SMRT PAPE FRANJE Odlazak poglavara koji nikoga nije ostavio ravnodušnim

Uvijek je osjetljivo govoriti o tek preminulim osobama, posebice o njihovom naslijeđu, posebice kada se radi o nekome kao što je papa Franjo.

Vremenski odmak izoštrit će nam uvide i bit će nam lakše u široj slici pojmiti njegov pravi značaj, ali mislim da nitko od nas ne može prešutjeti činjenicu da se radi jednom posebnijem pontifikatu, pontifikatu koji najavljuje jedan novi obrat u povijesti.

Vrijeme pape Franje od ožujka 2013. do travnja 2025. predstavlja razdoblje intenzivne polarizacije i previranja na svjetskoj razini. Nema potrebe sažimati sve političke krize i napetosti koje su se odvile. Dovoljno je naglasiti kako živimo u zanimljivom vremenu u povijesti, na razdjelnici epohe na zalasku i epohe na usponu i svaki takav prijelaz bolan je kao porođaj.

Jasno je da osoba poput pape nije mogla tek biti po strani. Papa Franjo bio je iznimno svjestan svoje uloge i objeručke je prihvatio (kao i niz prethodnika prije njega) dijalog i hrvanje sa svijetom koji je obuzet spiralom nasilja i nesigurnosti. Odvažiti se na takav pothvat znači izložiti sebe neshvaćenosti, neprihvaćenosti te političkoj manipulaciji lika i djela. Pokojni papa nije previše mario za to, svjestan misije koju ima i činjenice kako treba 'zasukati rukave' kako bi se postigao cilj. Susret svih ovih tendencija proizveo je jedan 'od najkontroverznijih' pontifikata u povijest, a kako će vrijeme uskoro pokazati, kontroverze su nastajale upravo zbog interesa i napora njegovih neprijatelja.

Franjo između dvije vatre

Od samog početka Franjo je pokazao kako njegov pontifikat neće biti običan te da je došao uzdrmati ustajale duhove u Vatikanu i Crkvi. To su svakako pozdravljali svjetski glavnostrujaši koji su nakon 'Panzer pape' (štogod to značilo) Benedikta XVI. dočekali nekoga tko će pratiti njihov korak.

Njegov skromni nastup, uzimanje imena Franjo (po svecu kojeg liberali i ljevičari vole razobličavati za svoje ideološke potrebe) te naglašen interes za osobe na marginama ulio je nadu da će novi papa Katoličku Crkvu podložiti namjerama globalističkog poretka u nastanku. Mnogi konzervativniji promatrači imali su skepse po pitanju pape Franje upravo zbog toga, i činilo se na trenutke kako im je Franjo opravdavao sumnje svojim istupima.

Nije nedostajalo municije s kojom bi se Franju moglo prozvati heretikom, ljevičarom, komunistom, masonom, i popis se nastavlja dalje.

Moram priznati, i sam sam znao upadati u istu zamku, ali srećom nadrastao sam tu svoju pubertetsku sklonost slabo i pristrano potkrijepljenim teorijama zavjere. Mnogo 'slučajeva' (ako se uopće mogu tako nazvati) oko pape Franje (Amazonska sinoda, izdavanje Amoris Laetitiae, njegovi ekumenski istupi, izdavanje Fiduciae Supplicans) predstavljaju lijenost i nerazumijevanje njihovih pobornika.

Postalo je ubrzo jasno da postoji industrija koja se vrti oko klevetanja pape Franje i da je unosna. Mnogi desni politički komentatori kod nas i u svijetu pali su u tu zamku, vođeni prije svega svojim ideologijama te zatim onim što se prenosilo u vezi pape Franje. Dosta nedoumica i sumnji moglo se riješiti samo da se uložila mrvica vremena u pretraživanju originalnih izjava pape i Vatikana. Što se nije moglo riješiti tako, moglo se riješiti dobronamjernim pristupom koji bi uzeo u obzir crkvenu tradiciju s kojom je Franjo bio u skladu.

Ovaj problem nerazumijevanja pape Franje nije svojstven samo desničarima. Iako je Franju bilo lakše izobličiti u ljevičara, on je ipak za njih naginjao previše desno.

Ne smijemo zaboraviti kako je papa na američkoj emisiji '60 minutes' izričito rekao kako nikada neće doći do zaređivanja žena, kako se u talijanskim sjemeništima i bogoslovijama ne smije tolerirati 'pederluk' (najprecizniji prijevod termina 'forciaggine' kojeg je koristio u svom javnom istupu), kako je abortus praktički jednak najmu plaćenog ubojice da izvrši ubojstvo, i brojni drugi primjeri. Franjo je ustrajao na pitanju sakramenata, borbe protiv grijeha, te radikalnog okretanja onima koji su na margini frustrirajući tako i ljevicu i desnicu.

Kada je on zagovarao mir, on ga nije zagovarao kao bidenovac ili trumpovac, nego kao katolički pastir, što podrazumijeva brojni niz kreposti i obzira koje dvije strane političkog spektra jednostavno nemaju. Kada se on okretao homoseksualcima i razvedenima, on se nije okretao njima kao seksualni liberal ili aseksualni puritanac, nego kao katolički pastir kojem je više stalo do spasa duša nego do generične pripadnosti. Kada se zalagao za siromahe i one na margini, on to nije činio kao marksist ili ekonomski libertarijanac, nego kao katolički pastir koji je imao čitav društveni nauk i Evanđelje kao potkrjepu svojih postupaka.

Greška mnogih koji su pokušali analizirati papu je ta što su ga analizirali kao političkog igrača što on jednostavno nije bio. Nije uopće čudno što čak i mnogi katolici s cinizmom promatraju položaj pape, pa i bilo koga u crkvenoj hijerarhiji. Skandali i sablazni posljednjih godina kao da potkrepljuju tezu da su hijerarhijske službe tek položaji moći.

Pontifikat pape Franje, kroz dobro i zlo, kroz sve pozitivne i negativne posljedice, dokazalo je kako papinstvo itekako nadilazi okvire političkih previranja i zavrzlama politikantstva. Papa Franjo bio je prije svega papa, poglavar, pastir Crkve, koji je djelovao u jasnom (nama nažalost nejasnom zbog svih manipulacija) kontinuitetom sa svojim prethodnicima. Brojne kritike koje su bile upućivane papi Franji mogu se vrlo lako (čak i oštrije) uputiti njegovim prethodnicima Benediktu XVI. (kojeg mnogi drže stupom 'spasonosnog konzervativizma') te Ivanu Pavlu II. (koji se drži na istoj razini kao veliki crkveni naučitelji). Ovdje mi nije cilj razlagati dan po dan pontifikat pape Franje, ali zato potičem sve njegove kritičare (i lijeve i desne) da bez predrasuda uzmu njegove tekstove i upoznaju se s konkretnim djelima njegova pontifikata. Vjerujem da ćete biti (ugodno) iznenađeni.

Ususret novom papi

 Papa Franjo bio je poglavar koji je bez rukavica i bez ikakvog politički konkretnog obzira išao u dijalog sa svijetom u nastojanju da nađe povoljan pristup za misionarsko djelo Crkve. U koncepciji pape Franje, Crkva je terenska bolnica koja prima ranjenike ovoga svijeta, i taj pristup polučio je zanimljive rezultate, toliko zanimljive da mnogi sa strepnjom čekaju izbor novoga pape.

Političko prognoziranje kardinala koji bi mogli zasjesti na prijestolje sv. Petra zaista me frustrira. Ruku na srce, mora se priznati postojanje politikantstva i klerikalizma u Crkvi, ali Crkva i papinstvo ne bi imali ugled i autoritet kakav imaju da je to srž njezina djelovanja. Ne samo da ne bi imala ugled i autoritet, nego vjerojatno ne bi postojala. U jednoj Boccacciovoj priči, jedan Židov došao je u posjet Rimu. Prijatelj kršćanin ga je odgovarao od tog odlaska jer ga je bilo strah sablazni Rima koji se odao razvratu i hedonizmu. Naime, taj Židov se mislio hoće li prijeći na kršćanstvo ili ne. Židov je ipak otišao, vratio se i odlučio se pokrstiti, Kad ga je prijatelj pitao što ga je navelo na to, on je jednostavno zaključio je Crkva Božja institucija, jer onako korumpirana i razvratna institucija ne bi izdržala dva tjedna, a kamo li preko tisuću godina. Poanta je ovdje sasvim jasna.

Pred nas dolazi konklava, a zatim novi papa, čiji će izbor uvelike odrediti globalnu klimu u sljedećim događajima. Ostaje nam se nadati i moliti da će doći osoba koja će znati čitati znakove vremena i koja će protiv svih zadiranja ideologija i političkih moćnika značiti moralni stup kao što je papa Franjo značio. Što god mislili o njemu, papa Franjo bio je autentični moralni autoritet čija je riječ za i protiv uvelike značila. Nadajmo se da će njegov nasljednik imati isti takav autoritet, ako ne i veći!

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.