Ubijena 11.541 osoba u 1425 dana pakla

mezarje

Na vjetrove rata koji su stizali s istočne strane grada, Sarajevo je odgovorilo mirnim protestom, ali snajperisti su toga dana uspješno odradili svoju krvavu zadaću. Žrtve su pronašli nasumično: pokošene su pale Suada Dilberović, studentica medicine porijeklom iz Dubrovnika, te Olga Sučić, službenica i majka dvogodišnje kćeri, piše Večernji list.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dvije mlade žene bile su prve žrtve vojne opsade Sarajeva koja je otpočela prije točno 25 godina. Trajala je 1425 dana, od travnja 1992. sve do kraja veljače 1996.: riječ je o najduljoj opsadi jednog grada u povijesti modernog ratovanja koja je trajala i tri puta dulje od opsade Staljingrada.

3777 granata u 24 sata

Naoružanjem i brojem vojnika oko Sarajeva agresor je bio nadmoćniji od branitelja grada, a zapovjednik snaga bosanskih Srba, general Ratko Mladić, dao je izričitu naredbu da se s okolnih brda gađaju svi nesrpski ciljevi, a pod tim se podrazumijevalo nasumično ubijanje, morenje glađu i pokušaji sustavne demoralizacije stanovništva.

Iz neprijateljskog oružja grad je zasipan s prosječno 329 granata dnevno, a obarani su pritom i crni rekordi poput onog 22. srpnja 1993. kada ih je ispaljeno čak 3777. No, unatoč silnoj premoći Vojska Republike Srpske tijekom opsade nije uspjela zauzeti grad, ali je cijena Mladićeve frustracije zato bila zastrašujuća.

Tijekom opsade ubijen je 11.541 građanin, od toga 1601 dijete, a nastradalo je i 50.000 teže i lakše ranjenih ljudi.

Prva žrtva iz Dubrovnika

Među tisućama potresnih priča, jedna je prešla granice BiH, a to je priča o sarajevskom Romeu i Juliji, o Srbinu Bošku Brkiću i Bošnjakinji Admiri Ismić, 24-godišnjacima čiju ljubav taj prokleti rat nije uspio uprljati, no njihov bijeg iz opkoljenog Sarajeva završio je strašnom smrću od snajperskog metka u svibnju 1993. godine.

Sahranjeni su zajedno, a Sarajevo ih pamti i danas, baš kao i svoje prve žrtve, Suadu i Olgu. U spomen na prve dvije žrtve rata most Vrbanja od 1999. nosi njihova imena, a dvije godine kasnije postavljena je i zajednička spomen-ploča. Uz njihova imena upisan je i stih: "Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši."