Djevojka poginula na divljem pružnom prijelazu, za nekoliko dana trebala je proslaviti 17. rođendan
Beživotno Andrejino tijelo ležalo je između tračnica tridesetak metara od gradilišta novog nadvožnjaka koji Osijek-Koteks gradi iznad pruge dok je nešto više od sata trajao policijski očevid PU osječko-baranjske i očevidne ekipe Hrvatskih željeznica. Svjedoci i putnici iz vlaka koji su se iskrcali kako bi nastavili put do Osijeka kažu kako su čuli sirenu vlaka, pa - udarac. Nekoliko putnika posvjedočilo je kako djevojka nije čula vlak jer je imala slušalice na ušima, a očevici kažu da je mirno šetala prugom zato što je vjerojatno mislila da je vlak, koji je jučer iz Vinkovaca krenuo sa zakašnjenjem, već prošao.
Zašto je zakoračila na prugu?
- Kažu da je imala slušalice na ušima, čula sam od strojovođe koji je razgovarao telefonom kako uzrujano nekome govori da je vidio kako je stradala Andreja gledala najprije lijevo, pa desno, pa opet lijevo... Strojovođa nije mogao vjerovati da je ipak zakoračila na prugu. Bila sam odmah iza strojovođe i osjetila udar. Šokirali smo se svi. Jedna od putnica je vrištala, a nakon toga su počeli gotovo svi odreda plakati - kaže nam putnica iz Vinkovaca koja je u 7.33 sati bila na mjestu tragedije kod "divljeg prijelaza" kod Bistričke ulice u vlaku 2602 i nastavlja:
- Vlak uvijek svira na tom mjestu zbog gradilišta i radnika, ali i mnogih koji tim putem prelaze ili hodaju prugom do grada umjesto stazom, a svakodnevno vidim kroz prozor vlaka i ljude koji šetaju pse na tom dijelu, pa uvijek vozi sporije. To je već drugi put kako u nekoliko mjeseci svjedočim ovakvoj tragediji. U istom vlaku bila sam kada je pogažen onaj beskućnik. To je bilo strašno - doslovno sam i osjetila ispod sjedalice i nogu i čula kako mu čelik kida kosti. Sav je vlak bio išprican krvlju. Zato ovaj put nisam htjela ni pogledati što se dogodilo. A i kondukter je, kada su nam dozvolili izići van iz vlaka, govorio: 'Okrenite glavu na drugu stranu, nemojte gledati' - priča Vinkovčanka.
U obitelji Dizdar u naselju Zapadno predgrađe 18 jučer je bilo samo tuge i suza. Andrejin otac uspio je teško i s jecajem izustiti samo "Eh!". Ujak Stanislav Španjević samo gleda u daljinu.
- Trebala je imati dva školska sata. Kazala nam je da će se odmah vratiti. Radovali smo se što se bliži i rođendan i kraj škole. Planirali smo budućnost, razgovarali hoće li nastaviti dalje nakon trećeg razreda ili nešto drugo - jedva je prozborio Stanislav. Stric Stevo Dizdar ljutit je što je nečija nebriga dovela do tragedije. Tri je pruge svakog dana morala prijeći od kuće do škole. Dva je puta Andreja uspjela prijeći "đakovačku", a nesreća ju je zadesila na trećoj, "vinkovačkoj" pruzi.
Stanari prozivaju odgovorne za izoliranost naselja
- Pruga tako zavija da moramo prijeći dva puta onu koja ide prema Đakovu i samo sto metara dalje onu prema Vinkovcima. Ovdje možemo birati gdje ćemo poginuti - ili na pruzi, a nije to prvi put da se dogodilo, ili na cesti na kojoj su 'zaboravili' napraviti stazu za pješake. Nema drugog puta od naselja do Osijeka - ogorčen je Stevo. U naselju su svi bili vani - susjedi, prijatelji... Svi uplakani. Željka Hojski, malo starija od Andreje, gutajući suze i knedle kaže kako je izgubila prijateljicu s kojom je odrasla. Jelena Brkić, pognute glave priča više sebi u bradu da joj vozači cijelim putem bezobrazno trube dok s kolicima ide do grada po cesti. "Kao da imam odakle dalje proći. A to je jedini put za one koji nemaju vozila. A samo nam dolaze i traže da glasamo za njih. Nek' sada dođu! Ako imaju obraza. Inače, brzo dolaze i lako obećavaju, a još brže i lakše zaboravljaju. Zar je jadno veselo dijete moralo poginuti? Hoćemo i mi ostali tako skončati?" pita se Jelena koja strahuje za svoje dijete jer nagodinu kreće u školu.
I Romina Palijan je uzrujana. I ona ima dijete. "Već smo potpisivali peticiju, ovdje nas je na 'osamnaestici' tridesetak, a gdje su ostali iz još dva-tri naselja. Obećali su nam stazu i rasvjetu", kaže Romina.
Španjević tvrdi da nema šanse pješice žive glave doći do grada, osim kobnim putem preko pruga, također uz rizik za život. A što se i potvrdilo.
Miroslav Brkić, Jelenin suprug, priča kako su divlje prijelaze preko pruga bili prisiljeni napraviti kako bi i oni i stanovnici Filipovice mogli stići bilo gdje u grad. Mario Hojski podsjeća na slučajeve naleta vlaka na njegove susjede. "Bilo ih je i kod 'Goldala' i ovdje na pruzi, ukupno koliko pamtim - bar pet", kaže Hojski.
- Tuda idemo po kruh, mlijeko, u vrtić, školu, na posao, doktoru, svećeniku... Svaki dan riskiramo. Svoje dijete nagodinu ne dam u školu ako ne naprave stazu. Ne želim kuću zaviti u crno. Zašto nitko nije mislio na nas kad su gradili tu cestu na kojoj me svaki dan s bicikla hoće srušiti kamiondžije. Policija za brzinu ne kažnjava, jedino za prelazak preko pune crte. Volio bih da onaj tko je odgovoran za ovakvo stanje i izoliranost, znači onaj tko je gradio cestu, ali i gradonačelnik da dođu i vide kako živimo - poručuje Miroslav Brkić..