Ispovijest Hrvatskog branitelja: Brišite mi 'Oluju' iz spisa!
Kao mlađi punoljetnik, odmah po povratku iz JNA dragovoljno 1991. odlazi u ZNG i ubrzo se priključuje u specijalne postrojbe pod okriljem 2a brigade Gromovi. Nakon što je kao zapovjednik prokrstario i preživio gotovo sva ratišta od Banije do Dubrovnika, krajem 1993. godine nezadovoljan nekim internim stavovima i odlukama vojske vraća se u civilni život i pronalazi posao u velikoj renomiranoj tvrtki. U kolovozu 1995. zahuktava se akcija Oluja i P.V. donosi odluku koja će se kasnije pokazati spornom.
- Ne znam, kad sam čuo da je počela Oluja znao sam da moram otići i odmah sam nazvao svoju firmu, tražio da mi se piše godišnji odmor, ostavio svaku sigurnost, obitelj, dom i vratio se na ratište - kaže P.V. i nastavlja:
- Nakon završetka akcije, nastavio sam raditi u svojoj firmi i sve je teklo kako treba sve dok se nakon par godina nisu počeli pojavljivati prvi znaci bolesti. Nakon silnih pretraga, liječnik opće prakse počeo je sumnjati u poslijeratne posljedice i šalje me na test koji je pokazao stopostotno oboljenje od PTSP-a - poručuje je naš sugovornik.
Da njegove najveće bitke tek predstoje, P.V. shvaća ubrzo nakon liječenja i prijedloga da ga se pošalje u mirovinu. Svoj odlazak u Zavod za mirovinsko osiguranje, kaže, neće nikad zaboraviti:
- 'Naoružan' svim papirima, došao sam u Trpimirovu po konačnu odluku o mojoj mirovini, ali sam po pogledu gospođe na šalteru odmah shvatio da nešto nije u redu - objašnjava ratni veteran koji nam je prepričao reakciju radnice Zavoda:
`Hm, da, gledajte gospodine, u vašim papirima nailazimo na neke kontradiktornosti. Ne znam kako je to moguće, ali, prema ovome što gledam, vi ste istodobno bili zaposlenik jedne firme i pripadnik vojne jedinice?!`
Nakon što joj je P.V. objasnio cijelu priču i kako je dragovoljno otišao u Oluju, gospođa sa Zavoda se još više osupnula i vidljivo nervozno rekla: `To je nemoguće. Dvaput dragovoljac? Kako? To čak nije ni zakonom regulirano niti predviđeno!`
P.V. nam kroz smijeh objašnjava kako je bio siguran da ga vreba skrivena kamera, te da se osjećao kao da je upao u skeč Monthy Paytona. Kad je shvatio da je revna djelatnica ozbiljna u svojim izjavama, uplašen da je prekršio neki zakon i da bi još mogao odgovarati za taj „dragovoljački neposluh" upitao ju je što mu savjetuje, a ona mu je odgovorila kako je najbolje da ode u svoju firmu i zamoli ih da mu u periodu njegova ratovanja u Oluji napišu otkaz.
- Bilo mi je jasno da ulazim u najtežu bitku zvana birokracija. Ja za takve stvari jednostavno nemam živaca, moja matična firma je udaljena 100-tinjak kilometara, znam, tamo bi uslijedile komplikacije i odlučio sam se za jednostavnije i brže rješenje, pa sam pitao: Jel' možete vi meni prekrižiti Oluju? Ako može, križaj!" završava svoju ispovijest ovaj vojnik i napominje kako njemu ne trebaju spomenici i hvalospjevi, ali malo zdravog razuma bi mu godilo.
Na pitanje bili sve ovo ponovio, spremno odgovara:
- Ma, gledajte, zvuči glupo ali da, bih. I ja nisam neki ogorčen tip, ali gospođa iz mirovinskog i mnogi drugi bi se trebali zapitati bili sjedili u uredu i čeprkali po zakoniku da je akcija Oluja pošla po zlu - upitao se naš sugovornik.
I tako se jedan branitelj, dragovoljac, specijalac koji je godišnji odmor iskoristio na spašavanje zemlje, odrekao sudjelovanja u velikoj ratnoj operaciji i odbacio pobjedničke tantijeme, a sve kako bi izbjegao administrativno ratište i suludost pojedinih zakona.