Treća sreća

Prometna nesreća
Prometna nesreća

Zajednica je jednim dijelom raspolućena nastojanjem za što čvršćom vezom s Hrvatskom, a drugim dijelom (prisilnim) ostankom u BiH. Logikom svojega nezavidnog položaja prouzrokovanog dijeljenjem Daytonskih karata Hrvati su ostali prilično kratkih rukava; bez teritorijalne jedinice i, što je najgore, brojčano najmanja.

Plus, a što je sve više razvidno iz aktualnih polemika (Lučić- Lovrenović-Šarčević) i što se više zahuktava predizborna kampanja ona je politički razjedinjena 'integralnim hrvatstvom' koje oči upire ka Zagrebu, i 'probosankim hrvatstvom' koje oči upire ka Sarajevu.

U oba ova slučaja viđenja političke orijentacije Hrvata u BiH ima svoje ozbiljne i utemeljene razloge za i protiv.

Integralno hrvatstvo ima svoj longitudinalni tijek već stotinjak i nešto godina, preciznije od Prvog hrvatskog katoličkog kongresa održanog 03.-05.09.1900. u Zagrebu, a na kojem se sve Hrvate pozvalo da se skupe oko križa i katoličke vjere u borbi za državu, a protiv svih neprijatelja. Posebno je zapažen bio govor sarajevskog nadbiskupa Josipa Štadlera u kojem je rekao; 'Mi smo Hrvati i katolici i hoćemo to da budemo... Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom!'

I tad je to 'nacionalno hrvatstvo' implementirano u bosansko katoličanstvo. Time se prekida ta neka vrst orijentalnog katoličanstva (1463. – 1878.), kakvim ga imenuju brojni bosanski mitomani (koji se također žestoko protive kroatizaciji srednjovjekovnog bosanskog kršćanstva do te famozne 1463. no ako samo uzmemo da je bosanska kraljica Katarina Kosača otišla u Rim po pomoć nakon pada Jajca i ubojstva Stjepana Tomaševića, jasno je da ta mitomanija nema osnova, kao i prelaska na katoličku vjeru brojnih bosanskih vladara, Hrvoja Vukčića Hrvatinića npr.).

Mnogi protivnici integralnog hrvatstva i danas mu pripisuju teške zablude, no ostaje činjenica da čim se uspostavila Vrhbosanska nadbiskupija 1881. nadbiskup Štadler, kao temeljni zadatak crkve postavio je vraćanje bosanskog katoličanstva 'matici crkvi', a ujedno se bosanski i hercegovački katolici imenuju političkim Hrvatima.Tako je to do dan danas, i ono je, voljeli to neki ili ne, sasvim legitimna odrednica hrvatskog bića u BiH.

Brojni su primjeri nacija koje jednim djelom žive izvan matične domovine (s tim da je i BiH matična domovina Hrvata, što dodatno komplicira stvar), i svoje političke ambicije gaje u smislu što čvršćeg povezivanja, ako ne i prisajedinjnja s istim narodom. Nekada davno te dvije zemlje, Bosna i Hrvatska, živjele su pod jednom vladarskom kapom i nebrojeno puta prelazile iz ruku razno-raznih ugarskih, hrvatskih ili bosanskih banova, zavisno od njihove trenutne moći i logikom rodoslovnih i zemljoposjedničkih veza. Tada nije bilo teritorijalne organizacije u smislu današnjih državnih granica, tako da je taj svojevrsni teritorijalni i politički crossover bio uobičajen.

Logikom toga potpuno je suludo tvrditi o tom nekom isključivo bosanskom kršćanstvu (katoličanstvu) kao konstanti. Tog 'neposluha' Bosanske crkve prema Vatikanu je bilo, naravno, no u tim stalnim mijenama ono nema toliku snagu i značaj, a koji mu se želi pripisati, e da bi se stvorio mit o nekoj posebnoj naciji i vjeri koja je u okviru toga stvorena, a na koju se danas kalemi Bošnjaštvo. Prije će biti da je dolaskom islama sve to poprimilo obrise i zapravo prislino formiralo BiH kakvu poznajemo danas.

U novijoj povijesti Hrvatski narod je samo jednom bio okupljen u zajedničkoj državi, doduše samo 4 godine za vrijeme NDH, s tim da se i tada na 2 godine morao opet odreći jednog svojeg dijela (Dalmacija). Danas je to hrvatsko biće opet raspolućeno silom političkih odnosa (Daytonski sporazum) i ono, očito, već dugi niz godina traži svoj 'modus vivendi' u Bosni i Hercegovini.

'Integralno hrvatstvo' je posebno je izraženo u Hercegovini, gdje stanovništvo bez zadrške podržava politiku što čvršćih veza s Hrvatskom. To je i logično, jer u Hercegovini živi najveći broj Hrvata i oni su na tim područjima etnički kompaktni, te se izravno granicom naslanjaju na Hrvatsku. A, da se o poslovnim, rodbinskim i svakojakim drugim vezama i ne govori. Nerijetko se imanja ljudi nalaze s obje strane granice, te je notorna svakodnevna komunikacija.

Razno-razni su pokušaji odvraćanja hercegovačkih i bosanskih Hrvata od Hrvatske, međutim svakim novim izborima razvidno je da ti pokušaji nanovo padaju u vodu. To dovodi do nemale frustracije vodećih političkih struktura iz Sarajeva, preglasavanja u parlamentu i stalnog animoziteta koji se medijski podgrijava prema tom dijelu države. Na tom polu teško da će se stvari i ovim izborima i za milimetar promjeniti.

Brojni su povjesno-kulturno-geografski razlozi tog hercegovačkog tvrdoglavog stava, a kojeg su pokušavali razbiti još za vrijeme Otomana, da bi u Austro-Ugarskoj taj stav bio podržan i afirmiran, i zapravo artikuliran. No, padom Austro-Ugarske i ulaskom u Uniju južnoslavenskih naroda, ta se orijentacija nikada nije uspjela do kraja nametnuti, odnosno ostvariti i ona, vidimo, traje kao neki nezavršen proces do dan danas (tu možemo izuzeti i one 2 godine kad je HSS uspio stvoriti u sporazumu sa Srbima Banovinu Hrvatsku 1939.-1941. i okupiti većinske hrvatske krajeve u jednu teritorijalno-političku jedincu).

Dapače, to 'integralno hrvatstvo' je u dugim vremenskim intervalima bilo zabranjivano, naročito od socijalističke vlasti, naročito u Hercegovini, ali ni tad to nije do kraja uspjelo, a jedan od dokaza tomu je da su Hrvati tad kao dokaz identifikacije listom navijali za zagrebački Dinamo.

Na tom stavu posebno insistira Katolička crkva u BiH, kao kroz stoljeća dokazan jamac opstanka hrvatskog naroda. Jedan dio crkvenih dostojanstvenika ima ponešto drugačije viđenje te orijentacije (Jeleč, Šarčević, 'Dobri pastir', 'Svijetlo riječi' itd.), ali 'glava' te crkve u BiH, kardinal Puljić je nedvosmislenog i tvrdoglavog tog istog stava 'integralnog hrvatstva'.

Današnji brojni opsjenari bosanske stvarnosti kardinalu to žestoko zamjeraju, i navode nebrojeno mnogo činjenica o zabludama tog integralnog hrvatstva, kao što je najdrastičnija zabluda o NDH i stradavanje u Bleiburgu, križni putevi, represija u socijalizmu kao izravna posljedica te zablude, rat sa Bošnjacima i posljedica toga veliko iseljavanje Hrvata i sl.

Međutim, kardinal kao pravi tvrdoglavi Bosanac i Stepinčev sljedbenik ne odstupa ni za milimetar. I ne samo on.Vidjeli smo kako su se žestoko crkveni velikodostojnici nedavno usprotivili smanjenju prava oko Zakona o prebivalištu i dvojnom državljanstvu Hrvata BiH u Hrvatskoj. Neki cinično na to otpovrnjuju da se mentalni sklop katoličke crkve u BiH nije promjenio od te famozne 1900.-te.

Bez obzira što je njegovo imenovanje za kardinala (bez presedana u katoličkoj crkvi da jedan narod ima dva crkvena poglavara; Kuharić, Puljić), u vrijeme Ivana Pavla II bilo motivirano i stoga da se naglasi državnost Bosne i Hercegovine, a bez čije podrške Bosna i Hercegovina teško da bi opstala na međunarodnoj karti, ti opsjenari muku muče ne bi li Hrvatima u BiH izbili iz glave to integralno hrvatstvo. Mnogi protivnici nerijetko zaboravljaju, no sjetimo se svojevremenog papinog insistiranja na ostavci Mate Bobana i 'privođenju' Hrvata i Bošnjaka za pregovarački stol. Time je zapravo taj rat i okončan. Toliko o zaplotnjačkim nakanama kardinala, crkve u BiH i crkve općenito.

Nasuprot tome, razvidan je jedan drugi stav i orijentracija, a to je 'probosansko hrvatstvo' koje se zagovara, pretežito, u elitističkim sarajevskim krugovima, među malobrojnim Hrvatima, a on je snažno podržan od Bošnjačke elite iz razumljivog razloga. Neki to vide razlozima unitarizacije, neki građanskom BiH, no sigurno je da svaka vlast uvijek želi što više centralizirati, a što manje regionalizirati, ma kako se to zvalo.

Naravno, i tu su nebrojeni povijesni razlozi zašto je tomu tako, a to je u prvom redu u neupitnom 'bosanskom hrvatskom biću', koje se vjekovima održalo i stvorilo svoju povijest, svoju kulturu i političku svijest. Ono, pošto je jako izmješano s ostalim konfesijama je logikom toga i naviknuto na suživot, na prožimanje, na suradnju. Nije da su tom 'bosanskom hrvatskom biću' kroz povjest samo cvijetale ruže i živjelo u slozi s ostalima, dapače, ono je prvenstveno bilo krv, znoj i patnje, ali se svojom mudrošću i žilavošću uspjelo održati. Naravno, uz ogromno osipanje i gubitak teritorija uzrokovanog prvenstveno nevjerovatno učinkovitom osmanlijskoj strategijom 'spaljene zemlje' i 'džihadom' odn. 'gazi' (svetim ratom, sveti ratnik), kao i katastrofalnom neslogom srednjovjekovnih htvatskih vladara.

No, to biće je ipak uspjelo ostati i iz te svoje mudrosti i žilavosti i danas crpi neku snagu i znanje, koje nama u Hercegovini je na neki način nedostupno i nerazumljivo.

I u novijoj povijesti to 'bosansko hrvatsko biće' zasigurno pati. Ono se osipa i malo po malo nestaje, uzokovano ne samo tim minulim ratnim događanjima, nego i opet nekom novom inačicom 'svetog rata' (vehabijski pokret, mudžahedini) i porođajnim mukama stvaranja jedne nove (Bošnjačke) nacije, kojoj će trebati još dosta vremena da jasno izrazi svoju poziciju i da joj znamo narav.

Sami primjer je tog istog Sarajeva, gdje danas živi zanemariv broj Hrvata i nikakve stvarne (političke) snage nema. To 'bosansko hrvatsko biće' stisnuto je još u nekoliko regija/enklava i ono danas prvenstveno muku muči ne bi li opstalo.

Zagovornici 'probosankog hrvatstva' u prvom redu optužuju hercegovačke Hrvate da su oni glavni krivac za takvo stanje, odnosno za podložnost Tuđman-Šuškovoj politici 'općih hrvatskih narodnih interesa', a zarad stvaranja Hrvatske. Oni direktno optužuju Hrvate Hercegovine (odnosno tadašnje političko vodstvo) za priležnost toj 'zločinačkoj politici' zarad rastakanja BiH i ostavljanja na cjedilu bosanskih Hrvata.

Nu! Ako pitate bilo kojeg vojnika HVO-a recimo iz područja Srednje Bosne reći će vam da nije bilo tako; pomoć je za vrijeme Hrvatsko-Bošnjačkog rata svakodnevno i kontinuirano stizala. Noćni helikopterski letovi bili su pravilo. Bolnica u Novoj Bili nikako ne bi mogla funkcionirati bez liječnika i sanitetskog materijala koji je stizao iz Hercegovine.  Naravno, da bez te pomoći iz Hercegovine HVO Srednje Bosne, pa valjda je to i zadnjem naivcu jasno ne bi mogao opstati. Ta nisu mu iz Sarajeva slali pomoć! Da, ali cinici će opet reći da je sve to bilo samo figa u džepu, a krajni cilj je bilo otcjepljenje Hercegovine.

Jasno je da se radi potpuno neutemeljenim tvrdnjama, razlozi sukoba su puno dublji i složeniji (brojni propali mirovni pregovori, taktiziranje sviju strana, vanjski utjecaji, neiskrena politika, nesnalaženja itd.), a zarad i lickanja 'antifašističkog' lica koje je navodno jedino čisto u cijeloj ovoj priči. Nije baš potpuno jasno zašto to nalickano lice misli o sebi tako lijepo, osim ako se ne radi o krajnjem licemjerju i nedostatku morala. I inače, kad ono za nešto što se kosi s njihovim neupitnim stavom automatki proglašava fašizmom, taj 'antifašizam' je danas najpopularnija legitimacija sarajevskih krojača 'istine'. No, nije jasno kako oni sebi mogu dati tu 'pokroviteljsku' poziciju kad su na vlasti bili pedeset godina i nisu imali snage ni umjeća da narode BiH trajno organiziraju u neku cijelinu koja bi bila učinkovita i koja bi bila funkcionirajuća. Da se taj narod ne kolje, brate!

Taj 'antifašizam' koliko je uistinu 'antifašistički' govori i (glupa) činjenica da nikada ni među Srbima, ni među Bošnjacima, ni među Hrvatima nikada nije dozvoljavao nikakvu alternativu. Bilo kakav pokušaj demokratizacije kroz cijelo to vrijeme nailazio je na žestok otpor 'komunista-antifašista'. Čak i benigni zahtjevi za kakvom-takvom građanskom alternativom trenutno je nailazio na osude i kritike i uz žestoku ideološku kampanju zabranjivan.

Naravno da se na suprotnom polu ništa drugo nije moglo razviti nego žestoki nacionalizam, koji je naprosto poput vulkana eruptirao. Interesanto je da su taj isti nacionalizam zapravo u većini preuzeli ti isti 'komunističko-antifašistički' dogmatici i oni zapravo cijelo vrijeme upravljaju procesima. Uzmimo, dakle, samo primjere kod Hrvata; Dragan Čović, bivši komunista i šef u Sokolu, Ivo Miro Jović, bivši djelatnik UDBE, Zvonko Jurišić, predsjednik Socijalističke omladine na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu, Mate Boban, istaknuti član Komunističke partije itd. Ili na 'antifašističkom polu' Ivan Lovrenović, ideolog i istaknuti član Komunističke partije. Sve go' komunist, što bi se reklo.

E, sad nekome tko nema nikakve veze s komunizmom, kao što nemam ja, potpuno mu je nejasno kako netko može optuživati jednu regiju kao što je Hercegovina za fašizam, ako su i dalje na čelu važnih političkih stranaka tamo sve sami bivši komunisti! Pa ni jednog 'ustaše' nema na nekoj čelnoj poziciji. I zapravo ga nikad nije ni bilo. Svi pokušaji 'ustašovanja' su trenutno sasječeni kao što je recimo bilo promtno ubojstvo Blaža Kraljevića čim se nazirala alternativa tadašnjim procesima, a koje su, dakle, opet presvučeni komunisti iz Zagreba vodili (Tuđman, Manolić, Mesić), a u BiH imali svoje izvršitelje (Stojić, Lučić, Primorac, Tuta, Praljak itd.).

Bilo je 'ustašovanja' u Hercegovini i Bosni, i te kako, ako se ono ogleda u tome da je neki naivac misleći 'kako su ustaška vremena došla' pjevao neku priglupu pjesmicu ili izvisio sliku Jure Francetića na prozoru automobila.

Naravno, da to nije ništa drugo nego jedna sjajna tema za socio-patološku analizu bez premca u svijetu.

Dakle, glavna optužba protiv hercegovačkih Hrvata je da oni, naime, nisu htjeli prihvatiti suradnju s muslimanima, protiv Srba, nego obrnuto; na koncu su se, a u sklopu tog 'zločinačkog nauma' udružili sa Srbima protiv muslimana! Posljedično; izgubljena je Posavina, Vareš, Hrvati u Republici Srpskoj su praktički nestali itd. Došlo je do nezamislivog osipanja broja Hrvata, uopće, osim u Hercegovini. I logikom toga stava Hercegovci su najkrivlji za to.

Kad to čuješ, valja najprije sjesti, jer ćeš se trenutno srušiti.

Sjetimo se recimo tadašnjeg člana predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji kada je 1992.-e došao u Polog kraj Širokog Brijega gdje su građani zaustavili tenkove JNA na putu tko zna kamo, a kada su prije toga 'sravnili' hrvatsko selo Ravno i kada je Izetbegović dočekan kao SAVEZNIK, nakon povratka u Sarajevo kaže; to nije naš rat!

Jeli on bio budala ili mudar čovjek, pa da se u njemu traži saveznika, zaključite sami. Ili, drugim riječima, što su Hrvati BiH trebali drugo napraviti nego zaštititi sami sebe, kad ih već nitko drugi neće zaštititi (drugi je par rukava kako je to i sprovedeno)?!

U tim aktualnim polemikama tom problemu se prilazi iz raznih kuteva. Jedan je taj da je tamo gdje je HVO bio jak, hrvatski faktor je opstao. Drugi su stava da je baš taj jaki HVO prouzrokovao nestanak Hrvata tamo gdje nisu bili zaštićeni; oni su se ili odselili na to područje tog 'jakog HVO-a', ili su se iselili u Hrvatsku ili u treće zemlje. Jedan mali dio je ostao i to u regijama gdje nije bilo sukoba, a to je prvenstveno Tuzlanski bazen i tamo mudrošću lokalnih političara STVARNO bili zaštićeni.

Zagovornici teze o krivdi tadašnje politike kao pijan plota drže se paušalnih ocjena o 'Tuđman- Miloševićevom planu podjele BiH', 'Šuškovom formiranju Herceg-Bosne', 'Zločinakom pothvatu' i sl. bez želje da materijalno i činjenično dokažu te teze. Ne sumnjam da je bilo i tih elemenata, naravno da je bilo, no bilo bi zanimljivo vidjeti dokaze odnosno dokumente koji potkrepljuju te teze (famozna 'Tuđmanova salveta' ipak se čini nevjerodostojna. Nešto konkretnije, neki dokument, bilo bi ipak ozbiljnije). Sve te kritike impliciraju da je Hrvatima u to vrijeme najpametnije bilo čekati skrštenih ruku da ih se netko iz Sarajeva (potpuno dezorjentiranog i nespremnog za rat) sjeti.

Zagovornici teze da je Tuđman-Šuškova politika bila dobra za Hrvate BiH izlaze s kud i kamo konkretnijim dokazima (Zbrinjavanje izbjeglica, pomoć u naoružanju Bošnjačke vojske, humanitarna pomoć, zaštita Hrvata gdje su bili u većini i sl.). Oni možda selektivno izvlače dokumente kojima dokazuju da je ta politika imala opravdanja, ali nikako ne mogu opravdati neke zločine (Ahmići, logori itd.). Činjenica je, pak, da je u većini hrvatski živalj ostao sačuvan, uz nažalost, neke katastrofalne poteze (Posavina, Bugojno, Vareš itd., no i to čeka na preciznije informacije pa da se zaključi što se uistinu tamo dogodilo).

Naravno, da cijelu tu priču tko je u pravu dodatno komplicira međunarodni faktor koji je izravno bio upleten u sve to i bez čijeg utjecaja današnja BiH ne bi izgledala kako izgleda.

Gdje je zapravo izlaz iz te pat-pozicije?

Ajmo na nekim primjerima vidjeti kao je to ovih godina okolo. Najsvježi i najkrvaviji primjer je Južne Osetije u okviru Gruzije, gdje Oseti pošto-poto žele živjeti u što bliskijoj vezi s Rusima. Naravno da s aspekta međunarodnog prava o nepovredivosti granica Gruzija gradi svoju politiku na ponovnoj reintegraciji te pokrajine. Međutim, u ovom slučaju jedna je pojedinost nezanemariva, a to je Rusija koja kao jaki međunarodni faktor u dotičnom slučaju može voditi politiku koju ona želi. I tu Gruzija, vidimo, ne može ništa.

Masa je i drugih sličnih primjera gdje granica dijeli iste narode i koji svoju politiku grade na osnovu 'integrativnosti'. Najbliži primjer je Kosovo, gdje unatoč snažnom protivljenju Srbije, Albanci uz pomoć jakog saveznika Amerike uspijevaju osamostaliti područje i čak zadobiti međunarodno priznanje. Da li će se ta politika nastaviti u smislu inegrativnosti s Albanijom vidjet će se. Izvjesno je da hoće.

U zadnje vrijeme se i jake inicijative za nezavisnsti i odvajanjem nekih regija čuju i iz Španjolske, Belgije, Velike Britanije, Kanade, pa čak neki predviđaju i raspad SAD-a!

Ništa nije drugačije ni u BiH. Srpska zajednica je uz snažnu pomoć Srbije uspjela teritorijalizirati svoje političke zahtjeve i sad  ima visok stupanj autonomije s daljnjom tendencijom njena jačanja. Da li će se ta snažna autonomija nastaviti u smijeru još veće inegrativnosti sa Srbijom, ne treba niti sumnjati. To je više nego očito. I tomu zapravo, nema pomoći. Kao i Kosovarima ili Osetima i Srbima je u nekom trenutku dovoljna jaka podrška jakog međunarodnog faktora (osovina Rusija-Srbija) i realizacija te ideje je zajamčena.

Hrvati, što se toga tiče, zasad nisu u toj poziciji. Uspjelo se političkim akcijama iz Hrvatske u koordinaciji sa Sarajevom neutralizirati ta 'hercegovinizacija' hrvatske politike u BiH i držati, zapravo, evo desetljeće cijeli taj korpus na uzdi. Tomu je najzaslužniji bivši predsjednik Mesić, koji je na neki način Hrvate BiH 'šutnuo' što dalje od sebe, ali taj 'probosanski faktor' u međuvremenu nije uspio artikulirati svoju političku snagu da bi Hrvate i 'priveo' u Sarajevo. Sve su to neki nemušti, više teorijski pokušaji, no svako uozbiljenje te ideje (HSS, NHI, HNV) očito nemaju političke snage da to i ostvare.

Tomu se u zadnje vrijeme priključio i aktualni hrvatski predsjednik Josipović i njegova Partija koji pokušavaju bratsku stranku u BiH što bolje instruirati u tom 'privođenju', no sve govori da ni od toga ništa biti neće.

Slikovito rečeno Hrvati BiH su su zasad negdje na Ivan-planini i gledaju što se s obje strane planinskog masiva zbiva.

Naravno, da je opasno bilo koga držati na uzdi, te ga privoditi, jer uvijek prijeti opasnost ta taj se iz uzde istrgne i porazbija sve okolo.

Zapravo, kao konstitutivni i suveren narod Hrvati u BiH imaju snažno uporište da isto tako kao i drugi sve svoje političke ciljeve realiziraju. To ne zavisi od broja, to ovisi od kompaktnosti i artikuliranosti politike jednog naroda. Jer, nema ozbiljnog naroda na svijetu, a koji se izvoljeva narodom zvati, a da nema svoj zajednički interes. U najkraćemu, interes jednog naroda je teritorijalna zaokruženost, parlament, kulturni identitet, gospodarska razvijenost, te obrazovni, prometni, sigurnosni sustav i sl. Sve ono što čini jednu zajednicu, sposobnu za samostalan život.

Sve izvjesnije je da će se logikom te 'stješnjenosti', 'privođenja', 'othrvaćivanja', 'etiketiranja' i sl. hrvatski narod ponovno homogenizirati i sakriti se pod skute jedne stranke i jedne ideje. Naročito u svijetlu predstojećih ustavnih promjena.

Ovi izbori će pokazati da BiH Hrvati zapravo misle isto, bili oni iz Sarajeva, Tuzle, Posavine, Banja Luke, Srednje Bosne ili Hercegovine. Prilog toj tezi je nedavni izbor za Hrvatskog predsjednika kada je kandidat Milan Bandić dobio preko 95% glasova izašlih Hrvata u BiH, u svakoj od regija ili mjesta. A, to ništa nije bilo drugo nego prepoznavanje općeg interesa Hrvata u BiH.

Hrvatski birač danas misli o opstanku hrvatskog bića u BiH i to je trenutno njegova najveća briga. Ništa drugo ga zasad ne zanima. I ta vjerovatna ponovna pobjeda Komšića kojega će Hrvatima za člana predsjedništva izabarati socijaldemokratski orijentirani Bošnjaci, opet ništa neće promjeniti. Bit će to najobičnije silovanje izborne volje jedne nacionalne grupe, koje u suštini ništa neće promjeniti, nego će biti samo jedan čir na tom 'bosanskom hrvatskom biću' koji će kad-tad otpasti.

Onaj tko je zaista u međuvremenu radio među tim ljudima, osluškivao njihovo bilo, razumije njihove želje i potrebe, nade i strahove, taj će i pobrati vrhnje pobjede i tomu će pripasti čast i odgovornost da u budućnosti usmjeri tu zajednicu u sigurnom smjeru.

To zasigurno neće biti smjer nikakve majorizacije, potčinjavanja, privođenja i sl. to će bit smjer punog suvereniteta i konstitutivnosti u svakom smislu. Da li će to u konačnici završiti zahtjevom za Trećim entitetom, vidjet će se. Prije da hoće, nego da neće. Jer, ako mogu Srbi, možemo i mi! Why not?!

Željko Barišić l poskok.info