Zoran Palameta: Odvjetništvo je i najteži i najbolji posao na svijetu

Zoran Palameta: Odvjetništvo je i najteži i najbolji posao na svijetu
U državi i regiji, koja se nalazi na dnu europskih i svjetskih ljestvica, kada su u pitanju ekonomija i uvjeti poslovanja, razmjena pozitivnih priča i iskustava nam je svima izuzetno potrebna. Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potakne da pokušate napraviti nešto slično ili više. Klub menadžera danas predstavlja Zorana Palametu, uspješnog bh. odvjetnika i starijeg partnera u Odvjetničkom društvu „Palameta&Palameta" d.o.o. Mostar.

Kako su izgledali Vaši prvi počeci u pravnoj struci? Koji je savjet na Vas imao najviše utjecaja nakon završetka studija?

Diplomirao sam na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 1989. godine i 03.01.1990. godine sam počeo raditi u Odvjetničkom uredu Grgić u Ljubuškom kao odvjetnički vježbenik. U tom uredu sam stekao neprocjenjivo iskustvo jer se radilo o jednom od najvećih, a i najboljih ureda u bivšoj državi. Tu sam ostao pet i pol godina sve do 01.06.1995. godine kada sam otvorio svoj odvjetnički ured, prvo u Ljubuškom, a kasnije sam sjedište prebacio u Mostar gdje i danas radimo.

Najbolji savjet koji sam dobio u vezi naše struke je savjet mog prvog principala, pokojnog Mirka Grgića, koji je uvijek govorio: „Uvijek kada radiš nešto iz prava, pa makar to bile i najprostije stvari koje radiš svakodnevno, otvori sve propise koji se odnose na tu pravnu stvar i konzultiraj sudsku praksu, nemoj raditi misleći da to znaš napamet." Toga se i danas držim i taj savjet dajem svojim vježbenicima kada pođu raditi.

Što bi po Vama trebao imati jedan vrstan odvjetnik?

Kao i svaka druga vrsna osoba u bilo kojoj struci... Prvenstveno, opću kulturu i dobre manire, neprekidno usavršavanje u svojoj struci, tj. nikada ne pomisliti da se sve naučilo i da se može raditi na rutinu, korektan odnos sa strankama, kolegama odvjetnicima i sucima, stalna želja prenošenja stečenog znanja na odvjetničke vježbenike i osiguravanje uvjeta za njihov kvalitetan rad i usavršavanje...

Najzanimljiviji slučaj na kojem ste radili je...

Uhhhh ... Svaki predmet je na svoj način interesantan, teško je izdvojiti iz toliko predmeta nešto posebno. I dalje se radujemo svakom dobro okončanom predmetu, pravomoćnoj presudi koja je potvrdila stajališta našeg ureda i time usrećila klijenta. Možda se najviše „napalimo" na predmete gdje se borimo protiv sustava (lošeg) i gdje nam se u početku daju najmanje šanse za uspjeh u parnici... Zato i uspjeh na kraju bude slađi. Dosta naših stajališta je objavljivano u sudskoj praksi na što smo posebno ponosni. Ipak, najdraži su nam predmeti u kojima stranka na kraju dobije pravdu koju je tražila i koju je nažalost čekala puno duže nego što bi to trebalo biti.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan na poslu? Što najviše volite u svom poslu?

Prva kava se pije u 07:15 do 08:00 sati, uz obvezno čitanje svih dnevnih novina (loša navika koje se ne mogu riješiti, novine, a ne kava,) jer mi tako svaki dan pođe s nervozom i ljutnjom, čitajući o prepucavanjima političara i brojnim problemima koje nitko i ne pokušava riješiti... Apel novinarima: dajte malo pozitivnih vijesti, u ovoj državi imate dosta svijetlih primjera uspješnosti do koje ljudi dolaze vjerom u sebe i poduzetničkim duhom. Od 08:00 pa do 15:00 sati se radi. Ja imam sreću pa sam okružen divnim suradnicima, bratom Draganom koji je partner u našem Odvjetničkom društvu, Josipom Rudesom odvjetnikom, Ivanom Vidačak i Danijelom Ljubić, odvjetničkim vježbenicima, te kćerkom Anom koja je student četvrte godine prava i koja se polako privikava na ured. Rad s njima predstavlja svakodnevno zadovoljstvo.

Ekipa je sjajna i uživamo u svakodnevnim pripremama predmeta, smišljanju najbolje taktike za pojedine predmete, primanju stranaka i skupa se veselimo svakom novom uspješno okončanom predmetu. Vodimo računa da nam posao ne zadire previše u privatni život, da ostavimo vremena za obitelj i sebe, tako da svakoga zapada da radi jedan dan u tjednu poslijepodne 2 sata. Posebno smo ponosni na činjenicu da u uredu od osnivanja nije bila niti jedna radna subota. Vikend ostaje za obitelj, a onaj tko želi može sve stići tijekom radnog tjedna.

Što biste voljeli da ste znali o odvjetništvu, prije nego što ste se i sami počeli baviti ovim poslom?

Ja sam već u srednjoj školi bio odlučan da postanem odvjetnik i niti jednog trenutka nisam posumnjao u svoju namjeru. I da sam čuo nešto loše, ne bi me moglo odgovoriti od namjere, jer imam jednu dozu tvrdoglavosti i upornosti. Ne baš malu dozu ... Za potencijalne buduće kolege jedan savjet, odvjetništvo je i najteži i najbolji posao na svijetu, sve ovisi samo o Vama, ukoliko ga volite, ništa Vam neće biti teško, svu težinu posla i probleme Vam „s leđa skine" zadovoljno lice stranke kojoj ste osigurali njeno pravo.

Kolika je važnost timskog rada u pripremi parnice? A mentorstva?

Davno je prošlo vrijeme kad su odvjetnici mogli raditi sami. Tendencija je osnivanje većih ureda u kojima se kolege specijaliziraju za pojedine oblasti prava. Teško je za povjerovati da odvjetnik (ma kako on bio ili mislio da je pametan) može biti stručnjak za sve oblasti prava. Možete li zamisliti doktora koji je kirurg, očni doktor, pedijatar i dermatolog u isto vrijeme? Normalno da ne možete niti bi ste imali povjerenja u takvu osobu. Tako i u našoj struci, timski rad se pokazao kao neophodan i puno kvalitetniji. U našem društvu svaki predmet, bez obzira tko prvi primi stranku, se timski obrađuje. Bitno nam je čuti svačije mišljenje iz Ureda, samo tako možemo na kraju odabrati ispravan pristup predmetu i skupa ga voditi do kraja. Posebno me čini sretnim kada me mlađe kolege pitaju za savjet, ne samo iz razloga što imaju povjerenje u mene nego i zato što s tim pokazuju da nisu sujetni, da su istog mišljenja. Dvoje zna više od jednoga ...

Mnogi često komentiraju da je danas u BiH previše pravnika, a i upitna je i kvaliteta njihovog znanja. Slažete li se i vi sa tom tezom?

Previše pravnika, ne. Po toj logici u BiH bi bilo previše svake struke s obzirom na broj nezaposlenih. Kvaliteta znanja nije upitna, ona je zasigurno loša, ali za to krivnju najmanje snose studenti koji završavaju Pravni fakultet, a ne znaju niti su imali prilika da sastave žalbu, tužbu, pismen podnesak i sl. Ništa se nije promijenilo od mog studiranja do danas. Praksa je zapostavljena u korist suhe teorije koja sama po sebi u odvjetništvu jako malo vrijedi. To je greška sustava i tu grešku samo sustav može i ispraviti.

Kao jedan od velikih problema bh. sudstva javlja se pravo na pravično suđenje. Što je po Vama ključno da suđenja u BiH budu brža, a pravda za građane dostupnija?

Teško se može govoriti o pravičnom suđenju i pravdi kada se na pravomoćnu presudu čeka pet i više godina, što je standard pravosuđa na većini teritorija u BiH. Građani su izgubili povjerenje u pravosuđe i pravni sustav. S razlogom. Krivnja je opet u sustavu koji usprkos brojnim pokušajima i reorganizacijama pravosuđa ne mijenja bitne stvari koje utječu na sporost sudova i pravde. Nije greška niti u sucima, od kojih većina časno i vrijedno obavlja svoj posao, od kojih većina prebacuje zadane norme. Isti predmet se presuđuje i vraća na ponovni postupak po nekoliko puta, dešava se da naplata štete iz prometnih nezgoda traje i po deset godina, što bi trebali biti lagani i brzi postupci. Pogledajte samo koji predmeti „zatrpavaju" sudove - naplata komunalnih usluga, telefona, struje. Na sudove odjednom dođe po par tisuća takvih predmeta i oni iziskuju isti trud, vrijeme i trošak kao i najteži predmeti. To nema nikakve logike, takve predmete treba rješavati u roku od 30 dana i donijeti propise koji će novčano teško pogađati sve one koji koriste mane našeg pravosuđa kako bi godinama izbjegavali plaćanje svojih obveza, i to rade za „sitan novac" jer je kod nas „sudovanje" jeftino. Ovdje moram napomenuti da država (a i pravosudni sustav) moraju zaštititi onaj dio društva koji doista zbog neimaštine ne može plaćati osnovne potrebe i taj dio treba rješavati kroz socijalnu politiku. Na žalost, veliki broj građana koji mogu plaćati svoje obveze koristi stanje u pravosuđu kako bi izbjegli plaćanje. Naplata komunalnih usluga (a i ostalih obveza) u zemljama EU je preko 95% i to nije zato što su oni „civiliziraniji" od nas, nego zato što sustav radi svoj posao, osigurava mehanizme naplate i kazne u vrlo brzom roku.

Često čujemo da se između prava i pravde našla politika, te da samim time građani sve više gube povjerenje u bh. pravosudni sustav. Kako vidite rješenje tog problema?

Da, to često čujemo ali se ne mogu složiti s tim. Mislim da je jako mali broj predmeta, u promilima se može mjeriti, u kojima politika „ima svoje prste". Opet se moram vratiti na loš sustav, ljudima netko mora biti kriv...Onda je najlakše reći politika, jer je ona postala dežurni krivac. Nije politika kriva što se vodi tisuće parnica oko famoznog „švicarca", donose dijametralno suprotne presude već godinama, a da oni čija je to nadležnost nisu odmah, s obzirom na ogroman broj istovjetnih predmeta i moguće konsekvence, zauzeli pravno stajalište i na taj način sugerirali svim stranama u sporu što ih na kraju čeka. Umjesto toga imamo tisuće istih predmeta koji zatrpavaju sudove, nezadovoljne obje stranke u postupku od kojih onu koja izgubi spor čekaju ogromni troškovi i imamo pravnu neizvjesnost još godinama koja kod svih strana u postupku stvara frustraciju. Politika za ovo nije kriva, ali se ovaj problem koristi u dnevnopolitičke svrhe. Jedan poznati gradonačelnik bi rekao - neka svatko radi svoj posao i tako bi problem bio riješen. Uostalom, kao i svaki drugi problem. To bi i bilo rješenje problema.

Da se sutra nađete na mjestu ministra pravosuđa, što biste prvo napravili?

Ne mogu se naći na tom mjestu. Ja sam odvjetnik, to sam želio biti, to jesam i to namjeravam ostati do kraja radnog vijeka.

Uz poslovne uspjehe, mnogi se često pitaju kako pravilno uskladiti privatne i poslovne obveze. Koja je vaša tajna balansa između odvjetništva i obiteljskog života?

Prvenstveno treba odvojiti poslovni od privatnog života, probleme s posla ne donositi kući. Smisao života nije posao sam po sebi nego upravo obitelj. Vremena svi imamo, samo ga često ne znamo rasporediti. I možda najvažnije u svemu tome, imati razumijevanje i podršku djece i supruge. Ja sam sretan čovjek jer to imam.

manager.ba