Umjesto da postane Švicarska Balkana, BiH je postala balkanski Iran

Posljednja želja Alije Izetbegovića da Bosnu (s Hercegovinom ili bez nje?) „ostavi u amanet" Turskoj i njezinu „jakom čovjeku" Erdoğanu, kako ju je, s godinama zakašnjenja, predstavio nedavno njegov sin Bakir, imala je odjek tempirane bombe. Naviknuta da državnici na ovim prostorima uzajamno dijele čokoladice, javnost je zbunjena otkrićem da jednostrano daruju i države.

Bila Izetbegovićeva oporuka autentična, što je, po svemu, izglednije, ili ne bila, što, opet, nije nemoguće, ona i u tom neprovjerenom izdanju govori o stanju duha u bošnjačkome dijelu BiH, ako ne i o stanju političkih odnosa u toj zemlji o kojoj ni velike sile više od jednoga stoljeća ne uspijevaju pronaći prihvatljivo i održivo rješenje. Možda i zato što i lokalni političari smatraju vanjski protektorat nečim normalnim, ili čak poželjnim, i ne samo na jednoj, bošnjačkoj strani, i ne samo kod turske strane. Svaka „konstitutivna" trećina države održava neku vanjsku vezu, ili da ostvari vlastitu konstitutivnost u punom obujmu, ili i više od toga ako to može iskamčiti, ili da utječe na to da druge dvije konstitutivnosti ne dođu do većeg izražaja. Nije problem u načelu konstitutivnosti triju naroda, ona izražava i tešku povijest i složenu sadašnjost te države; problem se javlja pri njezinu ostvarivanju, već i po tome, i zbog toga, što ne vrijedi jednako za sve.

Polumjesec, križ i krst

Otkrićem jedne slabo skrivane političke tajne, koja to i nije bila za upućene u (ne)prilike u kojima se konstituirala bosanskohercegovačka država, trenutačno vodeći bošnjački političar, Izetbegovićev sin Bakir, vraća u bosansku nedovršenu priču intrigantnog Huntingtona i njegovu čuvenu teoriju o sukobu civilizacija koju je testirao i na ratu u BiH. Poslije svega, vjerojatno bi i njega guranje Bosne u „amanet" jednoj stranoj državi danas manje iznenadilo nego slika Sarajeva koja ga je zbunjivala 90-ih godina kad su „tisuće ljudi na ulicama nosile zastave Turske i Saudijske Arabije". Nije razumio do kraja fenomen tako brzog prijelaza s jugoslavenske trobojnice, koja će kasnije zbunjivati političke kibice poslije nogometnih utakmica u koje je bila uključena Turska. Ako je prije četvrt stoljeća zaključivao da su se „Sarajlije identificirali s muslimanima", sada bi, moguće, taj zaključak proširio na svoju ključnu tezu: „Rat u Bosni bio je sukob civilizacija". Hrvati su vukli na Zapad, Srbi na Istok, a muslimani, Bošnjaci - uglavnom nezbrinuti iako su bili napadnuti - gledali su prema jugu. Kako je religija u Huntingtonovoj teoriji stup civilizacije, više nego kultura kod Fernanda Braudela, Amerikanac u Bosni dolazi na svoje; Bakir Izetbegović vraća njegovu šifru o dominaciji vjere na poprište poslijeratnih sukoba civilizacija, u samo središte neriješenog pitanja; je li BiH teško održiva država zato što se u njoj sukobljavaju tri civilizacije, a ne samo tri vjere ili tri naroda? Ili se sve to kuha u bosanskome loncu? Mogu li polumjesec i(li) križ, odnosno krst, stajati na istom krovu? Budući da islam nije samo vjera nego i način života, problem Zapada nije (samo) islamski fundamentalizam nego i sam islam kao drukčija civilizacija čiji je narod uvjeren u svoju nadmoćnost i istodobno opsjednut zaostajanjem svoje moći. Ni problem islama nisu samo CIA ili Pentagon, nego drukčija zapadna civilizacija čiji je narod siguran u nadmoćnost svoje kulture i uvjeren da mu njegove nadmoćne snage - iako u opadanju - nameću obvezu da širi svoju kulturu u cijelome svijetu. Sasvim blizu, granično sa zapadnom katoličkom civilizacijom, i granično s islamskom civilizacijom na jugu, prostrla se pravoslavna civilizacija: otprilike na prostoru nekadašnjeg Bizanta, kao što je zapadna civilizacija gotovo identična s nekadašnjim Rimskim Carstvom. Tipično američki, kao da piše udžbenik za svoje generale ili obavještajce, Huntington se upušta u nezahvalnu prognozu: zapadna društva, na katoličkom i protestantskom nasljeđu, napredovat će na gospodarskom i demokratskom planu, u pravoslavnim zemljama izgledi za napredak nisu sigurni, a u muslimanskim su zemljama izgledi slabi. Huntingtonov „sukob civilizacija" u nekoj je mjeri (i vjeri) konkurentski odgovor na tezu o „kraju povijesti", s kojom je - pokazalo se: prerano i brzopleto - istrčao Francis Fukuyama, kad je, i on s očima puno većim od želuca, htio objasniti da će s univerzalnom pobjedom liberalizma zavladati nirvana u svijetu; lišena oružanih sukoba, koji su okretali njezin kotač, povijest gubi dosadašnji smisao zbrajanja ratova. Nakon krvave zbilje, iluzija harmonije; pojednostavljeno, kao u svakoj bajci za malu djecu. Suprotno Fukuyaminoj ružičastoj perspektivi svijeta, Huntington širi jednobojnu sliku u kojoj zapadna civilizacija prestaje biti dominantna univerzalna civilizacija i ulazi u sukob s novim civilizacijama koje sa svojim argumentima, više oslonjenim na Boga nego na čovjeka, traže mjesto pod suncem: sukob je njihov stalan i trajan odnos. Huntington civilizaciju više veže uz religiju nego uz kulturu, i zapada u nerješiv problem: kako će riješiti sukobe koji se događaju unutar iste religije i iste civilizacije?

Pogreška u Ukrajini

U Ukrajini je napravio najveću pogrešku: predvidio je da će se zapadni dio, sklon(iji) Europi, odvajati od Ukrajine koja će se, pak, približavati Rusiji, a povijest u toj zemlji krenula je sasvim suprotno; istok zemlje odvaja se od Ukrajine, a zapadni je vuče prema Zapadu. Još jedan sukob koji se javlja unutar iste države, ali dviju civilizacija. Vjerujući da je civilizacija postala odlučujući čimbenik, Amerikanac se riskantno upušta u prognozu da je nasilje između Ukrajinaca i Rusa malo vjerojatno. Ta, riječ je o dva slavenska i pravoslavna naroda! U hladnom ratu Europa nije postojala kao cjelina; nakon njegova pada, europski Zapad, na vjerskoj vagi pretežno katolički, ujedinjuje se sa Srednjom Europom, s jakim katoličkim, ali i protestantskim nasljeđem, i stvara civilizacijsku, ne samo političku zajednicu. Granice Europske unije ne poklapaju se s istočnim granicama zapadne civilizacije: skandinavske i baltičke zemlje su sa zapadne strane tih granica, civilizacijska granica uključuje i Poljsku u Zapad, isto kao i Češku i Mađarsku, ali dijeli Bjelorusiju, Ukrajinu, Rumunjsku i Bosnu i Hercegovinu, dijeleći ih na istok Zapada i na zapad Istoka. Iz nekadašnjeg jugoslavenskog uzgajališta novih država, Hrvatska i Slovenija su bez ostatka zapadno od istočnih granica zapadne civilizacije, Srbija i Makedonija (ali i Crna Gora!) s istočne strane, a Albanija i Kosovo (koje još nije država u vrijeme kad se Huntington bavi crtanjem civilizacijskih granica), a pogotovo BiH, muslimanske enklave uz granice zapadnog i istočnog civilizacijskog bloka. „Živimo u svijetu civilizacija više nego u svijetu država", potvrđuje i poznati škotski povjesničar Nial Ferguson. Nije Škot škrt u pohvalama Huntingtonu kad u svojoj knjizi „Civilisations" piše da je „Sukob civilizacija" jedan od najpronicljivijih eseja napisanih nakon hladnoga rata, i uza sve diplomatske pohvale autoru, ističe jednu znanstvenu ogradu: „Sukob civilizacija manje mi je evidentan nego interni sukob u svakoj civilizaciji. Vidite kako se arapski svijet razdire između šijita i sunita i kakva je identifikacijska fragmentacija u Europi"! I statistički i politički, većina sukoba - kako dokazuje Ferguson - događa se unutar civilizacija, nasilje unutar njih veće je od nasilja među civilizacijama. Većinu muslimana ubili su drugi muslimani. Većinu, kršćana, pak, nisu ubili kršćani; to je već plod terorizma, koji ima i oca i majku, osjećaj inferiornosti u svijetu u kojem dominiraju zapadne vrijednosti i zapadni interesi, i slabost, odnosno nemoć da uspostavi drugu vrstu konkurencije koja ne bi ubijala. Dok se, kao novi proizvod šetao političkim, ne samo znanstvenim modnim pistama, Hutington je sa svojim „Sukobom civilizacija" bio rado viđen gost i u hrvatskim političkim salonima. U neku ruku, služio je kao stimulativno sredstvo za bildanje nacionalizma, pa i ratnoga plana, a do neke mjere, a osobito preko nje, i za opravdavanje ratno-političke konstrukcije Herceg-Bosne. Čak su i ugledni francuski gosti, poput Bernarda Henri Levyja, sklonijeg Bosni, i Alaina Finkielkrauta, sklonoga Hrvatskoj, od svoga domaćina na Pantovčaku, državnika barem koliko i povjesničara, slušali objašnjenja kako je Jugoslavija potvrdila da višenacionalni model države nije moguć u Europi, i da takav model nije moguć ni u BiH. Kao političar, Franjo Tuđman nagovarao je svoje HDZ-ovce iz BiH da na referendumu glasuju za neovisnost te države, kad je neovisnost BiH proglašena, priznao je novu državu, njezin suverenitet i njezine granice; kao povjesničar, a pokatkad i kao državnik, sumnjao je u njezinu održivost, s istom mjerom kojom je Alija Izetbegović u svoju državu suviše vjerovao. Njihov pragmatizam znao se, koliko puta, poskliznuti na ideološku koru od banane, bilo hrvatskoga nacionalizma, bilo muslimanskog fundamentalizma, i naletjeti na različite čakije. Njihovi su odnosi bili burni i konfliktni, što potvrđuju izravni potomci. Teoriju o „sukobu civilizacija" Tuđman je, vjerojatno, čitao u sažecima, kao što to čine svi zaposlenici državnici, i nije vidio - inače je ne bi toliko preporučivao i hvalio - da nije baš tako preporučljiva za njega i za Hrvate.

Opsesija sukobima

Autor često koristi dvojbenu metodu ekvidistance, pa, tako, proziva Zapad što nije pružao „znatniju potporu bosanskim muslimanima" (što bi se i danas moglo reći s istim opravdanjem: da ih je tako gurao u naručje islamskim državama!), ali i što „nije osudio hrvatsko nasilje onako kako je osudio srpsko". Vjerojatno bi hrvatski prvi predsjednik bio manje zagrijan za Huntingtona, iako bi i većina običnoga puka digla glas protiv takvog amalgama, koji, objektivno, briše razlike u odgovornosti i u krivici između strane koja je započela agresiju na BiH i strane koja se u nju uključila i na kraju objektivno spašavala BiH od većeg zla. Još bi Tuđman teže hvalio knjigu u kojoj stoji da je papa Ivan Pavao II. „odao počast kardinalu Alojziju Stepincu koji je bio povezan s fašističkim hrvatskim režimom", da se oružje u Hrvatsku „slijevalo iz katoličkih zemalja" i da je „obnovljena hrvatska vojska napala Srbe u Krajini". U opsesiji sukobima, Huntington se sukobljava i sa samim sobom. Iskopao je on i „pobožnom muslimanu" Aliji Izetbegoviću da u politici polazi od stava da „između islamske vjere i neislamskog društva i njegovih političkih institucija ne može biti ni mira, ni suživota". Ne govore puno drukčije ni umjereniji islamski fundamentalisti. Ekstremni islamisti prijete opasani eksplozivom i s nožem u ustima; da ne prijete samo praznom puškom opet je dokazao jedan ISIL-ov fanatik u New Yorku i izručenje jednog potencijalnog ubojice iz BiH američkim vlastima. Antiteroristička internacionala, čak i da je do kraja iskrena i znatno efikasnija, teško se može nositi sa slijepim terorizmom, baš zato što je slijep: ubija naslijepo, u ime pravde na zemlji, i raja na nebu! Na toj primitivnoj psihološkoj, a potom i političkoj, koliko i duhovnoj, podlozi, ubijanje (nedužnih) ljudi postalo je alat i zanat vjerskih fanatika; oni prosperiraju i na sukobu civilizacija, hraneći se lažima da je zlo na drugoj strani. S ratom i na ratu, u BiH je izgrađen novi kod tamošnjih naroda u kojem Huntingtonov civilizacijski sukob nadomješta ideološke borbe iz vremena komunizma. Bosanski Srbi postali su „ekstremni srpski nacionalisti, identificirani s velikom Srbijom"; bosanski Hrvati „najgorljiviji hrvatski nacionalisti, poistovjećeni s katoličkim Zapadom"; bosanski Muslimani okrenuli su se prema „novoj civilizacijskoj svijesti" i od predratnih najvećih zagovornika pluralnosti društva postali žestoki pobornici unitarnosti, pod krinkom građanske države. Hrvati brane katolički Zapad, Srbi pravoslavni Istok, a Muslimani se okreću (za) muslimanskim državama, više iz vjerske solidarnosti nego iz strateških interesa. U teškim pa i opasnim vremenima, BiH je mjesto u Europi; pitanje je kako će ga i kada naći dok svaki narod vuče na svoju stranu, pa i uz pomoć, negdje veću i otvoreniju, negdje diskretnu i manje vidljivu, a BiH što ostane. Huntington je oštar, gotovo nemilosrdan: umjesto da postane „Švicarska Balkana", BiH je postala „balkanski Iran"; umjesto da se europeizira, Balkan se u njoj dalje „balkanizira"!

Nepravedno primirje

Granice civilizacija uvijek je teško povući, čak i tamo gdje postoje državne granice. Jer, civilizacija nije samo vjera, ni kultura, kolikogod se Samuel Huntington zauzimao za takav suženi(ji) pristup; civilizacija je i jezik, povijest, običaji, vrijednosti... Kako povući crtu između civilizacija u zemlji koja se ne može složiti ni o vrijednosti svojih najvećih pisaca, Ive Andrića ili Meše Selimovića, od koje se, u ime svetosavlja i velikosrpstva, odmetnuo njezin najveći filmski mag Emir Kusturica, i u kojoj Abdulah Sidran i dalje ima problema da uvjeri raju oko sebe da može biti i Bosanac i musliman, s velikim i s malim slovom? Bi li se taj dobri duh Sarajeva složio s Milanom Kunderom da je kultura razdjelnica civilizacija, sigurno bi, i da Zapad ide sve dotle na istok dokle doseže barok, vjerojatno ne bi. BiH dramatično pati od uzajamnog i višestrukog nepovjerenja, u koje su tamošnja stada gurnuli pastiri iz Daytona. Slaveći mir, koji je za sve bio bolji od rata, mnogi zanemaruju da je ondje postignuto više nepravedno primirje nego pravi i trajni mir. Bosanski Srbi žive s osjećajem pobjednika, jer su u obliku posebne republike dobili nezasluženu nagradu za svoju agresiju, i nemaju grižnju savjesti za počinjeni genocid u Srebrenici, za koncentracijske logore i za etničko čišćenje; bosanski Hrvati, zapravo samo hercegovački, jer su izvan te zone uglavnom svedeni na ostatke ostataka, slabi i malobrojni da bi bili novo „predziđe katoličanstva", žive u opravdanom nezadovoljstvu što svoju konstitutivnost ne mogu razviti kao i ostala dva konstitutivna naroda; bosanski muslimani, pak, govore o građanskoj državi, a ne skrivaju svoj corpus separatum, i ne prihvaćaju da se BiH konstituira i na građanskom i na etničkom načelu, tako što će sva tri naroda izjednačiti u svojoj konstitutivnosti, sa setom pitanja, bitnih za ravnopravnost koja bi se rješavala konsenzusom, i s ostatkom o kojem bi se odlučivalo u zajedničkim institucijama. U takvoj konstelaciji, nije presudno hoće li BiH biti sastavljena od jednog ili od tri entiteta; dva su stalni izvor nepravde, kao što i većinsko odlučivanje, bez ugrađenih zaštitnih mehanizama za svaki od triju naroda, može prijeći u demokratsko nasilje većine nad manjinom. Gdje u tome Bermudskome trokutu, koji je Samuel Huntington zvao pretenciozno sukobom civilizacija, ima mjesta za novo rješenje i za novi početak? Svakome je pametnome dovoljno jasno što bi svako izdvajanje iz BiH ponovno izazvalo. Dugo će još Milorad Dodik prijetiti praznom puškom jer zna, ipak, što bi nova eksplozija sve raznijela; njemu je, i svima koji žive od njegove politike, bolji vrabac Republike Srpske u ruci nego golub velike Srbije na grani, pogotovo dok se ne uvjeri da Aleksandar Vučić ipak nije Slobodan Milošević. Hrvatska je strana najviše oslabljena, desetkovana u srpskome entitetu, prepolovljena u Srednjoj Bosni i nemoćna u Federaciji, a opterećena kompleksom hrvatske krivnje zbog Herceg-Bosne i dvolične Tuđmanove politike prema BiH. Izetbegovićevi Bošnjaci-muslimani, pak, jednom su pogriješili kad su, pod vanjskim pritiscima i s malo vlastite pameti, pripisali Srbima 49 posto teritorija i 100 posto vlasti u Republici Srpskoj. Pogriješit će opet budu li tražili kompenzaciju tako što će poštovati posljednju želju svoga utemeljitelja i ostaviti državu u amanet nekoj stranoj sili. Nije najbitnije što je to Turska, mogla je to biti i demokratskija zemlja, opet bi za BiH bilo produktivnije da sama traži rješenje, s vanjskom podrškom, ali bez stranih tutora.

vecenji.ba