Zašto hrvatski političari šute?

Danas su mnogi pravi hrvatski intelektualci na marginama političkih zbivanja. Ne zato što bi to htjeli, nego zato što su ih potisnuli beskrupulozni, neobrazovani u užem i širem smislu te riječi, nametljivi, nemoralni,pohlepni, lažni, inkriminirani, bezosjećajni, narcisoidni kvazi intelektualci koji sebe zovu političarima.

Biti intelektualac neznači nužno imati diplomu, nego biti osoba prije svega svjesna svoga bića, posjedovati kućni odgoj, biti pravedan, načitan, biti širokih svjetonazora i interesa, osjećati „dušu svijeta“, biti etičan, moralan, kreativan, rječit, sposoban, ukratko uvijek biti spreman preispitivati sebe, učiti od drugih i znati kako to iskoristiti za sveopće dobro.

Još davno Hemingway je jednostavno i ljudski zaključio: „O moralu znam samo toliko da je moralno ono nakon čega se osjećam dobro a nemoralno ono nakon čega se osjećam loše“.

Oskar Wilde je rekao: „istina je rijetko potpuna i nikada jednostavna“.

Hrvatski političari se danas ponašaju baš prema jednoj mudroj izreci:“Da bi se našao mir treba prestati željeti?“.Međutim treba li se ponašati upravo tako?!

Povijest nas uči da nije baš uvijek tako.

Iako mnogima Milorad Dodik nije simpatičan političar ipak zna što hoće i jasno iznosi svoje stavove što je u mnogome poštenije od Čovićevih nejasnih i bezličnih stavova. Dok hrvatska oporba praktično i nepostoji i najčešće ju vode ljudi koji su odbačeni, koji su više puta mijenjali političke dresove ili koji nisu ostvarili svoje interese kroz vladajuće stranke.

Rezultat takve hrvatske politike je federacija koju je doduše nametnuta Daytonskim sporazumom ali u kojoj oba naroda ako smo pošteni nisu sretna.

Hrvati su u takvoj BiH ostali preglasani, marginalizirani, u glomaznoj i skupoj administracijskoj državi dobivaju nevažna ministarstva i resore.

U većini državnih institucija zastupaju je osobe koje su iz mješovitih brakova,“pre lijevo“ orijentirani, koji su se samo radi radnog mjesta izjasnili kao hrvati (neki su čak i uredno ratovali na drugoj strani) a što je najžalosnije i što naročito boli mnogi takvi nepoznaju svoj hrvatski jezik i to im nije jako važno.

Jedan od očitih primjera je Željko Komšić koji nepoznaje svoj jezik a kako će znati da zastupa hrvatski narod kad nezna hrvatski jezik niti su ga Hrvati izabrali.

Međutim nije on jedini.

Žalosno je što je Milorad Dodik više od bilo kojeg hrvatskog političara jasno dao do znanja da je za treći hrvatski entitet.

Varaju se hrvatski političari da će im Europa, Amerika, svijet ili netko treći prepoznati želje ako sami jasno i glasno to ne pokažu. Svatko tu gleda svoje interese, a kao primjer je prefiks hrvatski ili herceg-bosanski koji su nam zatrli dok se RS formirala kao država u državi a bošnjaci sikte kao ljute zmije kad vide šahovnicu ili kad čuju hrvatsku riječ ili slogan herceg-bosna.

Zanimljiv je i fenomen bošnjačkog straha od Srba i srpskog entiteta tako da puno lakše izgovaraju RS od npr. hrvatski radio i sl. tako da tu svaka lažna ljubav i federalna snošljivost prestaje pogotovu što nam federalni partneri blokiraju i pravo na TV kanal na hrvatskom jeziku i programu što je nezabilježeno u bilo kojoj civiliziranijoj zemlji. Hrvatski političari se nemogu izboriti niti za to.

Ako su Jelavić i Čović dobili po prstima zbog svoje nesposobnosti, jer su u najmanju ruku sve to ako je bilo kriminalno radili i drugi, za vođu hrvata u BiH konačno bi trebao doći netko tko će jasno kazati što Hrvati hoće i od čega neće odustati.

To je zasigurno treći entitet i revizija Daytonskog sporazuma i ništa ispod toga.

Koga je to strah reći od hrvatskih političara? Ako su ucijenjeni ili nesposobni trebali bi svakako odstupiti.

Hrvati iz BiH bi svakako trebali učiti na primjeru ucjenjivane, umotane u celofan Hrvatske kojoj su trenutno nezavidnoj poziciji upravo kumovali nesposobni političari sa podaničkom i izdajničkom politikom prema međunarodnim institucijama.

Posebna su priča petokolonaši koji sustavno rade na razgradnji i ono malo hrvatskog zajedništva pa stvaraju animozitete Posavine i Hercegovine ili srednje Bosne pa im je za vlastitu nesposobnost kriv drugi Hrvat.

Zanimljivo je da svi ti sa takvim pričama dugogodišnji ministri i Župani nisu svoju pamet išli prodat u Sarajevo, Zenicu, Tuzlu i poboljšati stanje Hrvata u tim sredinama i iz tih središnjih institucija vlasti. Ali to je razumljivo navukli su se na čaršijsko-seoske jasle iz kojih je lakše krasti i prodavati maglu bez velike izloženosti TV i medijima.

Jedna ozbiljna država kao što je Hrvatska nebi trebala tolike godine imati na čelu seoskog vicmahera Stjepana Mesića koji se nakon rušitelja EX-YU transformirao u Europejca.

Taj europejac isto tako podanički šuti kad u EU uđu Rumunjska i Bugarska koje su po svemu daleko iza Hrvatske. Svoju nedoslijednu politiku u privatnim političkim obračunima začinjava lošim vicevima i cinizmom a više puta se ogradio od Hrvata u BiH te kompromitirao posjetama sajma šljive u Gradačcu i počasnim titulama univerziteta u Tuzli u jeku seksualnih i monetarnih afera oko istoga u vezi kupovine i prodaje ispita.

Ako jedna Del Ponte Srbe prema izjavi naziva kurvinim sinovima a Hrvate podlim kurvinim sinovima, dok Bošnjake tretiraju kao tampon koji je izvirio iz njihovih gaća pa neznaju što bi s njim, zašto takvima šutjeti?!

Takvoj EU čiji su utemeljitelji bili stari stogodišnji kolonisti i izrabljivači drugih naroda treba jasno iz bez stida kazati što želimo i da se hrvati svoje povijesti ne stide. Zato Milorade Dodig svaka čast-bar na iskrenosti.

Juraj Marić