Ubojstva u Križančevu Selu u sjeni zaborava

Nedaleko od Ahmića, tek dva kilometra zračne udaljenosti i na samom ulazu u Vitez gotovo se skriva Križančevo Selo, jedva poznato sve do prije dva tjedna, kada je hrvatski predsjednik Ivo Josipović došao odati počast Hrvatima ubijenim u tome mjestu.

O Križančevu Selu i onome što se ondje zbivalo uoči Božića 1993. godine i danas se u novinskim arhivima ili na internetu mogu naći tek šturi podaci, uglavnom samo brojka koja govori o 74 ubijena Hrvata, na što podsjeća i spomenik s mramornim križem na samome kraju sela na kojem su upisana imena žrtava te nazivi hrvatskih postrojba koje su branile područje Viteza.

U toj općini 1991. godine živjelo je dvanaest i pol tisuća Hrvata.

U ratu je poginulo čak 780 pripadnika HVO-a, s civilima više od tisuću osoba, a omjer hrvatskih branitelja u odnosu prema broju pripadnika Armije BiH koji su to područje držali u okruženju bio je 1:8.

U Križančevu Selu, koje je na početku rata imalo oko 900 stanovnika, od 1966. godine sa ženom živi Franjo Šamija.

Taj naizgled vitalni 68-godišnjak zapravo je 70-postotni ratni vojni invalid, teško ranjen upravo u napadu na selo 22. prosinca 1993.

U rovovima iskopanim samo pedesetak metara od prvih kuća on je bio pripadnik 92. domobranske pukovnije u koju je raspoređen 8. travnja 1992. godine.

Šamija danas, u razgovoru za Hinu, kaže kako je napad Armije BiH počeo u ranu zoru te da je bio potpuno iznenađenje za branitelje.

"Dosta je naših odmah izginulo, dio je zarobljen, a zatim u zarobljeništvu ubijen. Tako je ubijen i moj brat", kaže Šamija s mukom se prisjećajući događaja tih dana.

Objašnjava kako je ranjen u nogu te da se jedva izvukao prema Vitezu.

Završio je u bolnici u Novoj Biloj, a nakon dva mjeseca čekanja na dopuštenje bošnjačkih vlasti prevezen je u Zagreb, gdje je liječen u bolnici "Dubrava".

Žena mu je ostala u potpuno blokiranom Vitezu i tek je nakon mjesec dana uspjela preuzeti posmrtne ostatke Franjina ubijenog brata.

Šamija pokazuje na susjednu kuću u kojoj je živio njegov rođak Drago.

"Njemu su poginula dva sina, a Drago se nakon rata odselio u Knin", kaže Franjo i dodaje kako je u Kninu novi život potražilo još prijeratnih stanovnika pitomoga Križančeva Sela.

Franjo Šamija, za razliku od njih, odlučio je ostati u selu koje danas ima oko 600 stanovnika. Obnovio je skromnu obiteljsku kuću, a živi od invalidske mirovine koju dobiva iz Hrvatske.

"Živjeti se mora, a najteže je onima koji su u ratu nekog izgubili", odgovara Šamija na pitanje kako se danas živi u Križančevu Selu.

Dodaje kako mu je jedino žao što za zločine koji su ondje počinjeni do danas nitko nije odgovarao.

"Krivo mi je što se jednima sudi, a drugima ne. A svi su radili zločine. I svima koji su za njih krivi treba suditi", kaže Šamija.

Na kraju dodaje kako mu je drago što je predsjednik Josipović bio u Križančevu Selu te da je ljut na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića što i on to nije učinio.

Nedaleko od Šamijine kuće je novi dom umirovljenika, izgrađen nakon rata, te Osnovna škola "Dubrave".

Dragana Šantić i Andrea Čalić učenice su osmog razreda i rođene su nakon rata. Kažu da vole Križančevo Selo, no ipak bi željele nekamo otići, i to što prije, već u srednjoj školi.

"Ja bih negdje na Zapad", kaže Dragana i objašnjava kako to može biti Hrvatska ili neka zapadnoeuropska zemlja. Andreji je i to preblizu pa kaže da bi dalje od Europe, "preko oceana".

U Križančevu Selu ostala bi ipak jedna njihova kolegica, koja nije željela reći svoje ime. "Ne treba. Samo da znate da je meni ovdje lijepo. I da ima netko tko želi ostati", rekla je.

Križančevo selo našlo se tijekom borbi u Lašvanskoj dolini krajem 1993. na meti posebno okrutnog i divljačkog napada Armije BiH. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade. Zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a, pukovnik Williams, izjavio je da su vojnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine ubili 74 Hrvata kazavši da je taj podatak dobio u štabu III. korpusa Armije BiH. Tijekom posjeta općini Vitez čelnik britanskog bataljuna UNPROFOR-a izjavio je da se na području sela Počulica, devet km sjeveroistočno od Viteza nalaze dvije masovne grobnice i da je u jednoj 38, a u drugoj osam tijela Hrvata, žrtava bošnjačkog pokolja.

Hina