Došao sam u Njemačku, živio sa šest muškaraca u istom stanu, ali ne vraćam se u Hrvatsku

I baš kao i većina mladih ljudi iz Hrvatske i on se uputio u Njemačku. Preko prijatelja je pronašao posao u Münchenu i kupio kartu u jednom smjeru. Igor ima 21 godinu i dolazi iz okolice Knina.

Za njegovu smo priču doznali od jedne čitateljice iz Münchena koja je i zaslužna što nam je mladić htio ispričati svoje iskustvo.

Njegovu priču prenosimo u cijelosti...

Ne trebam vam ni reći kakvo je stanje u Kninu i okolici. Nema šanse da čovjek može naći posao. Ali nikad nisam pomišljao otići iz svog sela. Radio sam sve i svašta, od cijepanja drva do sezonskih poslova. Čak sam u Dalmaciji vozio kombaj i žeo za sitne novce. Ali kad čovjek vidi da nema baš nikakve budućnosti uhvati ga tuga, da ne kažem depresija. Znate li koliko je mojih prijatelja pesimistično? Puno, nitko ne vidi izlaz.

Prije dva mjeseca prijatelj mi je rekao da ima jednog rođaka u Münchenu koji ima građevinsku firmu i traži radnike. Plaća bi bila 1 500 eura za početak, a kasnije i više. Nisam odmah odlučio, ali situacija mi je bila sve teža. Imam oca u mirovini, majku i sestru. Očeva mirovina iznosti 1 432 kune. Tko može preživjeti od toga?

Došao sam u München i počeo raditi. Nije bilo loše isprva. Nije mi se sviđalo što moram živjeti u stanu s još šestoricom muškaraca. Stan je imao dvije spavaće sobe pa smo trojica spavali u jednoj sobi. Koristili smo svi istu kuhinju isti wc-e, no to i nije toliki problem da se ljudi pridržavaju čistoće.

Možemo svi biti uredni, dovoljno je da jedan nije već je svađa. A i znali smo raditi po 12 sati jer je šef uzimao i neke poslove na crno pa nije pitao za umor i volju. Najviše je bilo Slavonaca. Oni najčešće dolaze raditi na građevinu.

Htio sam štedjeti, nisam niti izlazio previše, ali naposljetku se ispostavilo da nemam što uštedjeti. Taj stan je svatko od nas plaćao 200 eura, a na kraju mjeseca sam dobio 1 000 eura. Ostalih 500 nisam niti vidio, šef je rekao da mu neki duguju pa će mi isplatiti. Ali, ponovilo se i drugi mjesec. Tako da mi sad duguje 1 000 eura.

I ne samo meni, nego i dvojici radnika koji žive sa mnom u stanu.

Zamislite nas sedmoricu muškaraca u jednom stanu, a niti jedan ne zna ni skuhati, ni oprati kako treba. A i preumorni smo da išta navečer radimo. Jedan Slavonac ima dvoje male djece i ženu u Slavoniji. On isto trpi i traži drugi posao. Kaže, čim ga nađe, odlazi. Ne može se u Slavoniju vratiti jer, kaže, neće imati što jesti.

Nije ni meni drugačije, a vjerujte, svi bi se mi rado vratili da možemo. Ipak, neću se vratiti kući, izdržat ću i naći bolji posao.

Fenix/MD