Hercegovački auslenderi

Armirač
Sjećam se vremena kad sam bio dječak i kad sam se radovao dolasku auslendera, točnije radovao se dolasku mojih rođaka i tada legendarnih bombona "mede". Sjećam se kako je to bilo za Božićne praznike, ja i moji roditelji čekamo "bogatu" rodbinu pred našom trošnom kućom, bijeli Mercedes dolazi a iz njega izlazi rodbina u bijelim košuljama, za njima miriše put od "skupih" njemačkih parfema. Rođaci pucaju iz pištolja na rakete a ja u ruci držim praćku i mislim si kako je lijepo biti bogat.

Pred Crkvom prije mise priča se "bruto/neto plaća" , jer to je bila standarna priča svakog auslendera, dok moj otac i ostali "seljaci" u čudu gledaju i misleći kako je ta Njemačka "obećana zemlja". Svaki auslender se mogao prepoznati po bijeloj puti lica, dok su domaći mještani uvijek bili tamni u licu, ali ne od uživanja ili ljetovanja, nego od okopavanja duhana i košenja trave na "zvizdanu" na kojem i poskok bježi u hladovinu. Tada sam se divio tim ljudima koji su imali dobra auta i pun džep para, danas te iste ljude žalim, odnosno žalim dio njih.

Pričalo se kako je jedan rašnjak (auslender) došao kući za Božić da obiđe ženu i djecu, kad je htio poljubiti sina, djete pobježe majci, te je pita "tko je ovaj čiko". Upravo zbog toga žalim naše auslendere jer propustili su jedan važan period života uz svoju obitelj, do te mjere kad ih vlastita djeca nisu prepoznavala. Kad je riječ o današnjim auslenderima, tu je situacija mnogo drugačija, oni su poveli svoje obitelji sa sobom i to je jedna od boljih stvari, ali kako kaže moj djed, "naš se čovik brzo izgubi u tuđu svitu", slažem se sa njime, jer pokazalo se to najviše na njihovoj djeci, koja nisu dorasla "blještavilima" dijaspore, tako da su se pojednici odjednom našli u "svitskim zatvorima", ustanovama za odvikavanje od droge, kocki i mnogim drugim problemima, a kad te uhvate "svitski milicajci" nema dogovora, nego "prdekana" kako kaže Šojić iz serije Tesna koža.

Sad kad sam blizu tridesete, znam da je moj otac, kao i mnogi očevi, iz škrte Hercegovačke zemlje i duhana odgajali i školovali svoju djecu. To je za mene hrabrost, zbog toga, svog oca i sve takve očeve smatram herojima. Nisu imali novce, ali su ostali uz svoje obitelji i pružili ono što su najviše mogli u to doba, a to ne može kupiti nikakav novac ovog svijeta.

Portal Rasno