FOTO  Razgovarali smo s jednim od zadnjih lončara u BiH, u svoje posude osim gline unosi i ljubav

Lončarstvo je umijeće proizvodnje keramičkih posuda od gline i jedan od prvih zanata koji su se pojavili kod pračovjeka. Proces proizvodnje zahtijeva vlažnu glinu, vodu i lončarsko kolo. Dobru volju i ljubav prema ovom zanatu.

Denis Huskić iz Gračanice, jedan je od zadnjih lončara u Bosni i Hercegovini. Posao je naslijedio od predaka, i djed i otac su mu se bavili lončarstvom, a kako kaže, postoji podatak da je 500 godina unazad, lončarstvo prisutno u obitelji Huskić. Svi ovi predmeti su jedinstveni i kod pravih poznavatelja unikatnih umjetnina, plaćaju se “suhim zlatom“. Kod poznavatelja kulinarstva, nije tajna da su najukusniji obroci baš iz ovakvih posuda.

Procedura izrade je duga. Poslije pronađene kvalitetne gline, koju  kako Denis kaže, pronalazi kopajući na određenim lokacijama i po nekoliko metara u dubinu zemlje, slijedi utovar u traktore koji potom voze kod Denisa u dvorište na spremno odlagalište za glinu. Zatim glinu unosi u radionicu gdje je pokiseli vodom da odstoji. Potom je melje kroz mašinu, ako treba i po tri puta.

„Samljevenu glinu mijesim na radnom stolu, dodajući i druge minerale koji idu skupa sa njom. Umiješanu glinu izrađujem na lončarskom kolu. Pravim razne oblike i veličine. Zatim ide sušenje proizvoda, pa pečenje. Peče se isključivo na drva i to nekih 20 sati, ovisi od proizvoda“, kaže Denis za Hercegovina.info.

Denis pravi ono što mu padne na pamet, ali i što tržište zahtijeva.  Danas se najviše traže posude za kuhinju, tj.za domaćinstvo. Slao je za Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Njemačku, Ameriku i Australiju, na koju je posebno ponosan.

Izrada ovih posuda i predmeta nije nimalo lagan posao, ali kada nešto volite, ne pada vam teško.

„Sve moje posude su rađene iz ljubavi, svaka je posebna i svaka nađe svoje mjesto u domaćinstvu. Kada se nešto radi iz ljubavi, uvijek se to prepozna. Rad “na silu“ nema tu notu senzibilnosti koju ima rad s emocijama“, kaže Denis pa nastavlja:“Ja jako uživam u ovome, mislim da jedino tu unesem sebe cijelog.“

Posao je dobio u naslijeđe, pa i danas radi na točku koji je pripadao njegovom djedu.

„Meni je ovaj posao urođen, ali svejedno, potrebno je mnogo truda i rada da se nauči i napreduje. Može se učiti i kroz škole, ali je najbolje kada se sjedne za točak, tada se najviše nauči.“

Denisa brine i rastužuje to što nitko nije raspoložen da nastavi taj zanat. Kaže da bi podučio bilo koga tko bi pokazao zanimanje. Ali smatra da perspektive za lončarstvo ima, jer će uvijek postojati entuzijasti i pravi gurmani koji ne mogu bez ovog posuđa.  Ipak, zarada nije obećavajuća, ali trudom i radom je osigurana. Koliko se uradi, toliko se može i zaraditi. Denis kaže da mjesečno može zaraditi jednu prosječnu platicu u BiH.

Može se reći da je lončarstvo folklorno naslijeđe jednog podneblja. Ostaje nada da će se među mlađim naraštajima pronaći neko tko želi očuvati tradiciju i da industrijalizacija neće sve uzeti pod svoje.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.