Rušenje Daytona

I zapravo sad tih šestero koji imaju nekoliko postotaka podrške Hrvata može nametnuti volju onima za koje je glasovalo više 90 posto Hrvata. Eto, to je Bosna i Hercegovina.

Zamislite da je Hrvatska u zajedničkoj državi sa Slovenijom i Srbijom. I Slovenci i Srbi vam matematičkim kombinacijama, odnosno prijevarom, izaberu predstavnike.

Upravo to se događa Hrvatima u BiH. Hrvati su na državnoj razini izabrani uglavnom bošnjačkim glasovima, dopredsjednik Republike Srpske iz reda Hrvata došao je isključivo glasovima Srba, a upravo se priprema uspostava vlasti u Federaciji bez poštovanja volje 90 posto hrvatskih birača. Etnički čista Republika Srpska dobiva sličan entitet - bošnjačku Federaciju.
Iako BiH unutar svojih granica nema tri republike, već dvije, tamo žive tri konstitutivna naroda. Tri fiktivne države. Narodi svoju suverenost, među ostalim, iskazuju činjenicom što imaju pravo birati svoje predstavnike. Međutim, to je tako bilo samo na početku. U balkanskom stilu većinski narod je pronašao rupe u Daytonu. I počela je otimačina. Na žalost, međunarodna zajednica prekriženih ruku promatra poniženje najmalobrojnijeg naroda. Gledaju kako gube ministarstva, institucije, županije, Federaciju, državu... I upravo kada je završni čavao trebao biti zabijen u lijes na kojemu je pisalo "Hrvati u BiH", pojavila se Hrvatska.

Potpora hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor euroatlantskom putu BiH sročena u izjavi, prvi put nakon više od desetljeća, oštro upozorava BiH na nejednakost Hrvata. Za sve je ovakav istup bio šok. Jer do sada RH nije se previše miješala u daytonski projekt kojemu je supotpisnica. Ovu poruku upućuju prijatelji BiH. Josipović i Kosor dolaze iz dvije političke opcije i na izborima su imali različite favorite. Stoga bi njihova poruka morala bez predrasuda biti ozbiljno shvaćena i u Sarajevu i u Mostaru i u Banjoj Luci. Osobito u SDP-u.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koji je do savršenstva osmislio koncept kako nacionalnu daytonsku BiH pretvoriti u građansku. Da bi to proveli, omogućio im je Ustav i Izborni zakon. Tako je, primjerice, uvedeno da se u Goraždanskoj županiji bira jedan Hrvat za nacionalno koncipiran Dom naroda, gdje je još prije rata živjelo samo 80 Hrvata ili 0,20 pučanstva, i recimo u Posavini, gdje živi 30.000 Hrvata ili 70 posto pučanstva. Još je drastičniji slučaj u Zapadnohercegovačkoj županiji (Široki, Grude, Ljubuški i Posušje) u kojoj ima 100.000 (97 posto) Hrvata, a daju samo dva zastupnika. SDP-u je potrebno izabrati šest Hrvata s potporom kao u Goraždu i mogu s bošnjačkom većinom sastavljati federalnu vladu. Da stvar bude još apsurdnija, Bošnjaci i Srbi se na listama prijavljuju kao Hrvati jer tako lakše ulaze u vlast. Nema nikakvog mehanizma provjere nacionalnosti. Recimo, kći Fikreta Abdića predstavlja Hrvate Bihaća i, prema najavama, bit će šesti SDP-ov saveznik u federalnom domu. I zapravo sad tih šestero koji imaju nekoliko postotaka podrške Hrvata može nametnuti volju onima za koje je glasovalo više 90 posto Hrvata. Eto, to je Bosna i Hercegovina.

I tu žive Hrvati koji, ako se uspije provesti ovaj koncept, uopće više ne trebaju izlaziti na sljedeće izbore. U budućnosti mogu odabrati neku bošnjačku stranku za koju procijene da bi mogla pobijediti i da bi ih, eto, mogla predstavljati. U mnogočemu su se sami doveli u tu poziciju. Bili su međusobno podijeljeni. I s Pantovčakom i Banskim dvorima. Dolaskom Josipovića i J. Kosor uspostavljen je normalan most. Tek kada je voda došla do grla, dva HDZ-a su "zakopala ratne sjekire". Svehrvatsko zajedništvo službenom je Zagrebu olakšalo traženja puta zaštite sunarodnjaka. Iako je južina, nekako se prvi put osjeća da "guske nisu više u magli".


Jozo Pavković | Večernji list