Igor Gilja sin pokojnog Hrvatskog branitelja iz Vukovara

U njegovu sjećanju živi samo jedna jedina slika, jedno vedro prijepodne, jedna šetnja uz obalu Vuke, dok se rijeka ljeska na jutarnjem suncu.
Tri su mu godine i svoga oca drži čvrsto za ruku. Smiju se. Premda maglovito, to je prvo i posljednje sjećanje na oca. Više ga nikad nije vidio, osim u snovima. "Zapravo, nisam siguran da se to jutro ikada dogodilo. Možda sam samo sanjao", govori danas Igor u obiteljskome domu u Nuštru, krijući lice rukama.

Franjo Gilja bio je skladištar u poljoprivrednoj zadruzi. Kad je zaprijetio vihor rata, odazvao se zovu domovine, kao i njegova braća Ante i Ivica. Kod kuće je ostavio suprugu i četvero malodobne djece. Prošao je obuku i postao pripadnik specijalne policije. Bio je sudionik plitvičkoga 'krvavog Uskrsa'. A onda u kolovozu '91., tijekom policijske vježbe u šumi pokraj Vinkovaca, mnogi su ranjeni u naletu neprijateljskog MiG-a, a hrvatski policajac Franjo Gilja poginuo je. Bile su mu 32 godine.

Sve što je njegov sin Igor želio jest biti dostojan očeve žrtve te časno i pošteno obavljati svoju dužnost. Jer on je hrvatski policajac kao što je bio i njegov otac. Ali sada, evo, kao u kakvu košmarnome snu, stoji tu pred tim šarenim komadom plastike, koji budi nemir i tjeskobu u njegovoj duši. Pred njim je obveza da provodi ovu nametnutu i nemilu dužnost, da čuva ovaj mračni komad stakla, ili plastike svejedno. Da ga čuva od onih koji su dio njega i on je dio njih, zapravo da ga čuva od samoga sebe.
Nemir ga obuzima, plavi ga bujica emocija, lomi se... U njemu se sukobljava odgovornost prema poslu s osjećajem odanosti prema ocu. Vjerojatno se u tom trenutku pitao što bi njegov otac rekao i kako bi postupio. I tada mu je u svijesti zatitrao onaj odbljesak sunca s površine namreškane Vuke, onaj daleki djetinji osjećaj sigurnosti, koji mu je davao stisak očeve ruke. U svijest mu je lebdjela ta jedina slika oca koju pamti i kojoj se u proteklih 22 godine toliko puta vraćao. Na javi i u snu.
Okrenuo se licem prema ploči i skinuo je golim rukama. Za svoga oca Franju. Kasnije je rekao: "Skinuo sam je na mah, bez ikakva razmišljanja o posljedicama koje bi mogle nastupiti". Ploča je završila u grmlju, pedesetak metara dalje. Svjedoka nije bilo. Ali kad je čuo da se njegovim kolegama prijeti otkazima i u strahu da ne stradaju nevini, prijavio je svoj čin. "Iskreno žalim ako sam naštetio ugledu policije ili mojim kolegama. Neki od njih imaju obitelj, neki su pred mirovinom i od srca se nadam da će zadržati posao", rekao je Gilja.

Postao je heroj među kolegama. Pred zgradom Policijske postaje u Vukovaru dočekalo ga je erupcija oduševljenja. Više od stotinu građana i branitelja, među kojima i brojni suborci njegova oca. Priredili su mu ovacije i ponijeli ga na rukama, a on im je skromno poručio: "Želim zahvaliti svima koji su mi pružili potporu. Ali, nisam ja nikakav heroj, ja sam samo običan čovjek. Stojim iza svog postupka i želim vjerovati da postoji pravda. Znam da bi tata bio ponosan na mene. A što se tiče Vukovara, želim da se situacija smiri i da se normalno živi".

Igor Gilja dobio je otkaz, a Saša Sabadoš, krvnik hrvatskoga branitelja Darka Pajčića, bez ikakvih posljedica radi u policiji, koja se još uvijek zove - Hrvatska.