Hrvati iz BIH nikada nisu odlučili rezultate izbora u Hrvatskoj dok su Hrvati iz Hrvatske odlučili de facto sve BIH Hrvatima

kolinda
kolinda

Dijaspora je to svoje pravo dobila nakon rata. A dobila je na način da je hrvatska država odlučila dati državljanstvo svim Hrvatima diljem svijeta. I onima koji su živjeli nekad u Hrvatskoj i onima koji nisu živjeli. Lokacija stanovanja tu nije bila presudna. Presudno je bilo dokazati etničku pripadnost, tj. da se navedena osoba izjašnjava kao pripadnik hrvatskog naroda. Svatko tko je jednom postao hrvatski državljanin ima pravo konzumirati prava svog državljanstva od kojih je glasovanje jedan vrlo važan dio. Možda i najvažniji. Tu bi priči trebao biti kraj. Naravno u ovakvoj državi nema kraja prijeporima oko toga.

Hrvatski političari se rijetko drže principa. Njihove stavove prema brojnim stvarima određuje trenutni vlastiti probitak, a ne uvjerenje. Tako će neki zagovarati široku primjenu gej prava, neki legalizaciju marihuane, neki ukidanje glasovanja dijaspori, neki militarizaciju. Poanta je da mnogi političari nemaju čvrst stav o tome, ili uopće nemaju stav ili znaju da to možda nije u redu, ali svejedno će taj stav podržavati jer će njima on donijet profit, novac, moć. Došli smo do biti ovog problema. Nije problem u tome treba li dijaspora glasovati već je problem za koga dijaspora glasuje. Glasuje pretežno za HDZ i desno orijentirane stranke. Ne glasuje za SDP i njegove satelite. To je središte ovoga problema. Neki SDP-ovci bi najradije izbacili cijele hrvatske pokrajine poput Dalmacije, Like i sl. samo zato jer oni u njima loše prolaze. Naravno da si to ne mogu dopustiti javno izreći. Dijaspora nije dio Republike Hrvatske pa prijedlozi za ukidanje njenih prava se mogu iznositi. 2010. godine dijaspora je ograničena na 3 zastupnička mjesta u Saboru i na glasovanje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Rezultat loše pregovaračke politike tadašnjeg HDZ-a i pritiska SDP-a zbog donošenja novog Ustava koji bi se prilagodio EU standardima. Na taj način dijaspori je ostavljeno samo simbolično pravo glasa. Dolazimo do pitanja tko je to uopće politička dijaspora? To su hrvatski državljani prvenstveno u susjednim zemljama. Ponajviše u Bosni i Hercegovini. O njima je zapravo i riječ. U BIH ima oko 250-260 000 ljudi s pravom glasovanja na hrvatskim izborima. Oni mogu nešto utjecati. Teško da mogu oni koji žive u Kini ili Irskoj. Doduše pripadnici hrvatskog naroda u BIH, Srbiji, Crnoj Gori teško da su dijaspora budući da tamo žive stotinama i tisućama godina. Ta činjenica ovdje nije bitna. Bitno je da imaju hrvatske papire. Uostalom i mnogi nehrvati imaju hrvatsko državljanstvo i pravo glasa u dijaspori.

Ustavnom odlukom o glasovanju u diplomatsko-konzularnim predstavništvima iz 2010. godine vidjelo se kako se mislilo na BIH (u drugim državama to nije ništa bitno promijenilo). Osim toga uvedena je i potrebna registracija prije glasovanja. To su sve dokazi da se učinilo sve kako bi se onemogućilo glasovanje dijaspore, tj. svelo ga se na simboličnu razinu. U drugom krugu predsjedničkih 2015. godine stvorile su se ogromne gužve na biralištima u Mostaru, Sarajevu... Na kraju je ispalo da je glasovalo samo 17 tisuća birača od potencijalnih četvrt milijuna. Što bi se dogodilo da su svi odlučili iskoristiti svoje pravo? Glasovalo bi se tjedan dana. Ali i takvo minorno sudjelovanje bosansko-hercegovačkih birača dovelo je do velikih negodovanja od strane lijevih političkih stranaka, intelektualaca, analitičara. Po nekim anketama velik dio naroda bi zabranio glasovanje dijaspore, pogotovo onoj iz BIH . U nekim anketama čak polovica stanovništva. Teško da bi čak toliki dio populacije bio za to. Možda trećina maksimalno uz potporu SDP-a. Zašto je to tako? Situacija je takva jer se narodu ispire mozak zadnjih petnaestak godina. U mainstream medijima sotoniziraju se BIH Hrvati, Herceg-Bosna i HVO. Po njima su Bosanci seljačine, a Hercegovci kriminalci. Sotoniziraju se i neki drugi krajevi npr. Dalmacija. Tako se u medijima šalje poruka da većina Dalmatinaca su lijenčine koje sjede cijeli dan uz more u mornarskoj odori, odmaraju i ništa ne rade, tj. žive od državne pomoći koji izdvajuju građani Zagreba i drugih kontinentalnih krajeva. To je povezano i s nogometom. Ipak tu su napadi oštriji kad su u pitanju BIH Hrvati. To je neka vrsta urbanog rasizma koji ima jedan dio anacionalnih intelektualaca. Kad bi na takav pun predrasuda, pogrdni i uvredljivi način govorili o Srbima, Židovima, crncima završili bi u policiji. Vidi se da jedan dio hrvatskog naroda strašno mrzi ostale zbog predrasuda. Strašno je kako se oni koji to rade žele nazvati progresivnim snagama...

Prešućuju se veoma važne činjenice. Naime Hrvati iz BIH nikada nisu odlučili rezultate izbora u Hrvatskoj dok su Hrvati iz Hrvatske odlučili de facto sve BIH Hrvatima. Svi rezultati izbora u Hrvatskoj bi bili isti bez obzira da li su BIH Hrvati glasovali ili nisu. Sve vlade, svi predsjednici, svi europarlamentarci bi bili isti. Kolinda Grabar Kitarović je pobijedila s 1989 glasova u samoj Hrvatskoj. Sve bi bilo isto i da nije glasovao nitko istočno od Dinare. Međutim, drugačija je stvar kad je u pitanju utjecaj hrvatskih birača na sudbinu BIH i njenih Hrvata. Najveći dio sudbine Hrvata u BIH su odlučili birači iz Hrvatske koji su na izborima 1992. izabrali Franju Tuđmana za predsjednika i vladu pod kontrolom HDZ-a. Dijaspora tada nije imala pravo glasa. Republika Hrvatska je donijela više odluka za Hrvate u BIH koji su im zapečatili sudbinu na dugi niz godina. Tu se misli na referendum o neovisnosti BIH na koji je hrvatska državna politika natjerala BIH Hrvate, iako im on nije jamčio nikakva konkretna politička prava. Zatim su uslijedili Washingtonski sporazum 1994. i Daytonski sporazum 1995. godine. I jedan i drugi sporazum su nametnuti od strane Zagreba i potpisani mimo volje hrvatskoga naroda u BIH. Štoviše izazvali su ogorčenje, ali svejedno ih je hrvatski narod u BIH prihvatio jer je tako odlučio hrvatski predsjednik. Da, sve te sporazume su potpisali i bh. hrvatski predstavnici ali preko volje. Zna se da je Zagreb donio odluke, a bosansko-hercegovački hrvatski predstavnici ih primili u nekom općem hrvatskom interesu. Zatim službeni Zagreb je utjecao krucijalno na sudbinu Hrvata u BIH kad 2001. godine nije htio braniti ono što je potpisano u ova prethodno dva navedena sporazuma, i na taj način se položaj Hrvata u susjednoj državi veoma urušio. I tu garnituru političara nije donijela na vlast dijaspora već birači unutar Hrvatske. Ekvivalent svemu tome bi bio da su birači iz dijaspore donijeli Ustav RH, unutarnje ustrojstvo RH i druge mnogobrojne zakone.
Zanimljivo da oni koji se zalažu za ukidanje prava glasa dijaspori nikada to pravo nisu osporili Srbima koji su za vrijeme rata, prvenstveno za vrijeme Bljeska i Oluje, pobjegli iz Hrvatske i nastanili se u Srbiji i drugim zemljama. Dakle, sve je to politika. Nema nekog principa. Da Hrvati u BIH glasuju za SDP ljevica bi fanatično podržavala njihovo glasovanje jednako kao što podržava pravo glasovanja izbjeglih Srba jer oni glasuju za SDSS (koji je SDP-ov partner) ili za Kukuriku koaliciju. Pravo glasa bi trebali imati i jedni i drugi. Jedini uvjet bi trebao biti hrvatsko državljanstvo. Neki spominju kompromis da bi dijaspora mogla glasovati, ali njeni zastupnici u saboru bi mogli glasovati samo u pitanjima koja se tiču nje, tj. vanjske politike. To ne bi bilo dobro. Ako bi se to pravilo primijenilo na dijasporu onda bi se moglo primijeniti i na neke političke stranke koje zastupaju posebne interese. Npr. laburisti bi imali pravo glasa samo u pitanjima koja se tiču radnika, IDS samo kad je u pitanju Istra, a HDSSB samo kad je riječ o Slavoniji, a manjinci samo kad se radi o manjinama. Suludo rješenje. Neki opet spominju kriterij plaćanja poreza kao onaj ključni kriterij po nekim bi se trebalo glasovati. Onda bi multimilijunaši trebali imati stotine glasova, manje glasova bi trebala imati srednja klasa, a nezaposleni, socijalno ugroženi, invalidi koji nemaju nikakve prihode ne bi trebali uopće glasovati jer ne uplaćuju novac u državni proračun.

U 2015. godini i godinama koje dolaze trebalo bi težiti afirmaciji prava, bilo kolektivnih, bilo individualnih. Oboje je veoma bitno i ne bi smjelo biti predmet prijepora između političkih stranaka. Nažalost političari su spremni ukidati prava kad im ona ne odgovaraju. Ovdje je slučaj o glasovanju dijaspore, pogotovo bosansko-hercegovačkih Hrvata koji većinom glasuju za HDZ. To smeta ljevičarima pa bi im ukinuli prava. Međutim ne smeta im doprinos Hrvata iz BIH hrvatskom gospodarstvu, sportu, kulturi, umjetnosti... Taj doprinos je u povijesti bio često presudan. Navedimo samo jedan svima znan primjer hrvatske nogometne reprezentacije? Kako bi danas izgledala hrvatska reprezentacija bez igrača koji su rođeni u BIH ili podrijetlom iz iste, a igraju za Hrvatsku? Mandžukić (Odžak), Rakitić (Žepče), Ćorluka (Derventa), Jelavić (Gabela), Lovren (Zenica), Kovačić (Kotor-Varoš), Srna (Čajniče), a sam izbornik Kovač je rodom iz Livna. Medijska demonizacija hrvatskog naroda iz BIH je učinila svoje ali sve ima svoju granicu. Većina Hrvata nije za ukidanje toga prava glasa i nema predrasude o tom dijelu hrvatskog naroda kakve se podmeću u medijima. To je neka specifična vrsta urbanog šovinizma koja je iz nekih razloga (političkih, osobnih...) ne podnosi sunarodnjake koji su iz susjedne države ili ostatka onoga što se naziva dijaspora. Međutim ta vrsta šovinizma slabi i u budućnosti joj slijedi kolaps. Prije deset godina je taj šovinizam imao puno jači zamah. Danas i liberalne stranke su polako počele mijenjati svoj odnos prema vanjskoj politici, dijaspori, BIH, Hrvatima u njoj i Srbiji. Na bolje. U bitnim nacionalnim stvarima treba vladati konsenzus. I vladat će.

Matija Šerić/HERCEGOVINA.info

16.5.2015.