Hrvatska politika prema BiH ne koristi nikom

Gospodine Tuđman, Vaša najnovija knjiga "Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije: korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990 - 1995" potaknula je ogromno zanimanje javnosti i prije zvanične promocije. Zašto ste se odlučili baš za ovakav, vrlo znakovit naslov knjige?

- Kada se raspravlja o onom što se zbivalo u Bosni i Hercegovini u tom periodu, najmanje se procjenjuje uloga međunarodne zajednice i njezini tadašnji stavovi. U knjizi je objavljena korespondencija predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, ali isto tako, u predgovoru sam citirao i dokumente američke CIA i Nacionalnog savjeta za sigurnost SAD-a, koji su deklasificirani prije mjesec i pol. Prema američkim obavještajnim procjenama, u 12. mjesecu '91. smatra se da bi za BiH bilo najbolje da umjerenjaci naprave dogovornu podjelu BiH na način da se srpski dio priključi Srbiji, da se hrvatski dio pridruži Hrvatskoj, a da Muslimani odluče žele li imati samostalnu državu ili se priključiti Hrvatskoj.

S druge, pak, strane postoji Tindemansovo izvješće objavljeno 1996. pod nazivom Nedovršeni mir, vrlo negativno, po mojem mišljenju, napisana ocjena rata na području bivše Jugoslavije, gdje se polazi od stajališta da je bilo krivo što je uopće došlo do raspada Jugoslavije. Oni tvrde da bi za BiH bila najbolja podjela, ali za te je stratege to rješenje neprihvatljivo jer da bi islamska država u Europi za Europu bila vrlo rizična. Lord Owen u svojim memoarima priznaje da je 1993. smatrao kako je bilo krivo međunarodno priznanje i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer da je trebalo priznati narodima pravo na samoodređenje, a ne republikama; zbog toga je bilo krivo priznanje BiH, pa je on tada bio spreman na promjenu granica. 

Što se može zaključiti iz svih ovih dokumenata?

- U razdoblju od 1991. do 1995, pa i '96. godine kada je rat završio, imate potpuno oprečne stavove ključnih predstavnika međunarodne zajednice i ključnih međunarodnih čimbenika. Recimo, iz dokumenata se vidi da su Amerikanci '93. bili za vojnu intervenciju a da se prisili predstavnike Republike Srpske na potpisivanje mirovnog ugovora - no protiv toga su bili Francuzi i Britanci. Amerikanci otvoreno kažu: imali smo izbor ili ići unilateralno ili ostati bez saveznika, tj. da ostanemo bez potpore u Vijeću sigurnosti UN-a za vojnu intervenciju i s izgledima da se raspadne NATO. Postoji i pismo lorda Owena i Stoltenberga iz 7. 1993. u kojem traže od predsjednika Hrvatske da Hrvatska preda dio svoga državnog teritorija sjeverno od Save kako bi Srbi imali koridor s istočnom Bosnom i Banjom Lukom. Sve su to bile opcije. Prema tome, to je dimenzija o kojoj se premalo govori, a koja je imala svoga učinka na situaciju u BiH.

Je li Bosna i Hercegovina i danas "u raljama zapadne demokracije"?

- Pravila međunarodnog poretka su poput fizičkih zakona i ta se pravila moraju poštivati. Predsjednik Tuđman o tome je itekako vodio računa. Ne smiju se kršiti pravila, ali to ne znači zabranu zagovaranja nacionalnih interesa. U BiH postoji sukob triju nacionalnih ideja: prije, tijekom 90-ih, kao i danas. To je zahtjev srpskih predstavnika koji su izrekom govorili - i tako se ponašali sve vrijeme - da su za ostanak u Jugoslaviji, odnosno da imaju svoju državu u državi. Bošnjačka politička elita zagovara politički program unitarne Bosne i Hercegovine, a hrvatska politika program federalnog ili konfederalnog uređenja Bosne i Hercegovine. To su te tri ideje koje su bile i onda, a koje su i danas prisutne. Kako nema kompromisa, BiH je u političkoj blokadi.

Ima li pomaka u potezima tzv. međunarodne zajednice?

- Međunarodna zajednica, po mojem mišljenju, nije od Daytona do danas učinila puno, zato što nije bila zainteresirana za pravedno i trajno rješenje u BiH.

Otkuda ova nezainteresiranost?

- Rješenjem pitanja BiH kao kriznog područja na jugoistoku Europe, na dnevni red EU došlo bi pitanje Turske. Turska stalno postavlja zahtjev za ulazak u Europsku uniju. Odgovor na taj zahtjev koncem 90-ih i početkom ovog stoljeća bio je vrlo neodređen, a sad se sve više ne želi Tursku u EU. Jer kada bi EU riješila pitanje BiH, onda bi prva i ključna točka dnevnog reda bila Turska. A sa ulaskom Turske mijenja se karakter EU. S obzirom na to da koncept EU varira u rasponu od unitarne države do saveza suverenih država, ti koncepti bi se itekako morali modificirati. I zato je EU u BiH provodila "politiku čekanja" - da prođe vrijeme, a da se ništa ne dogodi. Međutim, stvari se ipak događaju. Jer s jedne strane Turska ne čeka i sve je više prisutna u BiH sa svojom politikom, a sarajevska Vlada se sve više orijentira na Tursku. Istodobno, u Republici Srpskoj dolazi do sve veće penetracije ruskog interesa. Ti procesi mijenjaju cijelu situaciju ne samo u BiH.

Na koji način ste dolazili do dokumenata za knjigu, jeste li ovu knjigu mogli možda ranije objaviti?

- Dokumenti potječu iz Državnog arhiva RH u kojem je arhiva predsjednika Tuđmana pohranjena. S obzirom na određene okolnosti, imao sam pravo na pristup samo jednom dijelu arhive predsjednika Tuđmana. Želio bih da prikupljeni dokumenti budu objavljeni u nekoliko knjiga. Pošto je ipak najaktualnija situacija s BiH, odlučio sam izdvojiti dio koji se odnosi samo na BiH. Riječ je o oko 250 dokumenata, od toga su 70 na engleskom jeziku. To su sve faksimili. Nisam siguran da sam imao pristup svim dokumentima, zato što neka pisma koja su javno objavljena nisu nađena u arhivu. Većina je dokumenata do sada bila nepoznata javnosti. Za sve one koji će se baviti pojedinim pitanjima i istraživanjem toga razdoblja to će biti dragocjena građa.

Budući da se radi o izvornim dokumentima, što se na temelju prikupljene građe može zaključiti o situaciji u Bosni i Hercegovini i tadašnjoj službenoj politici Hrvatske prema BiH?

- U Haagu traje suđenje hrvatskim dužnosnicima i generalima iz BiH za udruženi zločinački pothvat s ciljem podjele BiH i kvalifikacijom o međunarodnom sukobu. I ovi dokumenti opovrgavaju takve kvalifikacije, jer se vidi da je službena politika Hrvatske uvijek bila ista. To se vidi iz svih napora koji su činjeni ne samo 1991 - 1992. nego i 1993. kada su izbili bošnjačko-hrvatski sukobi. Postoji niz pokazatelja i dokaza. Primjerice, Hrvatska je 1992. i 1993. inzistirala da UNPROFOR stane na granice Hrvatske s BiH, i sa Srbijom i Crnom Gorom. Ako to tražite, onda nemate teritorijalnih pretenzija nego je to znak napora da se situacija smiri. Također, hrvatska je strana bila zadovoljna i jedina je potpisala sve sporazume od Cutileirovog, Vens-Owenovog, Owen-Stoltenbergovog plana. Prema tome, Hrvatska nije imala razloga ni ulaziti niti podržavati bošnjačko-hrvatski sukob. Međutim, iz ovih dokumenata se vidi da je u drugoj polovici 1993. godine bošnjačko vodstvo bilo orijentirano na stvaranje samostalne države, to se vidi po nizu pokazatelja.