STRAVIČNO SVJEDOČANSTVO Ljudi u domovima za starije prepušteni na milost i nemilost privatnika

dom za starije i nemoćne, starački dom, prijedor
Ilustracija/Pixabay

Iako se skoro svi starački domovi na svojim internet sajtovima hvale da štićenicima pružaju vrhunsku njegu i kvalitetno liječenje u poznim godinama života, dio njih ne ispunjava uvjete za brigu o nemoćnim i bolesnim ljudima. Nemaju dovoljno kadrova, ne vode evidencije o datim lijekovima i zdravstvenim problemima pacijenata, ne mogu dozvati Hitnu pomoć… Istovremeno, o zdravlju pacijenata brinu se liječnici angažirani honorarno koji, kada pacijenti preminu, rade i kao mrtvozornici, što je u direktnoj suprotnosti sa zakonom koji brani da isti liječnik liječi pacijenta neposredno prije i utvrđuje uzrok smrti, piše eTrafika.

Otprilike ovakva situacija vlada u Domu za stare i starije osobe “Milena” u Prijedoru u kojem je, kako tvrdi Bosiljka Božić, preminuo njen otac V. R. prije nešto više od godinu dana, u agoniji i zbog nemara vlasnice doma Milene Jauz i njenog osoblja, ali i radnika Hitne pomoći koji nisu htjeli doći po njega čak ni nakon četiri poziva. Ona govori da njen otac u ovom domu nije dobio niti minimalnu njegu i liječničku pomoć, kakvu su bili dužni osigurati mu je i da je umro u teškim mukama.

Ona priča za eTrafiku da je njen otac nekoliko zima proveo u domu “Milena” u Prijedoru i sve je bilo dobro dok ga je zdravlje koliko-toliko služilo i dok mu nije zatrebala konkretna njega. S pogoršavanjem njegovog zdravstvenog stanja, kaže ona, na površinu su izbili razni problemi, među prvima uskraćivanje neophodne liječničke pomoći i potrebne njege koju su dobro plaćali ovom domu. Ona tvrdi da je zbog zanemarivanja obaveza vlasnice doma i nepružanja adekvatne liječničke njege njen otac umro u strašnim mukama, a da je sve kasnije zataškano i označeno kao prirodna smrt, jer se radilo o starom čovjeku.

“Moj tata je umro od isušenosti, jer mu nisu dali jesti i piti i jer su ga vezali u krevetu, a kada je počeo krvariti i jaukati, ostavili su ga cijelu noć i jutro u agoniji prije nego što su ga nekako odvezli u bolnicu, odakle su ga vratili u dom da umre. Svjesna sam da je imao 86 godina i da je bio i bolestan i star, ali nije zaslužio takav tretman i da umre u takvim mukama”, priča Bosiljka.

Niz nepravilnosti

Ona kaže da vjeruje da je njen otac patio i da je to bilo za njega mučenje. Kaže da je imao šlajm u grlu koji se sušio i nije ga mogao ispljunuti, zbog čega je morao ustajati po noći kako bi pio vodu. Da se ne bi dizao i budio druge, na silu je nosio pelenu i bio vezivan u krevetu u tijeku noći. Gušio se pokušavajući pročistiti grlo da bi uopće mogao disati.

“Doktorica koja je radila tada u domu je to opisala kao ’namjerno ludovanje’, kojim budi ostale u domu. Kada je počeo krvariti iz debelog crijeva i imao je krvi u urinu, trajalo je danima prije nego što je odveden u bolnicu odakle su ga samo vratili u dom. Ubrzo je umro, a u dokumentima je napisalo da je to bila prirodna smrt, što nije istina. On jeste bio star, ali ne vjerujem da je umro od starosti, nemoguće da se to dogodi istog dana kada je imao takvo krvarenje”, kaže Bosiljka.

Božić govori da nije očekivala da će u ovom domu imati zapadnjačke uvjete za život, ali jeste da će mu biti osiguran minimum njege za koju su plaćali svakog mjeseca 1.000 maraka, uz dodatak od 200 KM za potrepštine i 50 maraka za džeparac.

“Obično je preko zime bio u domu, jer je mami teško samoj sa njim u zabačenom selu, daleko od liječnika. I ona je već dosta stara i bolesna i nije htjela ostaviti kuću. Tata je imao ranu demenciju, par puta je pao u kadi, a ona nije mogla podići ga. Bio je prvo u domu koji je u vlasništvu Mileninog supruga, a onda nam je predloženo da ga prebacimo u grad, jer je lakše. Tata je bio prilično strpljiv, nije se žalio na uvjete, znao je zašto je tu”, ističe sugovornica.

Jedno vrijeme su se, kaže, čuli, ali je onda prestao javljati se, navodno, jer mu je ispao telefon i smočio se.

“Koji put sam ga pitala dobiva li dodatnu hranu za koju sam ostavljala novac, govorio je da ne dobiva“, objašnjava ona i dodaje, da je situacija s pandemijom dodatno sve otežala, jer onda nije ni mogla doći i posjetiti oca, niti dobiti jasnu predstavu koliko mu je loše stanje.

Tada su, priča ona, u domu počeli izbjegavati svoje obaveze i uskraćivati neophodnu njegu, nije bilo ni fizikalne terapije ni adekvatne liječničke pomoći. Zbog svega ovoga kaže da je planirala da ga prvom prilikom prebaci u drugi dom.

“Meni su sve vrijeme govorili da je on dobro sve dok nije došao u posljednje dane, a izgleda da nije bio. Pokušavala sam nekoliko puta čuti se s njim, ali nikako nisu htjeli dati mu telefon, pa mi je bilo sumnjivo. Nazvala sam Milenu 30. rujna 2020. i rekla joj da ću otkazati tatino mjesto i da ga selim u drugi dom. Tada me je tako napala i izvrijeđala, nema što mi nije rekla, prijetila da će ga odmah izbaciti na ulicu. Kako sam u Švedskoj, uplašila sam se da će to i učiniti, da će čovjek ostati na ulici, pa sam je molila da se smiri. Ona je nastavila prijetiti, dok sam ja govorila da pričeka par dana i da ću platili koliko god želi”, kaže Bosiljka. Ona priča da je pokušala doći odmah, ali da je zbog pandemije bilo gotovo nemoguće putovati.

Molila je vlasnicu “Milene” da ga ne izbacuje na ulicu, da ga voze u bolnicu ako mu je loše iako je skupo, da će sve platiti.

“Vikala je na mene i govorila da se razbolio zbog mene i da mu je zato loše. U nekom trenutku je rekla da je tata prokrvario. Kada sam pitala kad je to počelo, ispostavilo se da to traje. Rekla je da cijelo jutro zovu Hitnu, ali nitko neće da dođe, pa da će zvati privatni sanitet iz Banjaluke. Nakon toga više je nisam mogla dobiti jer je isključila telefone. Dan kasnije me nazvala i kada sam pitala kako je tata, samo mi je rekla da je umro. Bila sam šokirana i nepripremljena, a ona mi je to samo sasula u lice”, kaže Bosiljka.

Ona govori da je i danas pod utiscima zbog neljudskog ponašanja prema njenom ocu onih ljudi koji su bili dobro plaćeni da se pobrinu da mu posljednji dani prolaze u minimalnim mukama. Priča da je sve bilo dobro dok je novac dolazio, a oko starca nije bilo previše posla. Kada mu se stanje pogoršalo i kada je trebalo da rade svoj posao, pokazalo se da ne vode brigu o starim ljudima i da ih samo zanima zarada, tvrdi ona.

“Moja sestra je htjela da izađemo u javnost i dok je tata bio još živ. Nisam bila za to, htjela sam da se posvetimo njegovom zdravlju, a kada se ovako završilo, onda sam inzistirala da sve istražimo, da prijavimo institucijama. Dugo smo se sa svima njima dopisivali, odgovarali jedni drugima, sve je to trajalo mjesecima i nikom ništa. Nitko izgleda nije kriv. Na kraju su nam rekli da idemo na sud i da ih tužimo. Sad jedino što želim jeste da ljudi znaju što se događa u domovima za stare i kome ostavljaju svoje roditelje, da budu svjesni da tamo ni izbliza nije tako idilično kao što se predstavlja na sajtovima tih ustanova”, kaže ona.

Bosiljkine riječi gotovo do detalja potvrđuje i opširni zapisnik komisije koju je formiralo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske nakon njene prijave. U kontroli koju su sproveli 8. lipnja prošle godine, na 15 strana su pobrojane na desetine nepravilnosti, neke od njih i sa nekoliko uskličnika nevjerice članova, nakon čega je naloženo njihovo ispravljanje.

Iz zapisnika ove komisije, koji možete pogledati, izdvajamo da je V. R. preminuo 6. listopada 2020. godine u Domu za stare i starije osobe “Milena” u Prijedoru, te da je ovdje boravio više puta, posljednji put od 1. liostopada do 2019. godine. Ministarstvo je 13. studenog 2020. godine, zatražilo da se provede stručni nadzor nad radom ovog doma, nakon prijave njegove kćerke, te da se komisija izjasni povodom prigovora koje je ona podnijela. Početkom ožujka prošle godine zatražena je dokumentacija o radu ovog doma, između ostalog i pismene izjave njegovatelja o zdravstvenim potrebama ovog štićenika, postupanju i pružanju medicinske pomoći.

Nadzor je pokazao seriju nepravilnosti, a možda i najstrašnija od njih je da je ista liječnica, dr Dušica Kecman, u ovom domu radila po ugovoru o dopunskom radu i da je liječila sve štićenike kojima je određivala terapiju, bez obzira na to tko je bio njihov obiteljski liječnik, iako je i sama zaposlena u Domu zdravlja u Prijedoru. Istovremeno, ona je radila i kao mrtvozornik kada premine neki od štićenika, što predstavlja direktno kršenje Zakona koji brani da isti liječnik liječi pacijenta neposredno prije i utvrđuje uzrok smrti.

Ista doktorica je, prema zapisniku, izdavala potvrde o smrti na nevažećem obrascu, a na njegovom je napisala da se radi o prirodnoj smrti, iako je dan prije bio u agonalnom stanju i krvario je na debelo crijevo i imao je krvi i u urinu. Utvrđeno je i da se ne vodi pismena evidencija o danim lijekovima štićenicima doma, a da terapije raspoređuje medicinska sestra kako joj je ordinirano. Prema zapisniku komisije, štićenik se 26. rujna loše osjećao, imao je temperaturu i povraćao je, a doktorica je propisala terapiju bez pregleda ili vađenja nalaza, na osnovu informacija koje je dobila od zaposlenih. Također, konstatirala je uznapredovalu demenciju, praćenu agresivnošću i kako se navodi, “ludovanjem” , ali pacijenta nije uputila specijalisti psihijatrije koji bi jedini mogao postaviti tu dijagnozu.

“Dana 5. kolovoza 2020. godine, odredila mu je “fiksaciju” (vezivanje) prema pravilniku koji nije poznat i koji nije dozvoljena u ovim ustanovama, pod opisom da pacijent grklja i pljuje i da traži vodu da ispere usta, te da je pao s kreveta. Međutim, ostaje nejasno zašto ni tada nije zatražena pomoć specijalista psihijatrije. Komisija nije dobila traženo izvješće o stanju pacijenta od dana kada mu je pozlilo pa sve do 5. listopada kada je cijelu noć jaukao, krvario na debelo crijevo i dobio povišenu temperaturu. Tek tada je pozvana Hitna pomoć koja nije došla zato što “se to plaća, a pacijent svakako treba u bolnicu” (udaljenu 800-900 metara od doma), pa je čekano više od šest sati da stigne privatni sanitet iz Banja Luke da bi se on odvezao na pregled i vratio na “intenzivnu njegu doma”, piše u zapisniku, ali nije objašnjeno da li je taj sanitet uopće pozvan ili nije, i je li došao ili ne.

Međutim, nitko se u Domu zdravlja u Prijedoru ne sjeća poziva iz doma tog dana niti su oni evidentirani, iako je listing poziva pokazao da su iz “Milene” stigla četiri poziva na njihov broj. Pacijent je na kraju privatnim automobilom ravnateljicinog sina, koji se u ovom dokumentu naziva “luksuzni”, odvezen na pregled, tako što su oborili sjedišta da bi ga na nosilima mogli unijeti. Doktorica je za komisiju rekla da sumnja da su lijekovi koje mu je kćerka poslala u veljači uzrok krvarenja u oktobru, a koje je on koristio bez nadzora. U dokumentaciji se navodi da mu je to kćerka jednom poslala i da mu je to oduzeto.

Nema dokaza da je on zbog toga krvario niti da je ona to poslala više puta, iako ravnateljica doma tvrdi da jeste, ali to nije nigdje evidentirala. Medicinski tehničari su rekli da su još 3. listopada primijetili krv u urinu, ali nigdje u medicinskoj dokumentaciji se to ne navodi sve do odlaska u bolnicu. Tamo je pregledan, ali je utvrđeno da operacija nije moguća jer ne bi izdržao anesteziju. Preminuo je sljedećeg dana. Ravnateljica doma je prvo rekla da on nije tog dana pregledan, a onda da jeste, a iz izjave tehničara koji je dežurao niti doktorice nije se moglo zaključiti što je točno bilo. Ravnateljica doma potom je tvrdila da on nije bio u tako lošem stanju i da je na nogama sišao do automobila. Kasnije je rekla da je bio u agonalnom stanju