Cijene stanova skočile, a standard isti: Kome i dokle više?

Je li cijena kvadrata stana u Trebinju, koja u ovom trenutku doseže do vrtoglavih 3000 KM, realna za najjužniji grad Bosne i Hercegovine? Je li to poruka grada, vlasti, investitora da običan radni čovjek ostane ovdje i stvara obitelj ili je to poruka da se pravi novi Monte Carlo, a da se srednji stalež protjera, da grad ostane bez djece, radne snage i čovjeka, koji je nekada činio dušu ovog mjesta? 

Ne živi se ni od Mediterana, ni od blizine mora. Za sve koji su odgojeni po principu da se živi isključivo od svog rada, gdje dnevno ostaje vremena i za druženje i za odmor i za obitelj, ovaj grad postaje utopija. Cijene su nam 'zapadne', a standard naš. Dokle?

Agent za nekretnine ispred agencije HPM Jovan Kovač, za Hercegovina.info kaže da trebinjske cijene diktira strogo potražnja i da je ona najveći razlog zašto cijene idu samo ka gore.

"Potražnja diktira cijenu, pošto je potražnja ogromna, kao i sve do sada. Zatim tu imamo situaciju kada se i sami investitori žale zbog poskupljenja materijala, koje njih uvjetuje da povećaju cijene svojih usluga. Cijena metra kvadratnog u novim stanovima je između 2000 i 3000 KM. 

Stari stanovi su jeftiniji, ali su u većini slučajeva i u lošijem stanju. Tu se cijena kreće minimalno od 1100 KM po metru kvadratnom. Sve zavisi od lokacije, stanja stana, zgrade i slično. To su većinom zgrade koje nemaju lift. To su sve parametri koji utiču na cijene u regiji".

Ako upoređujemo cijene u Istočnom Sarajevu i Trebinju, Trebinje prednjači. Ako dobijemo komentar: "Idi negdje drugo, pa živi!", da li zaista trebamo razmisliti o tome? Jesmo li izgubili mogućnost da biramo gdje želimo živjeti, gdje nam je izvor egzistencije, odakle potičemo? Samo zato što ne možemo da se uklopimo u sliku Trebinja i zato što mislimo da se zidovi ne jedu i da rata kredita koja uzima 40% prosječne plaće, uz jednog zaposlenog iz obitelji i dvoje djece, treba da bude naše rješenje? Odričemo se svega zarad trebinjske adrese.

Mladi se ne slažu sa tim. Žele da se osamostale, da stvaraju svoj životni pravac, svoj kutak, a da obiteljska kuća postane utočište i odlazak na nedjeljni ručak. U ovom trenutku, to nije izvodljivo. To jedno za drugim povlači mnogo drugih stvari, koje nisu tema ovog teksta.

"Ja sam zaposlen i buduća supruga se bavi privatnim poslom, točnije kozmetičarka je. Gledali smo cijene stanova i ponude i morat ćemo još malo sačekati. Oboje smo rođeni ovdje, roditelji su nam uspjeli osigurati krov nad glavom, ali zaista se pitam što ćemo mi ostaviti našim potomcima", razočarano se pita Velibor iz Trebinja.

Razočarani su i ostali stanovnici ovog lijepog grada. Doveli su se do toga da su stranci u svom mjestu i da će se ili morati 'presaviti' i ući u okvire koji su popularni ili će morati ići odavde.

"Ja sam dobio stan od poduzeća, da nisam tada riješio, danas ne znam kako bih". "Mislim da su previsoke cijene. Možda nisu za strance ili za tajkune, ali za prosječnog čovjeka iz Bosne i Hercegovine, to postaje nedosanjan san", iskreno je lokalno stanovništvo.

Dok su svi očekivali da će nas pandemija zbližiti, razviti empatiju i osjećaj za jedne prema drugima, pa i kada su cijene u pitanju, dogodilo se baš suprotno. Lockdown je učinio svoje, te utjecao i da poraste ponuda za kućama, samim tim i za građevinskim zemljištem.

"Korona je utjecala da se razvije novi imidž potražnje za kućama i zemljištem. Vjerojatno su ljudi osjetili kako je nezgodno biti zaključan u stanu, pa su svoja interesovanja usmjerili ka izgradnji kuća. Cijene jesu porasle i na tom polju i opet ih diktira lokacija, kvalitet zemljišta i slično", ističe Kovač.

Krivac za ovaj fenomen očito ne postoji. Ali je jasno jedno: Koplja se, kao i uvijek, lome na malom čovjeku, radniku, tihom borcu za bolje sutra.

Ako nismo dio kalupa koji čine povratnici iz inozemstva sa mirovinama, bogati biznismeni iz susjednih zemalja ili prosto stranci koje je oduševila razglednica Trebinja, kako da nađemo svoje mjesto na ovim ulicama? Gdje nas to tjera? I čemu to uči našu djecu? 

Da srce grada nisu zgrade ni građevine, već čovjek koji poslije posla nosi slatkiše svojoj djeci, žena koja šeta sa svojim prijateljicama, baka i djed dok se igraju sa unucima u parku. To nam treba biti vodilja, a ne nagomilavanje praznih stanova koji svoje stanare imaju nekoliko tjedana godišnje.