Titovim stazama nacionalizma

Saznam i da sam, kanda, kršten bez mog znanja. Poletni soc-omladinac Omer Čevra, sav socijaldemokratičan, netom stigao iz bratske Amerike, napisao na meni dragom DEPO portalu da mi je Željko Kopanja, vlasnik "Nezavisnih novina" (ne i "Glasa Srpske"), krsni kum. A znam da nisam kršten koliko ni otprilike 99,74 odsto ljudi u mom kvartu. Pa mi dođe da zovem oca Radivoja iz jednog od prekoriječnih kvartova, onih multinacionalnih (dakle nesocijaldemokratskih), da pitam, da me se nije krstilo bez mog znanja, negdje, ilegalno. Otkud mi krsni kum ovako nekrštenom, otkud!? Pa da ni ocu Radi ne vjerujem (Bože mi oprosti, poštenijeg čovjeka ne znam), da nazovem i vladiku Grigorija, tu je u Mostaru, da i njega pitam. Stariji je po činu, valjda će on znat. Pa se krstim s obje ruke, i lijevom i desnom, sa svih šest prsta, kako ovaj mali tek stigao iz Amerike, a bolje od mene zna jesam li kršten. Omer još zna i ko mi je bio krsni kum... "To be jarabi, to be stakvirulah", što bi rekli kod mene. Ili, "guud Lord" ili "for Krajst sejk", što bi rekli tamo odakle je Omer Čevra pristigao sa svim tim znanjem o meni i o vama. Ili "Bože mi oprosti", što bih rekao ja i većina ljudi u RS.

Pijaca mozgova

Nemoj da neko pomisli da mislim da je Omer Čevra loš momak, ni pod razno. To ne dam. Prijatelji smo, nadam se, još uvijek. Prijatelj sam i sa Zoranom Perićem, šefom SDP-a za Mostar i to još iz škole. Omer i ja smo nekoliko puta popili kafu i opet ćemo, ako Bog da. I sestra mu je sjajno stvorenje. Američki su optimistični i željni mijenjanja svijeta, ne mislim da ikome žele zlo. Samo su progutali mamac, udicu i olovo. I, iskreno se nadam da to što ne mislimo isto, neće uticati na naše odnose. Nisu lovci na donacije i grantove kao neki koje znamo, ne žele ni vlast ni moć. Jeste, put do pakla zna biti popločan najboljim namjerama, ali šta se može. Mladi su, ne pada mi na pamet da im zamjeram. Za neke stvari treba iskustva i vremena, argumenti ipak nađu put do mozga, kad-tad. Jer, znate, niko ne misli da je najpametniji na svijetu, znam to i ja. Svaki sat saznam nešto novo, svaki dan može doći argument koji će mi promijeniti mišljenje. Ipak, da na pijaci kupujemo mozgove, svako od nas bi opet uzeo svoj. Šta bih ja sa Ajnštajnovim mozgom, molim vas lijepo? Kako bih predstavio svoju najnoviju knjigu na njemačkom? Ko bi me razumio? Meni je moj mozak nekako taman. Ne zbog kvocijenta inteligencije, prevelik je (stid me i reći), nego zbog iskustava i neopisanog, zbog romana i priča koje čekaju da ih napišem, a nikako da uhvatim vremena. To moram, kad-tad.

Sulejman neveličanstveni

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jedan drugi čovjek, ni mlad ni Amerikanac, razočarao me je. Najgore je kad te star čovjek razočara. Inače, od ljudi koje slabo poznajem očekujem najgore. Tako da me ovaj ipak nije puno uzdrmao. Mislio sam da ga znam, ne lično, ali ipak sam smatrao da ga poprilično znam. Radi se, naime, o Sulejmanu Tihiću, lideru Stranke demokratske akcije, trenutno najuticajnije bošnjačke stranke poslije SDP-a. Poštovao sam ga, jer nije bio licemjer, pod jedan. Osim toga, nije vrijeđao druge narode, a i uvijek je nastojao izbjeći štetu po svoj narod, kako je znao i umio. Razmetao se nije, nije škrgutao zubima i gledao ispod obrva, kao Haris Silajdžić, recimo. Imao je smisla za stvarnost i realnost. Pod dva, prošao je puno, od logora do teške bolesti, osjetio je teret odgovornosti, a nije se poveo za svjetovnim dobrima i postao klasičan politikant-foteljaš i lovac na procente. A nedavno, eto, na TV, onoj SDP-ovoj, izjavi da SDA nije nacionalna stranka. Eto, ispade da više nijedna bošnjačka stranka nije nacionalna, a da su sve druge nacionalne. I da su sve koalicije sa bošnjačkim strankama progresivne i multinacionalne, a sve koalicije u kojima nema bošnjačkih stranaka - nacionalističke, dvonacionalne i zavjereničke, štetne i nazadne. Čak i jednonacionalne koalicije, one u kojima su samo bošnjačke stranke, multinacionalne su po definiciji - saznajem i spoznajem, čistom dedukcijom na najnižem nivou promišljanja. Eto, sve su bošnjačke stranke multinacionalne, baš kao i SDP. Pa se, po ko zna koji put pitam, ko je ovdje lud? Da li stvarno neko misli da će Srbi i Hrvati van Sarajeva ili Tuzle, oni koji čine apsolutnu većinu svojih naroda, povjerovati u to? Ja, eto, nisam povjerovao da sam kršten, ne vjerujem sve što pročitam. Sad, eto, ne vjerujem više Sulejmanu Tihiću. A jesam, vjerovao sam da je razuman čovjek i da će pomoći da se svim ljudima u ovoj zemlji vrati dostojanstvo i da najzad počnu raditi i živjeti, možda sam to mislio iz čiste potrebe da neko među liderima bošnjačkog naroda bude takav. Da izlazim na izbore, možda bih i glasao za njega, barem do neki dan. Ali, šta se može, i u sebe se razočaram, kako neću u nekog drugog. Uostalom, ni lideri mog naroda, ni lideri onog trećeg, nisu friška ni nepokvarljiva roba. Za fotelju i koji procenat, mater bi mnogi dali. Jedina konstanta, jedina neprikosnovena poznata veličina u ovoj suludoj jednačini sa tri nepoznate, su narodi. Htjeli mi to priznati ili ne, nešto im uvijek kaže ko im laže, a ko ne. Dobrog domaćina iz Rudog teže je prevariti nego, recimo, nekog dečka koji pun teorije civilnog društva, sav pametan i poletan dođe iz Amerike da nas odvede u Evropu.

Jačem snaga u topuzu leži

Nije teško podleći iskušenju, ustati i krenuti za jačim. Zato se to i zove iskušenje, ne mudrost ili razum. Lako je biti dio rulje, jedan od onih što na ulici kliču pobjednicima. Razuman čovjek, kad vidi kako na ulici rulja kliče, zabrine se za sebe i svoje, za prijatelje i komšije. Jer, na ulici nikad nije većina, na ulici su uvijek najbjedniji i najglasniji. Mogu ulični vikači i pljeskači imati skupa kola i krznene bunde, to im samo pomaže da sakriju svoju bijedu, nakratko. Duhovna bijeda ispliva kad-tad. Umotati se u državnu, entitetsku, nacionalnu, američku zastavu ili mahati zastavom Evropske unije i to može svako. To se finansijski isplati, čak čovjek dobije prostor na TV, može se i za foteljicu ogrebati, za kakvo predsjednikovanje nacionalnim ili multikulti - udruženjem (koje je takođe nacionalno). Teže je obezbijediti mir i dostojanstvo sebi i svojima, učiniti da nemaju razloga da se boje sadašnjosti i budućnosti, puno teže. U tom kontekstu gledam i ove lovce na donacije, procente i fotelje, gledam ih sa iskustvene distance koju nekad nisam imao. Mislio sam da i Sulejman Tihić ima tu distancu. Mislio sam da funkciju i fotelju shvata kao teret i neprijatnu obavezu koju je preuzeo da tu ne bi bio neko gori od njega. A krenuo je sa gorima i najgorima. Kao što reče pisac bolji od mene, kao dječak koji s divljenjem gleda vojnike sa zlatnim širitima ne sluteći da će mu za koji tren ti isti zapaliti kuću.

Smrt razumu - golgota narodu

Sve se nečim plaća. Sulejman je pošao za SDP-om, partijom koja se kiti partizanskim pokretom s kojim ima veze koliko vi i ja sa latinoameričkom bandom "Mala Noće". Ista ta partija se udružila sa hrvatskom ultradesnicom, sa Hrvatskom strankom prava, sve u ime, kako kažu, boljitka hrvatskog i drugih naroda u BiH. Pri tom, uz udruživanje radi korupcije i reketa (potvrđeno, dokazivo, dokazano), te dvije stranke prave koaliciju sa Strankom za boljitak, ljudima kojima je rat donosio novce i ovce dok je nama odnosio živote i pamet. Pri tome je tu nešto što se zove NHI, o tome pojma nemam. Spoj ideje Nezavisne države Hrvatske, komunističke jednonacionalne uravnilovke u kojoj nema šanse za različitost, ratnog profiterstva i još tog NHI nečega, poveo je do sada razumnog i uvjerenog čovjeka da pravi budalu od sebe i od nas na SDP-ovoj Federalnoj televiziji. Da kaže, eto, da stranka naroda koji vodi nije nacionalna, da se povede za nečim i što, mislim, ne vjeruje koliko ni ja. Kao u ratu, kad najbolji krene za najgorim i čini što najgori kaže.

Četiri eksera bh. apokalipse

Ja, rab Božji Veselin, još uvijek nekršten i nekrizman, čekam. Slušam kako se 15 godina poslije rata mazohistički uzvikuju brojevi mrtvih i raseljenih, kao da to nisu moji mrtvi i obeskućeni već njihovi. Moje mi mrtve Srbe, Hrvate i Bošnjake nabijaju na nos. Ima li većeg bezobrazluka? Ima li većeg bezobrazluka od toga da mi s televizije govore koji su moji, a koji nisu? I da matere dok plaču, razdvajaju po nacijama baš oni koji se zaklinju na toleranciju i multikulturalnost? A, ne, toliko naivan ipak nisam, kao ni većina vas. Znate vi dobro šta je bolje za vas, bolje znate od onog polubijelog američkog predsjednika, koji, s prošlošću američkog bijelca i dalje glumi crnca, a i od onog naivčine od visokog predstavnika. Imate pojedinačna i kolektivna sjećanja, posložili ste u vitrine ko je ko i šta je to što vrijedi. Sad, kad vam oni koji bi vas u kašici vode utopili, čestitaju praznike, znam da ćete se kiselo nasmiješiti u pravcu televizora koji držate upaljen više iz navike nego iz potrebe i želje da čujete i vidite gdje i kako živite - to i sami znate. Kad vam zaklete komunjare, ratni profiteri, deklarisani fašisti i beskičmenjaci, mrzitelji drugog i drugačijeg, pojedinačno i koalicijski čestitaju Božić i Novu godinu, kao što su već to biva i bilo je i za vrijeme one naše klaonice o kojoj će se prava istina znati tek kad umremo, sjetite se da ste vi, s ove strane televizora, jedni drugima najvažniji. I da, nadam se, nikad nećete morati od nepoznatih tražiti komad hljeba i parče neba, sve dok imate sebe i svoje. A ja sam i kraj prošle godine, crkvene i svjetovne, dočekao nekršten i nekrizman, sa mojim krštenim, nekrštenim, krizmanim i nekrizmanim prijateljima. Neću se prestati družiti ni s kim s kim mi se družiti volja ni početi misliti što je nekom drugom volja. Hm, barem se nadam, ako mi se nešto ne prevrne u glavi... Moram vidjeti hoće li me Bog htjeti ovakvog. A za to treba vremena, kao i za sve drugo. Moram vidjeti i je li ova federalna koalicija jednog naroda protiv druga dva, sa odsrbljenim Srbima i othrvaćenim Hrvatima, je li ova naci - faši - multi - kulti koalicija u stvari kolekcija od četiri rđava eksera kojima će se zakovati pokrov na mrtvačkom sanduku ove nesretne i krvave zemlje.

piše: Veselin Gatalo I Glas Srpske