Sarajevo, multietničnost ili zabluda ?

Dalje navodi da su 2000. godine u Sarajevu živjela čak 26.373 Hrvata, od ukupno 2,287.624 stanovnika Federacije, od kojih su 500.102 Hrvata. 2000.-te godine, koja se čini prekretnica u promjeni položaja Hrvata, u Federaciji BiH Hrvati su sudjelovali u ukupnom stanovništvu sa 21,9 posto, a u Sarajevskoj županiji Hrvati su participirali sa 6,8 posto. Konačno, 2008. godine sudjelovanje Hrvata u broju stanovništva je više nego prepolovljeno i iznosi 3,1 posto.

Naime, prema njegovu izračunu, za osam godina u Sarajevu su se “istopila” 9354 Hrvata na način da su pojedini umrli, a ostali doživjeli mehanički odljev.

Prema njemu 1169 Hrvata godišnje je napuštalo Sarajevo, 97 mjesečno ili tri Hrvata dnevno su odlazila iz Sarajeva od 1991. do 1999. godine. U sljedećih devet godina, dakle do 2008. godine, broj Hrvata se dalje smanjivao, i to za 11.756 ili 1306 godišnje, 109 mjesečno ili četiri dnevno. Istodobno je populacija Bošnjaka rasla, i to 7196 godišnje ili 660 mjesečno i 20 dnevno. Prema urađenoj aproksimaciji, broj Bošnjaka od 1999. do 2008. godine rastao je godišnje za 5612 ili mjesečno za 468 i dnevno za 16.

Također su zanimljivi su i podaci za Sarajevo koji se odnose na 1981. godinu. Naime, Hrvati su te godine sudjelovali u stanovništvu sa 17,3 posto, a u bivšem SK sa 12,6 posto, što znači da su u minusu za 27 posto u političkoj poziciji. Kod tadašnjih muslimana također se bilježi minus od 19 posto, a Srbi su u plusu 42 posto. Nadalje, Brozek konstatira da je sudjelovanje Hrvata od 1991. do 2008. godine opadalo po stopi od 0,206 posto te iznosi tvrdnju kako će se 2025. godine broj Hrvata svesti na 0,6 posto. Drugim riječima, svaki stoti stanovnik Sarajeva tada bi bio Hrvat. Ovaj podatak se odnosi na prognozirani broj stanovnika u županiji koji bi, prema izračunu Brozeka, 2025. godine iznosio 620.000.

No, bilo bi dobro da malo opišemo i današnju situaciju jednog prosječnog sarajevskog Hrvata. Za vrijeme boravka u Sarajevu primijetio sam da se Hrvate koji tu žive naziva isključivo katolicima, a da je tako navest ću vam par primjera.  Jednom prilikom sam bio u društvu koje se upravo spremalo na namaz džumu (svi su bili Bošnjaci) i kako je u tom trenutku tuda prolazio kolega koji je inače dobar sa svima koji su mi tada pravili društvo, znajući gdje idu dobacio im je šalu na račun islama. No nekoga je to povrijedilo i ubrzo sam čuo kako ostale ispituje : «Šta je on»?(misleći na narodnost naravno) A drugi mi odgovara ovim riječima:»Ma naš je, ali je katolik». Tad sam prvi put čuo izjavu tog tipa i ostao duboko iznenađen. No uvijek se i u razgovorima koje vodimo spominju «katolici», a ne Hrvati. Hrvati isključivo nazivaju one koji dolaze iz Republike Hrvatske.

Ispočetka sam bio uvrijeđen takvim odnosom, no što sam duže boravio u Sarajevu, taj mi se naziv činio svakim danom sve ispravniji. Sigurno će se neki zapitati zbog čega to pišem, čitajući prethodne retke. Pa odgovor je vrlo jednostavan, većina Hrvata koji ovdje žive ne razlikuje se mnogo od ostalih u ovom slučaju Bošnjaka, kojih je ovdje preko 90%. Veliki dio njih koristi izraze tipa: «jarane», «hiljada», «paša», «tačka»...itd.. Pored toga govore kako oni sami kažu bosanskim jezikom, koji i uče u školi. A da ovo potvrdim, navest ću vam opet jedan primjer. Prilikom razgovora sa kolegom, koji je iz općine Ilidža, otkrio mi je da predmet koji bi se trebao zvati «Hrvatski jezik», «Srpski jezik» ili «Bošnjački jezik» u osnovnim i srednjim školama u Sarajevskoj županiji nosi naziv «Hrvatsko-srpsko-bosanski»(ili nekim drugim redoslijedom), ali ustvari on je kako on kaže »Bosanski jezik» i prema njegovim riječima ovaj trodijelni naziv nosi samo da se javnost zavara.

Jedino se u Katoličkom Školskom Centru uči hrvatski jezik, ali opet i oni koji tamo idu ne govore hrvatskim jezikom na ulici ili javnim mjestima. A zašto je to tako, našao sam odgovor na svom vlastitom primjeru. Razlog je strah. Najprije ukoliko se na javnom mjestu primijeti da govoriš književno ispravnim hrvatskim jezikom bit ćeš izložen neugodnim pogledima, a potom, provokacijama i komentarima. No da opet potkrijepim primjerima ovo što iznosim.

Prilikom kupovine u prodavnici, ukoliko tražite kruh negdje vas najprije gledaju čudno 10-tak sekundi, potom vas opet zatraže da ponovite što želite i na kraju sami kažu:»Hljeb!?». Jednom prilikom sam razgovarao sa Bošnjakom koji je inače iz bosanske Krajine(a tamo pretežno govore kruh) koji je također tražio u pekarnici kruh, no zauzvrat je dobio «jezikovu juhu» i na kraju i istjeran iz pekarnice od strane gospođe koja tu radi. Ili vam se poruči vam da se u Sarajevu traži «hljeb» i to u jednom poznatom trgovačkom lancu (bit ćemo kulturni, pa nećemo navoditi naziv).

Ali iznio bih još jedan primjer koji sam odabrao iz dosta neugodnih situacija u kojima sam se našao zbog svog govora. Jednom prilikom sam u prodavnici tražio kavu, na što je čovjek koji je u redu iza mene čekao dobacio:»A daj mu onda franckovu, kad traži kavu».

Doživio sam mnogo neugodnosti i pri javnom prezentiranju, kada čujete u publici šuškanja i komentare tipa:»A čuj tisuća» i raznorazne druge komentare slične tomu.

Navedenim primjerima sam htio pokazati da se onaj tko govori hrvatskim jezikom u Sarajevu mora paziti, da ne bi u javnom prijevozu, na ulici ili na nekom drugom mjestu gdje je prisutno mnogo ljudi slučajno izustio riječ koja nedvojbeno upućuje da je Hrvat ili na neki drugi način iskazao svoju narodnost. Prema tome, Hrvati koji su u Sarajevu prinuđeni su ponašati se, govoriti, imati iste običaje kao i Bošnjaci, jedina različitost koja im se u društvu može prihvatiti je ta što oni idu u crkvu, a Bošnjaci u džamiju. I ukoliko ste takav Hrvat, Bošnjaci će vas nazivati «Katolikom»(velikim slovom pišem, jer im u neku ruku to služi da bi izrazili narodnost) i bit ćete lijepo prihvaćeni u društvu. Jer uz sve to ide i da ste politički neutralni, odnosni idete uz dlaku bošnjačkoj politici i kao takav primjer ste Hrvata odnosno «Katolika» kakvi su poželjni u ovoj državi. Ukoliko ste poprilično izdiferencirani, sa jasno izgrađenim nacionalnim i vjerskim identitetom pritom se sve to očito primjeti, a uz sve to dolazite iz Bosne i Hercegovine, a ne iz Republike Hrvatske vi ste «ustaša» i kao takav pored «četnika» državni neprijatelj broj 1.

Bošnjaci se često vole hvaliti kako je Sarajevo bio i ostao grad nacionalne i vjerske raznolikosti, odnosno da upotrijebimo izraz koji oni često koriste »multietničan». Također ćete i često čuti da se u krugu od sto metara nalaze «četiri bogomolje», a što je bogomolja jedno vrijeme nisam znao, dok nisam upitao jednog kolegu, koji nažalost nije znao drugi izraz, ali sam shvatio da se odnosi na vjerske objekte(katoličku i pravoslavnu crkvu, sinagogu i džamiju).

I za kraj bih samo malo opisao atmosferu koja je vladala u Sarajevu poslije pobjede Turske nad Hrvatskom u četvrtfinalu Europskog prvenstva. Slavlje koje sam vidio tom prilikom mnogostruko je nadmašilo ono koje sam vidio par mjeseci poslije prilikom dvostruke pobjede BiH nad Belgijom i koja je daleko značajnija za sport ove zemlje. Koliko se samo odjednom pojavilo «crvenih zastava» po ulici bilo je naprosto nevjerojatno, što dokaziva da gotovo polovica Bošnjaka pored zastave države u kojoj živi neizostavno ima i onu Republike Turske. Ali pored svega najviše me se dojmila pjesma i kola koja su se igrala po ulicama, vika, vožnja automobilima, petarde, vatrometi i svi ostali rekviziti koji su tom prilikom upotpunjavali veselje.

No da nije sve toliko crno upoznao sam i nekoliko sarajevskih Hrvata koji su mi samo potvrdili ovo što sam i sam zapazio, ali i poručili da se bore i ne dozvoljavaju da im se zametne trag, nego hrabro koliko mogu ustraju na očuvanju svog identiteta.

Lako je biti multietničan sa sarajevskim Hrvatima, treba biti multietničan sa Hrvatima koje oni nazivaju «ustašama» tj. onima koji hrabro iskazuju ljubav prema svom hrvatskom narodu, koji se ne boje  govoriti svojim hrvatskim jezikom, koji slobodno vijore zastave svoga naroda i koji pjevaju slobodno svoje pjesme. Kad to budu mogli raditi Hrvati Sarajeva, tek tada će se taj grad nazivati multietničnim i kad Sarajevo bude prihvaćalo različitosti svojih naroda (u punom smislu te riječi), a ne vjera tek tada ćemo moći zvati Sarajevo i svojim gradom.

Uz Božju pomoć i naše hrvatsko jedinstvo duboko vjerujem i siguran sam da ćemo jednog dana i to dočekati.

Hercegbosanski student u Sarajevu

( posavski-obzor.info )