Umjesto čestitke povodom utemeljenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne

Iza nas je dvadeset dugih i teških godina. Godina tijekom koji su nas opstruirali na ovaj ili onaj način, bacali nas i našu povijest kao loše kineske igračke, obećavali nam kule i vile, a mi slijepo, naivno i gotovo kao djeca vjerovali , jednako kao i dan- danas u svaku lijepu riječ, zaboravljali stradanja kroz koja smo prošli čim bismo pročitali novinski natpis o ravnopravnosti i potrebi za istom u BiH. Hrvatska Republika Herceg- Bosna bila je i ostala, jedini što je udjedinjavalo Hrvate u cijeloj BiH, sklone podjelama kao da smo neki veliki narod bombastične prošlošti o čijim potezima ovise sudbine mase.

Bili smo i ostat ćemo uvijek, mali i pomalo jadno, nikad dovoljno hrabri i zainteresirani, vječito okrenuti jedni protiv drugih, kriveći sve oko sebe za naše današnje probleme. Na HRHB danas sve političke elite gledaju kao na zločinačku tvorevinu s ogromnom dozom radosti i zadovoljstva što su njene glavne aktere strpali tamo gdje im,(ni)je mjesto. Ali, HRHB je izgubila mnoge male ljude, velike žrtve koji su se borili za tu ideju i nosili san o mogućem suživotu Hrvata sa ostalim narodima, oko vrata, blizu srcu. Hrvati će danas pokušati iskazati na što je više moguće načina pripadnost svom narodu, nostalgiju i žaljenje za HRHB, pričat će gdje god stignu o tim vremena, ni u jednom trenutku ne zapitavši se, jako prostu stvar : „ Tko je nama to omogućio?" i sutra će, naravno, životi ići svojim ustaljenim tijekom do sljedeće obljetnice i tako, iz godine u godinu.

Oni koji su to omogućili su ili u zatvoru ili pod zemljom. Od njih su ostale samo njihove obitelji i sjećanje svake godine na ovaj dan. Samohrane majke i djeca poginulih očeva. Djeca čiji očevi nisu doživjeli njihove prve rođendane, majke koje godinama daju odgovore na pitanje „ Gdje je tata?", nikad dovoljno kreativne i uvjerljive, jer i djeca odrastu, pa su tako i oni.

Za sve njih koji često nisu mogli sakriti svoju ljubomoru dok su po ostalu djecu, kvazi-normalnu, dolazili očevi u vrtić. Za njih koji su prve golove postignute na igralištima provincija u kojima odrastaju posvetili očevima, njima, čije slike nose po novčanicima i čuvaju u mobitelima kao amajlije, kao mi, djetelinu s četiri lista, kao vječni podsjetnik na tragediju koja nikad nije okočala.

Za sve njih koji igrajući se i svađajući po parkovima, nisu mogli reći : „ Dovest ću ti ja svog tatu, vidjet ćeš ti." Za sve njih koji su o očevima pisali školske sastave i čitali ih ponosno, jasno i glasno pred punim razredom, za te moje ponekad plašljive prijatelje iz razreda koji nisu voljeli „ javne nastupe", za one koji te sastavke nikad nisu pročitali do kraja jer su se rasplakali, i sa osmijehom rekli :" Dobro je, sve je uredu, pročitajte vi, profesorice." Za sve njih koji nikad nisu spoznali zadovoljstvo i zaštitu koju imaš, kad imaš tatu. Za njih koji su nas gledali sa gađenjem i prezirom kad smo govorili o tom kako nam je tata ovakav ili onakav, za njih koji su tu vječitu kuknjavu pred kraj tjedna kad se priča o subotnjim izlascima riješavali rečenicom :" Šuti, netko ga ovdje nema." Za sve njih koji poštuju i Bošnjake i Srbe, i lijeve i desne, i lijepe i ružne, i bogate i siromašne. Za njih u kojima ima više ljudskosti, humanosti i tolernacija nego u svim udrugama i inicijativima koje to propagiraju. Za sve njih u kojima ima toliko ljubavi, istinske dobrote i sreće da te posrame svojim načinima života.
Za njih koji poštuju i vole uspomenu na svog oca, na sve žrtve rata u BiH jer znaju kako je nemati.

Za njih, koji su deset puta bolji i veći Hrvati nego mi, za njih koji žive živote, obično i jednostavno, noseći u sebi ljubav prema svom narodu, a ne na ulici pokazujući mržnju prema drugima.

Za te velike ljude i njihove, još veće, majke koje su ih odojile i učinile takvima.

Gloria Lujanović