Što (više) Željko Komšić radi u SDP-u?!

Sad već kronično opušten i gotovo mangupski nasmiješen, ostavljajući dojam kako je u SDP-u i dalje sve pod kontrolom, Zlatko Lagumdžija je i prošlog tjedna nastojao otkloniti svaku primisao kako mu rovare mangupi u vlastitim redovima.

piše:Josip Vričko - Oslobođenje

Predsjednik je zato, spremajući se da naprednu omladinu iz jedne sarajevske općine daruje partijskim knjižicama, preveo - da ga cio svijet razumije - ono što je u svezi sa usvajanjem budžeta kazao jedan od savjetnika (i jedan od esdepeovih Bećirevića) hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Naime, dok se Lagumdžija spremao dijeliti crvene karanfile po Novom Gradu, agencije su objavile, citirajući savjetnika, kako Željko Komšić neće podržati državni proračun za koji su, inače, njegovi partijski drugovi netom glasali u Parlamentu.

Slijedom čega se nametnuo jedini logičan zaključak da se Komšić vratio na one pozicije od prije mjesec, kada je podnio ostavku na sve stranačke dužnosti. I kada je ono, predomislivši se, doduše, preko noći, gotovo uskliknuo: Ja sada idem do kraja, pa što Bog da! Ali, baš kako je uoči prvog dana proljeća promovirao svoju politiku piški(t) ću-kaki(t) ću, dopredsjednik vladajuće partije prošloga je tjedna propustio prigodu da bude prva lasta što će navijestiti neko novo vrijeme u SDP-u. Nakon što mu je Predsjednik, uz njegovo uobičajeno klimanje glavom, svojim riječima prepričao savjetnika, više i nije bilo zainteresiranih za ono što je Komšić, zapravo, kazao. Revitalizirajući činjenicu da je, ipak, ispaljen metak iz vlastitih redova, dakle, u leđa, Lagumdžija je, uz ino, kazao i kako je prvi ispod njega, uz sve ino što ga resi, i pravnik.

Pa je, eto, u cijeli slučaj budžet unio i svu svoju pravničku stručnost i kredibilitet. Ne bih, ne daj Bože, da (taj) jedan od Bećirevića ostane bez posla, ali sada doista više nema dvojbi: Od Lagumdžije, Komšić nema - i ne može nikada imati! - boljeg savjetnika. Za medije, a i šire! I da ne dužimo, Predsjedništvo SDP-a snažno je stalo iza nacrta državnog proračuna, ali uz Komšićev uvjet da žurno dođe do ustavne promjene koja će omogućiti smanjenje plaća državnim društvenopolitičkim radnicima. Što je, jasno, kod Komšićevih poklonika prouzročilo novi val ushita ovim dozlaboga principijelnim državnikom, socijaldemokratom i pravnikom. Nema, jasno, izgleda da se itko upita ima li igdje, pa čak i na brdovitom i notornom Balkanu, zemlje u kojoj ustav guzonjama garantira da im nitko ne smije, ma što se u državi događalo, udariti na novčanik?!

Baš kao što i nigdje nema zemljice Bosne. Vratimo se, pak, hladnom ratu između Lagumdžije i Komšića, koji se, međutim, nastavlja, usprkos tomu što obojica, osobito Predsjednik, nastoje pokazati kako će njihovo drugarstvo trajati do kraja života. Ili, makar do kraja mandata - ovog prvog. Rečena afera proračun pokazala je kako bi, ako se već, zbog plaća, dira Ustav, valjalo razmisliti da najviši državni dužnosnici zamrznu stranačko članstvo tijekom mandata. Povremeni Komšićev drug Ivo Josipović to je, primjerice, učinio, baš, uostalom, kao i Mesić, čim se dokopao Pantovčaka.

U predeuropskoj Hrvatskoj bilo je, dakako, i drugačijih primjera, pa je stranački vrh zasjedao u Predsjedničkim dvorima. Da je naš član troglavoga šefa države bio ovih dana u poziciji hrvatskog predsjednika, mogao je biti mnogo opušteniji, gotovo relaksiran. Ovako, nakon što je, istina preko savjetnika, pokazao kako ima svoje JA, kasnije je bio osuđen da Predsjednik objašnjava što je potpredsjednik mislio. A osuda je pala na Predsjedništvu SDP-a; gdje je, dakle, najviši državni dužnosnik partijskim drugovima objašnjavao svoj stav. S kojim se, na koncu, nije složio. No, divna je - i što je najvažnije - jedinstvena zemljica Bosna. Nije, naime, samo Željku Komšiću teško. Teško je, ali ne samo zbog Željka Komšića, i Zlatku Lagumdžiji.

Evo, pogledajte, metodom slučajnog uzorka, samo nekoliko njegovih dana prošlog i ovoga tjedna; Leti u Bruxelles objašnjavati Füleu kako smo mi u BiH ko ludi bez Unije, pa onda prevoditi savjetnika jednog partijskog druga, pa malo dijeliti partijske knjižice, potom uvjeravati onoga sindikalca koji, srećom, nije temperamenta svoga glasovitoga imenjaka Ismeta Bajramovića da radnici žive bolje negoli im to sugerira krčenje crijeva, pa onda opet u Europu, u Strasbourg proslaviti desetljeće članstva u Vijeću Europe. Zapravo, deset godina koje su pojeli skakavci. Nije, doista, lako biti ministar vanjskih poslova - u zemljici Bosni!