Stočanin pod geslom "Bog je ljubav" ode za biskupa u Kotoru

Stočanin pod geslom "Bog je ljubav" ode za biskupa u Kotoru
IKA

Novoimenovani kotorski biskup mons. Ivan Štironja uoči biskupskog ređenja koje počinje u 11 sati u mostarskoj katedrali dao je intervju za Hrvatski katolički radio (HKR) i Informativnu katoličku agenciju (IKA).  

Na pitanje kako se osjeća uoči važnog čina biskupskog ređenja, mons. Štironja odgovorio je: “Jednostavno što bih želio reći, na prvu, što mi pada napamet, jest pjesma “O Bože, zar si pozvao mene”, baš jedna divna pjesma koju je volio i sveti papa Ivan Pavao II. A onda i pitanje koje se nameće: Jesam li ja dostojan, kao će to sve biti? No, s druge strane, nekako u srcu postoji mir i dobar osjećaj, pa dragi Bog me i dosad vodio, često puta i nosio u životu, posebno u trenucima bolesti. Poglavito kada sam kao misionar boravio u Africi. I upravo taj mir mi nekako ulijeva snagu i sigurnost, bit će dobro. Ne sumnjam. Prepuštam se Duhu Božjem, neka on vodi i siguran sam – bit će dobro.”

Kako novi biskup čita znak vremena u kojem ga Papa šalje u Crnu Goru?

“Rekao bih da se osjećam kao i svi drugi u ovome trenutku. Istina, moram priznati da nemam nekog posebnog straha. Osjećam da je to svojevrsna kušnja kroz koju se zaista Bog očituje, želi nam nešto reći. Što nam želi poručiti: meni, mome narodu, mojim suvremenicima, mojoj Crkvi, svima nama. Tu treba tražiti odgovore. Sve je ovo svojevrsna pustinja, ali pustinja koja nije bez Božje prisutnosti. Uvijek je kroz povijest bilo raznih bolesti, evo spomenimo samo gubu. Sjetimo se kako je Crkva i u te dijelove svijeta išla i naviještala. Prisjetimo se Isusa koji je susretao gubavce. Sveti Damjan išao je na otok Malokaj, nije ga Crkva slala tamo da umre, da se zarazi, nego ga je slala da izvrši poslanje koje nam je Isus zadao. I tako nekako, i u ovoj pustinji ili kušnji, usuđujem se reći da se može osjetiti glas i čuti, u tišini: Ne bojte se, ja sam s vama! I zaista mislim i u ovome vremenu da nam Bog progovara i posebno poziva nas svećenike i Crkvu da, poput misionara, budemo spremni poći i svjedočiti ljubav Božju i donositi lijek, donositi mir ljudima. Konačno, i ja sam svojedobno kao misionar bio spreman poći u te krajeve gdje vladaju razne bolesti i dobio sam malariju.  Osjetio sam i poteškoće s COVID-19. Znači, i u ovom vremenu dobio sam taj virus, obolio. Ali i to je jedno iskustvo više, zato bih rekao, da unatoč i toj kušnji, unatoč toj pustinji, stavimo se u ruke Božje. Iskoristimo ta iskustva, budimo otvoreni prema onima koji od nas očekuju shvaćanje. Mislim, kada čovjek prođe kroz razne križeve u životu, da daleko bolje i lakše shvaća svoga sugovornika i one kojima smo poslani.”

Za svoju biskupsku službu odabrao je geslo Bog je ljubav.

“To mi je ponajprije najljepša definicija Boga. To je ujedno i veza s mojim mladomisničkim geslom koje glasi: O ljubavi tvojoj Gospodine, pjevat ću dovijeka! Upravo te tri riječi označavaju i središte kršćanske vjere, a ujedno su poziv svakom kršćaninu: ljubiti poput Boga i biti milosrdan kao Bog. Dakle, svi smo pozvani na svetost. Ako zaista želimo biti kršćani i izvršiti svoje kršćansko poslanje, a pogotovo, ako idemo dalje, pa govorimo o svećeničkom i biskupskom poslanju, time još više. I sama pomisao da ima netko tko savršeno ljubi, a to znači da bezuvjetno prihvaća i bezuvjetno prašta, misao je zaista koja ulijeva nadu i daje nekako čvršću vjeru. I onda nekako iz toga sadržaja, Bog je ljubav, konačno izvire i naš kršćanski identitet. Ako želimo biti kršćani, ponajprije trebamo zaista svim silama, svim žarom, nastojati biti poput Boga, u onoj ljubavi koju je on dao. Dakako, nikad ne možemo postati Bog, i nećemo. To i nije naš cilj, jer smo stvorenja. Ali kao stvorenja imamo pravo i dužnost težiti nečem većem. Konačno, ako uzmemo ovo vrijeme i svijet u kojem živimo, koji se poziva na toleranciju, mi kršćani ne samo da želimo živjeti toleranciju, već želimo živjeti ljubav poput svoga Stvoritelja, temeljiti svoj život, svoju sadašnjicu, oplemeniti svoje vrijeme evanđeoskom ljubavlju, tj. misijskim žarom podijeliti to iskustvo Božje ljubavi s drugima.”

Mons. Štironja dio svog života proveo je kao misionar u Tanzaniji te kao pastoralni skrbnik Hrvatima u iseljeništvu. Sada odlazi u novo područje te se, kako je rekao prilikom imenovanja, osjeća poput “Abrahama koji odlazi u nepoznat kraj”. Koliko će mu iskustvo iz misija i svijeta pomoći u budućoj službi?

“Brojni naši iseljenici znaju dobro da nije lako napustiti rodni kraj. Zato sam upravo na dan objave i rekao, usporedio to s Abrahamom. I tu je zaista i sam Abraham osjećao tegobu odlaska iz svoga mjesta, gdje je ponikao, gdje je imao nekakvu sigurnost. No isto tako, kad promatramo Abrahama, moramo prepoznati da u njemu nije bila sumnja, on je osjećao vjeru u Bogu, išao je tamo gdje ga Bog zove, imao je povjerenja u Boga. Bio je siguran da ga Bog neće napustiti. Dakle, koliko god čovjek osjeća taj jedan abrahamovski osjećaj, da tako kažem, osjeća i onu sigurnost, Bog je sa mnom, prepuštam se u njegove ruke, neka me vodi Sveti Duh. Zato sam i u svoj grb stavio Duha Svetog, koji je prisutan kod stvaranja, kod rađanja Crkve, odnosno prisutan u našem životu, osobito po darovima Duha Svetoga, koje primamo u sakramentu svete potvrde. Evo zato Duh Božji neka vodi…”

U Boki Kotorskoj nažalost je sve manje katolika.

“To jedno bolno pitanje koje se može primijeniti u cijeloj Europi, a posebno u našim krajevima, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, sa sigurnošću možemo reći da nikome nije draga vijest da se ljudi iseljavanju, da odlaze. Isto tako treba biti svjesni da su se ljudi uvijek selili.  Čini mi se da nije dobro da se takve činjenice samo konstatiraju. Mislim da je to glavni problem. Uz konstataciju, morala bi biti još nekakva pitanja, borba, pitati se zašto se ljudi sele, zašto odlaze. Bavi li se itko tim pitanjem. Što učiniti da ljudi ne odlaze, jesmo li došli do nekih zaključaka? Svi ljudi odlaze, ne samo katolici. Kao biskupu nije mi svejedno da je sve manje katolika u Boki, sve manji broj katoličkih crkava u mojoj biskupiji, u Crnoj Gori, gdje je vrlo zapažena duhovna baština s obzirom na broj blaženika, svetaca. Nadam se ipak da nas povijest neće pamtiti po tome da smo bili “posljednji mohikanci”, kako se to kaže. I zato želio bih zaista širiti oko sebe nadu i vjerovati da se ipak mogu neke stvari promijeniti, odnosno da jednom zajedničkom snagom možemo puno bolje obilježiti ovo vrijeme, ponajprije dobrotom, ljubavlju, odnosno nečim prosperitetnijim i boljim.”

Budući kotorski biskup odgovorio je i na pitanje kako vidi svoju ulogu katoličkog prelata, ali i Hrvata u Crnoj Gori.

“Biskup, kao i svećenik, u svakoj biskupiji, u svakom djeliću svijeta, ima svoje mjesto i postavljen je da bude ponajprije navjestitelj, posvetitelj, dakako i voditelj, upravitelj. Ali ujedno, trebao bi biti i poput kralježnice – oslonac i sigurnost. To je potrebno i Crkvi, ali i našem hrvatskom narodu, gdje god se nalazio. To je potrebno i u Hrvatskoj. Želim biti navjestitelj Božje riječi, živjeti vjeru i zračiti tom istom vjerom. Dakako, mi kao svećenici, odnosno biskupi, trebamo biti i dobri upravitelji, dobri posvetitelji, oslonac i podrška, odnosno onaj koji će prednjačiti, zajedno sa svojim svećenicima, suradnicima, u navještanju Radosne vijesti, življenju te iste Božje riječi, živjeti vjerujući, nadajući se i ljubeći.”

Za datum ustoličenja mons. Štironja izabrao je 27. 4., blagdan blažene Ozane Kotorske.

“Poteškoće koje je izazvala pandemija, zatvaranje općina i prostora za smještaj u Crnoj Gori, utjecali su i prouzročili su promjenu plana. Naime, bilo je planirano, a to sam osobno na blagdan svetoga Tripuna u katedrali u Kotoru i rekao narodu, da će moje biskupsko ređenje i ustoličenje biti zajedno u Kotoru na uskrsnu srijedu 7. travnja. No došlo je do promjene zbog pandemije, tada je situacija u Bosni i Hercegovini bila puno povoljnija. Nažalost, u međuvremenu je pandemija eskalirala i ovdje u Hercegovini i Mostaru. Odvojili smo ustoličenje od ređenja nadajući se da će krajem travnja biti drugačija, povoljnija situacija, a ustoličenje smo vezali uz kraj travnja, kada se slavi blagdan blažene Ozane Kotorske 27. travnja. Molit ćemo Gospodina da, po zagovoru blažene Ozane bude povoljnija situacija s pandemijom, da se sačuva svaki čovjek od ovoga zla koji vlada svijetom.”

Može li i danas Zaljev svetaca iznjedriti svete ljude?

“Svako vrijeme, ne samo da može, nego bi trebalo iznjedriti svete ljude. Bog nas poziva na suradnju s Njim, u svako vrijeme. Nudi nam, svjetovnim rječnikom, sve resurse da u tome i uspijemo. Nećemo uspjeti ako živimo po nekim svojim načelima, daleko od njegovih zakona. Ako se otvorimo Duhu Božjim, ostvarimo suradnju s darovima Duha Svetoga, onim darovima koje smo primili krizmom, mislim da se puno toga može promijeniti u svijetu. Mi kršćani smo zaista pozvani da kao djeca Božja budemo svjedoci Božje ljubavi, koji je istinska prava Ljubav. Ako posvjestimo sebi, da bez Boga ne možemo ništa, da bez bez Isusa ne možemo ništa, onda mislim da će sve biti drukčije. U naše vrijeme baš treba doći do izražaja vjera, koliko god se naglašava znanost, čini mi se da se moramo otvoriti se mudrosti i razumu, suradnji duha mudrosti i duha razuma, i da se prihvatimo malo ozbiljnije i odgovornije istine o životu, pogotovo kad je u pitanju obitelj, čovjek u cjelini. Ako to učinimo, ako se izdignemo iznad svega što nam život nudi, to je put da postanemo i svetiji i bolji – zaključio je mons Ivan Štironja.”

Novi kotorski biskup mons. Ivan Štironja na kraju razgovora, zahvalivši se na čestitkama i osobito na molitvama, pozvao je da molimo jedni za druge, jer to je siguran put da posvetimo svoje vrijeme, odnosno dođemo u prigodu dati ono što bi vjernici kršćani trebali dati na ovome svijetu.