ZA RATNE ZLOČINE TZV. ARMIJE NITKO NE ODGOVARA: Intezivno se uhićuju hrvatski branitelji s ciljem stvaranja lažne povijesti

ZA RATNE ZLOČINE TZV. ARMIJE NITKO NE ODGOVARA: Intezivno se uhićuju hrvatski branitelji s ciljem stvaranja lažne povijesti

Iako postoje svi relevantni dokazi. Zar zločini nad Hrvatima nisu vrijedni pažnje medija ni u Hrvatskoj ni u BiH. Ovim želimo ukazati na izbjegavanje kažnjavanja zločina koje su počinili pripadnici ABIH nad Hrvatima.

Zločine koji su se dogodili bošnjačke vlasti uporno ne procesuiraju ili opravdavaju tvrdnjama da su to samo bili izolirani incidenti.

Da to nisu samo incidenti može nam poslužiti i knjiga "Zločin s pečatom" Ivice Milivončića iz koje prenosimo samo dio od niza zločina koji su istraženi. Posebice je važno naglasiti da je ista knjiga prihvaćena od suda u Hagu kao vjerodostojan dokument i korištena je kao dokaz u procesuiranju zločina.

Veliku krivnju za neprocesuiranje zločina snose i oni koje su Hrvati birali. Nije dovoljno samo postavljati vijence i obilaziti stratišta na godišnjice. Obitelji stradalih i svi Hrvati traže pravdu za stradale i kažnjavanje svih zločina. A kroz institucije u koje su birani isti ti predstavnici mogu i moraju mnogo više učiniti.

U nastavku prenosimo ulomke iz knjige Ivice Milivončića Zločin s pečatom.

Područje općine Jablanica smješteno je na koljenu rijeke Neretve. Grad Jablanica je važno prometno čvorište, kroz njega prolazi željeznička pruga i magistralna cesta Sarajevo-Konjic-Mostar-Ploče. Od Sarajeva Jablanica je udaljena 82 km, a od Mostara 46 km. To je izrazito planinsko područje s nalazištima poznatog jablaničkog kamena.

Na početku svoje vladavine, ban Stjepan II. Kotromanić (1322.-1353.) osvaja te krajeve i oni ulaze u sustav bosanske srednjovjekovne države. Konjički franjevci pastoriziraju katolike na području jablaničke općine, a u Konjicu je osnovan franjevački samostan u XV. stoljeću. S turskim osvajanjima katolici postaju manjina, a tek polovicom XIX. stoljeća iz južne Hercegovine, dolinom Neretve, počinju se vraćati. Od matične župe u Konjicu godine 1917., nastaje nova župa u Jablanici.

Prvi svjetski rat, zatim glad i epidemija smrtonosne "španjolske" gripe usporili su prirast hrvatskog pučanstva. Drugi svjetski rat bio je posebno krvav na jablaničkom području. Bilo je mnogo ubijenih, poginulih, ranjenih i nestalih. "Bitka za Neretvu" bila je vrlo značajna, poznata i po borbi za ranjenike.

Uspomena na te borbe njegovala se u Muzeju revolucije (komunističko-partizanske) u Jablanici, koji je danas u rasulu, a u vrijeme ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka - bio je zatvor za Hrvate.

Nakon prvih višestranačkih izbora, održanih 1990. godine, na kojima su većinu glasova dobile političke stranke SDA i HDZ, Stranka demokratske akcije, kao vodeća politička stranka, nije poštovala pravo predstavnika srpskog naroda i nije im dopustila da sudjeluju u konstituiranju lokalne izvršne vlasti.

Ni Hrvati u tome nisu bolje prošli jer su najveći dio mjesta u izvršnoj vlasti i općinskoj upravi preuzeli Muslimani - Bošnjaci. Zbog toga je dolazilo do manjih nesuglasica.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u 33 naseljena mjesta općine Jablanica živjelo je ukupno 12.691 stanovnik, a od toga 9.099 su Muslimani - Bošnjaci ili 71,69 posto, Hrvati - 2.291 ili 18,05 posto, Srbi - 504 ili 3,97 posto, a 797 ostali ili 6,28 posto. Površina općine je 289 km2, gustoća naseljenosti je 44 stanovnika na jedan km2 .

Srpsko ratno zrakoplovstvo 1992. godine u dva navrata raketira prostor Sovićkih vrata na kojem pripadnici HVO grade put nazvan Put spasa. Pred kraj te godine, pripadnici lokalnih postrojbi Armije BiH u selu Sovići presreću i pljačkaju kamionske konvoje koji idu Putem spasa prema Sarajevu i srednjoj Bosni.

Ekstremisti iz tih postrojbi, na kontrolnom punktu u selu Ostrožac, ubili su jednog vojnika HVO-a, a jednog ranili. Nepoznata naprava eksplodirala je 12. prosinca 1992. godine uz vanjski zid katoličke župne crkve u Jablanici, sagrađene 1917. godine. Od eksplozije su popucala stakla triju prozora, a manje su oštećeni oluci i fasada crkve.

Od tada rastu napetosti između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka. Njih povećava predstavljanje javnosti tzv. Vance-Owenova plana, koji dijeli Bosnu i Hercegovinu na deset provincija.

Još uvijek donekle tolerantnu atmosferu bitno narušava akt Predsjedništva BiH u ožujku 1993. godine s potpisom Alije Izetbegovića, kojim se za predsjednika općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor imenuje dr. Safet Ćibo, a smjenjuju se dosadašnji predsjednici u Konjicu i Jablanici, iako su bili Muslimani - Bošnjaci, zato što su surađivali s Hrvatima. Dr. Safet Ćibo rođen je u Konjicu, njegova supruga u Jablanici.

Radio je u Konjicu kao liječnik, kirurg-ortoped. Novi predsjednik dr. Safet Ćibo obraća se radijom pučanstvu i kaže: "U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere". Ti događaji unose veliku pomutnju medu hrvatsko stanovništvo koje osjeća da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet.

Javlja se i polarizacija među vojnim formacijama na tom području (HVO i Armija BiH). HVO se povlači na sjeverozapadni dio općine Jablanica htijući tako izbjeći latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobilizira sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko - bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne.

Vojne postrojbe Hrvata, HVO, povlače se, a civilno stanovništvo bježi na sigurnija područja.

Nagovještaj otvorenih sukoba između Muslimana - Bošnjaka i Hrvata u Jablanici bio je događaj 13. travnja 1993. godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt Armija BiH u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO planuo je 16. travnja 1993. u neposrednoj blizini Jablanice.

Tada su Muslimani - Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u "otvoreni logor". Hrvati zauzimaju Soviće, a Muslimane - Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran.

Dok su vojnici HVO-a 19. travnja 1993. pretresali muslimansko - bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba.

HVO-ovi vojnici spalili su sve muslimansko - bošnjačke kuće u Sovićima i Doljanima, kao i dvije džamije. Civilno muslimansko - bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine Gornji Vakuf i u Jablanicu, a zarobljeni vojnici Armije BiH su u zatvoru.

Tada muslimansko - bošnjačke vlasti Jablanice uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u spomen - objekt Muzej u Jablanici. Hrvati koji su ostali pod vlašću Muslimana - Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi.

Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se Muslimani - Bošnjaci izbjeglice.

Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine Jablanica, jedan u gradu, u Muzeju, drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski civili i iz Konjica i iz Jablanice. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u selima Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.

Ti nemili dogadaji prouzročili su sastanak političkih predstavnika Hrvata i Muslimana - Bošnjaka; dogovaraju se o miru, o prekidu sukoba između dvije vojske. Mate Boban i Alija Izetbegović 25. travnja 1993. godine potpisuju u Zagrebu zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.

Doljani

Napetosti i sukobi između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka dosežu vrhunac užasnim pokoljem i ubijanjem hrvatskih ljudi, paljenjem i pljačkom hrvatskih domova u Doljanima, selu općine Jablanica, s većinskim hrvatskim stanovništvom. Doljani su doživjeli stravičnu tragediju krajem srpnja 1993. godine, kada su postrojbe Armije BiH napale ovo selo i privremeno ga osvojile počinivši stravičan pokolj.

Doljani su u popisu stanovništva 1991. godine imali 1.049 stanovnika: 708 Hrvata ili 67,49 posto, Muslimana - Bošnjaka 326 ili 31,07 posto, ništa Srba, a ostalih 15 ili 0,14 posto. Doljani su 12 km udaljeni od Jablanice (zapadno), a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju obslužuju bosanski franjevci.

Župa Doljani nastala je 1882. godine, župna crkva izgrađena je 1892.-93. godine, a obnovljena 1910. Budući da je crkva bila u trošnom stanju, 1973. godine je podignuta nova, prema projektu arhitekta R. Mandića. U sklopu nove župne crkve podignuta je i vjeronaučna dvorana, a godine 1989-90. građena je nova župna kuća, koja još nije dovršena.

Župa Doljani imala je 1895. godine 754 vjernika, 1935. 1.583, a prije domovinskog rata oko 1.000 vjernika. Župnik je za tragedije u Doljanima bio fra Vlado Koštroman, rođen 1939. godine u Bjelavićima, općina Kreševo.

Združene muslimansko - bošnjačke oružane snage su 28. srpnja 1993. godine ujutro opkolile Doljane. Bili su to pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a BiH iz policijske stanice u Jablanici, pripadnici poznate "Zukine vojske" i naoružana skupina Muslimana - Bošnjaka iz sela Jelačići.

Oko 10 sati združene snage, među kojima su bili i Behrem Beća, Ismet Eglenović zvan Pegla, Amir Halihodžić, nadimkom Prpa, Jusa Kevrić i drugi, počeli su oružani napad na osobe hrvatske narodnosti i svu njihovu imovinu. U selu je bila nejaka postrojba HVO-a, koju su sačinjavali mještani, a koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su branili svoje kuće i živote.

Pred užasnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman, u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika i drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.

U tom oružanom napadu na Doljane ubijeno je i masakrirano osam civila i 33 pripadnika HVO-a, domobrana. Muslimansko - bošnjačke snage su odvele preživjele mještane Hrvate u logor u Jablanici, zvan "Muzej".

Zločin muslimansko - bošnjačke vojske u Doljanima otkriven je l. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodili vojnici HVO-a. To je područje posjetio i Miljenko Lasić, brigadir HVO-a, koji je poslije iznio svoje dojmove o stratištu.

"Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su Muslimani - Bošnjaci počinili na području Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje dva dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se uspjela probiti iz sela, ali je iz zasjede sačekana i pobijena.

Nad mrtvim tijelima muslimansko - bošnjački vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su djelomično i spaljena. I to im nije bilo dovoljno za njihove niske strasti i bolesne mozgove, nego su pojedine leševe još i minirali, kako bi i oni koji budu kupili leševe također nastradali" - kazao je brigadir Miljenko Lasić, zapovjednik zbornog područja HVO-a jugoistočne Hercegovine.

Pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, Mirza Ovnović, sin Ragiba, policijski rezervist iz Jablanice, rođen 1961. godine i otac šestoro djece u zapisnik je posvjedočio da su ga Merso Munikoza i Rafik Kevrić pozvali da sudjeluje u napadu na Doljane.

Po njegovom svjedočenju, policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su pucali tromblonima i minobacačima.

On svjedoči da je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice i da je tu ranjen Ivan Žarić, zvan Maran. Ranjeni Maran je odveden u ambulantu u Jablanici, dobivao je infuziju, ali jedna žena, Muslimanka - Bošnjakinja, iščupala je crijevo infuzije koju je primao i nakon toga je umro. Mirza Ovnović priznaje da je i on sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.

Prema podacima Komisije za ratne zločine HR HB osam je poginulih civila u Doljanima: Ruža Čolić (1921.), Igor Lebo (1978.), Iva Pavlović (1930.), Anica Ripić (1934.), Martin Ripić, (1933.), Nedjeljko Soldo (1933.), Andrija Stipanović (1931.) Pava Stipanović (1942.).

Ti civili su mučeni pa ubijani, ženama je rasparan trbuh, jednom muškarcu je na pola odsječena glava, drugi je zaklan. Pripadnici postrojbe HVO-a iz Doljana, njih 33, smrtno su stradali na razne načine; neki su poginuli izravno u borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći dio je mučen prije strijeljanja, neki su nastradali od eksploziva, neki su bili goli ili u gaćicama pa ime se po tijelu vide tragovi udaraca.

Nekoliko vojnika je kastrirano, skoro svima je ispod tijela postavljena mina zvana "kašikara" da bi stradali oni koji ih budu pokapali. Svjedoci iznose da je Slavko Stjepana Vrljić, rođen 1968. godine, pripadnik bojne "Mijat Tomić", nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, da mu poštedi život, u zamjenu za svoj ugostiteljski lokal i osobni automobil.

Na tu ponudu on je odgovorio da može birati između pojedinačnog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović Pegla, ubio je Antu Ivana Žarića, rođenog 1965. godine, pripadnika bojne "Mijat Tomić" Hrvatskog vijeća obrane.

Na području općine Jablanica smrtno je stradalo više hrvatskih civila pod nerazjašnjenim okolnostima. Pero Antunović, rođen 1912. godine, iz mjesta Ustirama, općina Prozor, bio je zatočen u logor "Muzej" i tu je umro, a razlozi nikada nisu objavljeni. Jozo Miličević Lukin, rođen 1929. godine u Doljanima, uhićen je 28. srpnja 1993. godine u rodnom selu.

Pripadnici Armije BiH su ga zatočili u logor "Muzej", gdje je preminuo 19. veljače 1994. godine uslijed loših uvjeta smještaja i nedostatka hrane koju su mu sustavno uskraćivali logorski čuvari. Andrija (Ante) Rogić, rođen 1945. godine, stanovao je u Donjoj Jablanici, gdje je i ubijen tijekom svibnja 1993. godine.

Ubili su ga pripadnici Armije BiH. Pero Šarić, Hrvat, također civil, rođen je 1910. godine, u Grabovici, općina Mostar, gdje su pripadnici Armije BiH počinili strahovit ratni zločin. Njega su vojnici Armije BiH uhitili i zatočili u logor "Muzej" u Jablanici. Tu je, nepoznato kojega datuma, umro iz nepoznatih razloga.

U Doljanima je živjela i Anica (Jurina) Šitum, rođena 1913. Nju su 28. srpnja 1993. uhitili vojnici Armije BiH i doveli u logor "Muzej" u Jablanici u kojem je preminula 28. siječnja 1994. godine. Logorske vlasti i čuvari sustavno su joj uskraćivali hranu. Uvjeti u logoru bili su vrlo loši pa je i to uzrokovalo njezinu smrt.

Među osumnjičenima za zločine u Doljanima su i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, komandant jablaničke 44. brigade zvane "Neretva", Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade, Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna "Glogošnica", Ekrem Kevrić i "Sovići" Džemal Ovnović, Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko.

Kao ratni zločinac osumnjičen je i Behrem Bećir - Beća, koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, 1944. godine, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist, pred početak rata direktor Osnovne škole "Suljo Čilić" u Jablanici.
b On je predvodio, 28. srpnja 1993. godine, diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava masakrirana.

Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor. Unatoč masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo uputio je, zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, čestitke sudionicima akcije.

Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV-Jablanica, kojega je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljuju se svi sudionici akcije "oslobađanja" Doljana - pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku se dalje govorilo da se proširio prostor Republike Bosne i Hercegovine, da su borci za deset minuta rastjerali ustaše, da su u svemu poštovali ratna pravila i da civile nisu dirali.

Hrvat M.Z. svjedoči da posjeduje dnevnik press-službe 44. brdske brigade Armije BiH, kojeg je snimio na video kasetu 28. srpnja 1993. godine navečer oko devet sati.

Kao što rekosmo, jablaničke muslimansko - bošnjačke vlasti su u poznatom Muzeju revolucije napravile logor za zatočene hrvatske civile i vojnike.
b S područja sela Doljani nakon masakra u "Muzej" je dovedeno 350 hrvatskih civila i vojnika, a u njemu je već bilo još toliko uhićenih Hrvata. Medu novouhićenim Hrvatima bilo je 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. Uhićenici su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, imali su malo pokrivača, stalno su bili izvrgnuti ratnoj opasnosti.

U podrumu zgrade bila su 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira da bi prisilno radili. Prema brižno pripremljenom planu, 31. listopada 1993. godine, zatvoreni pripadnici HVO-a zaskočili su dvojicu naoružanih pratilaca, koje su razoružali, vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih pokraj puta.

Tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a uspjela je pobjeći. U zatvoru su se pojavile uši, žutica, svrab (scabies) i brojne kronične i akutne bolesti.

M.Z., jablanički Hrvat, u svome pismenom iskazu od 19. ožujka 1994. godine opisuje stanje u gradu, teški položaj Hrvata u njemu, svoj prisilni rad i napokon uhićenje. Na dan Male Gospe, 8. rujna 1993. godine, on je s bratom i još nekolicinom Hrvata u Jablanici uhićen.

Izjavljuje da su neki iz skupine uhićenika davali novac da bi izašli iz zatvora i u tome su uspijevali. On opisuje kako su iz zatvora u selu Butorović-Polju, općina Konjic, dovedeni u jablanički zatvor Hrvati, od kojih je jedne večeri jedan ranjen, a drugi zadavljen. Jedno vrijeme zatvoreni su Hrvati bili smješteni u crkvi u selu Drežnici, gdje su tučeni i mučeni.

Jednog dana skupina mladića Muslimana - Bošnjaka ušla je u crkvu i uništila sav crkveni inventar, sva vjerska znamenja i sve predmete.

"Neočekivano, 4.11.'93. godine, nas sedam odvode u zatvor u Muzej, a 14.11. pridružuju nam se i ostali iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21. a prostorija nije imala prozora, tako da nismo znali kad je dan, a kad noć.

Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata smo tri puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena svakih 15 dana, samo najužoj rodbini. Hrana je bila užasna, nedovoljna i jednolična" - tako svjedoči M. Z.

Sažetak o stradanju Hrvata s područja općine Jablanica:

- ubijenih Hrvata s područja općine Jablanica je 69, od toga je 15 civila, a sedam žena,
- ranjenih civila - l8,
- zatvorenih civila u logoru "Ostrožac" - 75 ,
- zatočenih civila u logoru "Muzej" - 350,
- djece u logoru "Jablanica" - 69,
- silovanih žena u logoru "Muzej" - dvije,
- muškaraca vojnih obveznika, u logoru "Muzej" bilo je 85, a od njih je 48 kasnije proglašeno vojnim ratnim invalidima radi surovog i neljudskog ponašanja.
- umrlih u logoru "Muzej" je šest ,
- zatočenih civila u "Jablanici" - 623,
- zapaljenih kuća u Doljanima je 50, devastiranih 206, zapaljenih javnih objekata 11, devastiranih javnih objekata sedam,
- broj zapaljenih kuća u selima Mrakovu i Žuglićima te u Jablanci 55, - prognanih Hrvata je 2.100,
- crkva Sv. Ilije u Doljanima je izrešetana i demolirana, a tako i župna kuća.

 

Vareš:

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U selima Duboštica i Kopijari 18. i 19. listopada 1993. godine ubijeno je po 6 Hrvata, u Borovici je 5. studenoga ubijeno 6 civila i masakriran jedan vojnik HVO-a, a u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška općina je gotovo očišćena od Hrvata. Po ulasku postrojbi Armije BiH u Vareš nastala je nezapamćena pljačka hrvatske imovine.

Selo Borovica je 5. studenoga 1993. potpuno uništeno, nijedna kuća ili gospodarska zgrada nisu ostala uzgor. Župna crkva s vjeronaučnom dvoranom i župnim stanom je srušena i zapaljena. Jozo Pavić (80), zvani Kardelj, ostao je u Borovici i tu je zaklan, električar Marko Perić (1932.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući, Stijepo Marković, sin Ilijin (1938.), govorio je da neće bježati iz svoga sela jer će doći njegovi prijatelji Muslimani, a liječnička obdukcija je pokazala da je udaren tupim predmetom u potiljak glave, da je pretučen, da je u njega ispaljen metak i da je uboden nožem u leđa, Ilija Zovkić (1945.) zaklan je u svome svinjcu. Zarobljeni vojnik HVO-a Kruno Đaković, sin Željkov, nađen je mrtav smrskane glave, zatiljka rasječena oštrim predmetom, s dva uboda na grudima oštrim predmetom, gornji dio tijela mu je bio nagoren, a lijeva šaka je izgorjela. Ivi Vukančiću su presječene vene na rukama i ostavljen je u kući da iskrvari i umre.

Leš Pere Čokare, rođen u Kaknju 1951., bio je u raspadanju i teško prepoznatljiv, a to je namjerno učinjeno da se ne bi vidjeli tragovi nasilja, tijelo Kreše Pantića pokazivalo je tragove ozljede glave teškim tupim predmetom, oštrim predmetom su na očnim jabučicama naneseni ubodi, bajonetom mu je proboden grudni koš, na desnoj šaci bila je vidljiva razderotina. Identifikacija je pokazala da je Anto Šimkić (1959.), sin Gabrijela, bio zaklan, da je gorio i zadobio opekline po glavi i duž tijela. Ivanu Pogarčiću (1955.) glava je bila razmrskana, a leš Marka Andrića (1973.) pokazuje da je bio zaklan i djelomično spaljen. Miki Filić, rođen u Kosovskoj Mitrovici 1956. godine, imao je potpuno deformiranu glavu.
U gradu Varešu je 6. studenoga 1993. ubijen Ivo (Blaško) Pejčinović (1910.), zvani Altoka, i to ispred kuće svoga zeta. On je gledao kako vojnici Armije BiH pljačkaju kuću njegova zeta i zapitao "je li to ta poštena Alijina vojska", a na to ga je jedan od pljačkaša udario metalnom polugom po glavi i on je ostao na mjestu mrtav". Jerko Terzić (1925.) iz Vareš Majdana bio je gluh, a 11. studenoga 1993. cijepao je drva ispred obiteljske kuće. Uto su naišli vojnici Armije BiH i nešto ga zapitkivali, a on je samo odmahnuo rukom dajući im do znanja da ne čuje. U tom trenutku jedan vojnik je izvadio bajonetu/nož, bacio ga na Terzića i pogodio ga u vrat te je odmah preminuo.

U Varešu su silovane četiri žene, i to na vrlo grub i okrutan način. Za silovanje su optuženi Nedžad Čerkezović i Džafer Brčanović, oba iz Živinica, vojnici Armije BiH. Vojnik Armije BiH Mujo Valjevac optužen je zato što je utvrđeno da je 7. studenoga 1993. godine u Visokom pred svjedocima pokazivao desetak ljudskih prstiju nanizanih na konop hvaleći se da ih je odsjekao vareškim Hrvatima. I Mirsad Salčinović, zvani Komuna, na ulici u Brezi hvalio se prstima koje je odsijecao vareškim Hrvatima.

Nakon tragedije Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja krvlju oblivena i požarom opaljena.

 

Selo Kiseljak

Strahovit zločin nad hrvatskim civilima počinili su vojnici Armije BiH 16. kolovoza 1993. godine u selu Kiseljak, istočno od Žepča. Preobučeni u uniforme vojnika HVO-a, diverzanti 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH neometano su, predvečer upali u to hrvatsko selo. Vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok su se konsolidirali i stali odupirati, vojnici Armije BiH počinili su zločine nad starcima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali civile i postavili ih kao živi zid prema lokalnoj postrojbi HVO-a.

Jedna žena, majka petoro djece, svjedočila je 21. veljače 1994. godine.97

"Tada je zapucalo i odozdo, od pruge, a muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali 'Allahu ekber'. Na put, između moje i Nikine kuće i na njegovo dvorište pristizali su novi muslimansko-bošnjački vojnici. Skupilo ih se preko dvadeset. Prijetili su, psovali: 'Znat ćete vi, ustaše, što su ******'.98 Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi štit. Čini mi se da su htjeli preći na drugu stranu ceste. Zastali su s ovu stranu, kod ceste, desetak metara od moje kuće. Strašno je pucalo i od pruge i, čini mi se, sa svih strana. Čula sam zarobljene da strašno viču, jauču. Sada se pucalo svačim: puškama, pištoljima, bombama, tromblonima. Valjda nisu smjeli preko ceste pa su ispred sebe ti muslimansko-bošnjački vojnici gonili zarobljene vičući im da se čvrsto i gusto drže zajedno. Vraćali su se natrag. I onda čuh kćerku: 'Joj, mama!' Pogledah kroz prozor. Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani-Bošnjaci su pucali po ostalima. Čula sam da viču: 'Sad ćete vidjeti što su ******. Majku vam ustašku. sad ste naši.'

Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženim na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzala Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju sam vidjela kroz trupce na prozorima. Franjo je ležao a crijeva su mu bila vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro. Sve se od početka napada odvijalo tako brzo i shvatih da se iz Verine kuće i iz još jedne kuće, ovdje s druge strane, puca na muslimansko-bošnjačke vojnike. Da su naši došli prije, ne bi ovi bili stigli napraviti ovaj pokolj, ali sve se odigralo tako brzo. Muslimansko-bošnjački vojnici su počeli bježati prema cesti i preko ceste. Kasnije sam saznala da ih je bilo mrtvih i ranjenih. A mislili su ići dalje ubijati, jer sam čula kako govore: 'Ovdje je gotovo, idemo dalje'. A tada su naši zapucali iz ovih dviju kuća."

U tome masakru hrvatskog pučanstva u Kiseljaku, smrtno su stradali: Franjo Krezić, starija osoba; Kata Krezić, žena Franje, starija osoba; Kata Katić, rođena 1922. godine; Niko Širić, starija osoba; Kata Širić, starija osoba; Ivica Mandurić, dječak, retardirana osoba; Ivana Širić, djevojčica od 15 godina; Miroslav Lučić, invalid bez noge; Damir Kajić, dječak od 10 godina; Kruno Kajić, invalid, ranjeni vojnik HVO-a; Ljilja Maglica, djevojka; Ana Đerek, majka troje maloljetne djece; Anto Jukić, invalid, ranjenik HVO-a; Franjo Tadić, nesposobna i nepokretna osoba; Jakov Tadić, starija osoba; Ivan Pravdić, invalid; Jozo Bulajić, starija osoba; Mato Ivešić, starija osoba; Ivo Vidović, starija osoba; Stanko Širić, starija osoba; Ivica Bandić, starija osoba; Florijan Krezić; Ivica Lukeš i Vinko Zovko. Ostali poginuli još nisu identificirani.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

"Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; 'Majko, što je ovo?' A mala Ivana govorila je: 'Joj, što ću...' to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: 'Dijete, ne daj se!' Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila 'Pokajanje', za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: 'Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti'. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno...

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. 'Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.'

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se 'otvorila', baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge".

Obitelj Franje i Kate Krezić bili su izbjeglice iz sela Golubinja, 15 km udaljenog od Kiseljaka. Bili su se smjestili kod svjedokinje utekavši iz rodne kuće ispred muslimansko-bošnjačkog nasilja. Iza njih su ostala siročad, sin i kćerkica, koja je imala osam godina.

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče u svjetskoj javnosti nije bio zapažen. Predstojnik Sektora za zdravstvo u Odjelu obrane tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dr. Ivo Bagarić, 17. kolovoza 1993. godine o tom muslimansko-bošnjačkom zločinu nad Hrvatima u Kiseljaku obavijestio je UN, UNHCR, UNPROFOR, WHO, ICRC, UNICEF, Helsinški Watch, New York, Amnesty International, The European Community i g. Cederica Thornberryja te apelirao za zaštitu hrvatskog pučanstva u Bosni pred genocidom koji provodi Armija BiH.

Zaprepašteni zločinom u selu Kiseljak nad običnim ljudima, čak invalidima i djecom, Hrvati žepačkog kraja vapili su za pomoć i zaštitu. Predsjednik HVO-a Žepča i dopredsjednik HDZ, Bosne i Hercegovine dipl inž. Perica Jukić, u svom otvorenom pismu upućenom između ostalih i kardinalu Franji Kuhariću kao i cjelokupnoj međunarodnoj javnosti za taj ratni zločin optužio je izravno Aliju Izetbegovića.99 Ovdje valja napomenuti da muslimansko-bošnjačkee civilne i vojne vlasti nisu dopuštale inozemnim novinarima pristup Žepču, kao ni humanitarnim organizacijama i europskim promatračima, blokiranjem putova i polaganjem mina.

Za ratni zločin počinjen nad Hrvatima u selu Kiseljak opravdano se tereti Suad Hasanović, zapovjednik 303. brigade i Mirsad Šestić, zapovjednik II. bataljuna 303. brigade iz sastava 3. korpusa Armije BiH, kojemu je sjedište u Zenici. Uz njih, tereti se i Ramiz Bećirhodžić, rođen 1953. godine, zapovjednik specijalne policijske postrojbe Odreda MUP-a CSB Zenica. Kota Bukvik, na južnom dijelu općine Žepče bila je 22. prosinca 1993. godine izložena jakom topničkom napadu Armije BiH. Na Bukvik je taj dan ispaljeno preko 300 različitih granata usmjerenih na položaje HVO-a, a potom su uslijedile pješadijske borbe, prsa u prsa. U tim borbama HVO je izgubio četiri vojnika, a medu njima je bio i Fabijan Tadić, zapovjednik jedne postrojbe HVO-a. Mrtvom Fabijanu Tadiću vojnici Armije BiH odsjekli su glavu i tijelo na više mjesta masakrirali. Tu jezovitu situaciju vojnici HVO-a su snimili na videokasetu i njen snimak je predočen članovima Europske promatračke misije i predstavnicima ICRC-a iz Banja Luke, koji su boravili u općini Žepče, a 28. prosinca 1993. godine također i časnicima UNPROFOR-a na čelu s majorom Morgensonom.

Ivica Mlivončić/ Iz Knjige "Zločin s pečatom"