Rajko Vasić: Izmećari i jaslari u borbi protiv Hrvata i Srba

Kamenčić u nanulama je interview napravljen bez znanja Sarajeva i daidža koji su inače uvijek raspoloženi za međunacionalni dijalog kako to na ovom grešnom svijetu i dolikuje Božijim zastupnicima.

Ovaj put smo prinuđeni ignorirati onu izreku “šutnja je zlato”. Jer, ako bi demokrati uvijek popuštali zadrtim abetkratima sa samoubilačkim crtama i senilnim krivinama, onda je na vidiku više nego realna inkvizicijska opasnost od abetkratske vladavine društvom i to nametanjem svojevrsnog celibata u demokratske snošaje, što najčešće završi u nemoralnom kruvaluku. Ovaj put inkvizicijski eskadron neće dobiti priliku spaliti sve knjige i glave koje dokazuju istinu da je Zemlja okrugla.

Napadi najčešće dolaze sa stranica sarajevskog Oslobođenja kao i još par portala koji su, zbog sluganskoulizivačke odansti prema Sarajevu, već odavano tek ustajali slijepi rukavaci. Nećemo sada u detalje čime sve odiše ustajala voda. Inače, spomenuti “osloboditelji” i slijepi rukavci, svojim čitateljima nisu omogućili uvid u interview o kojem su se toliko raspisali. Stiče se dojam kako navedeni mediji svoje čitatelje smatraju nesposobnim i glupim da bi bili u stanju sami razlučiti istinu od neistine i zato oni svoje čitatelje liječe “istinom” na kapaljke koja je spravljena u “osloboditeljskim” ljekarnama. Valjda oni najbolje poznaju domet svojih čitatelja, ili je pak nešto drugo u pitanju? O čemu je riječ, neka svatko za sebe zaključi.

S navedenih stranica otrovne strijele sitžu od onih unajmeljnih sitnih duša koje laju od rođenja ili su “pravi” Hrvati samo zato što se kriju ispod daidžanskih haljinica. Pri tome, njima Posavski obzor nije kriv zato što je Vasiću postavio neko pogrešno ili izdajničko pitnje - inače bi nam to već predbacili - već zato što smo o povratku Posavine Hrvatima, i uopće o ponižavajućem stanju Hrvata u BiH, usudili se razgovarati s mrskim Srbendama. To što je Oslobođenje prije nas napravilo interview s Rajkom Vasićem, to daidžama ne smeta i zbog toga ne prozivaju taj medji antibošnjačkim kao Posavski obzor antihrvatskim. Jer eto, navodno, prolijevamo se???!!! Eh daidže, bolje je zbog Parkinsa malo proliti, nego zbog Alzheimera bezobrazan ispasti.

Gatajući iz fildžana, Oslobođenje iz baš čaršije čak je ustvrdilo da smo stranački portal HDZ-a???!!! Od svih hadezeovskih nemila jedino nam je kod HDZ-a drago to što su očito Sarajevu noćna mora. U njihovoj fatamorgani iz svakog grma vreba HDZ. Mijenjajte fildžan “osloboditelji” jer taj iz kojeg sad gatate definitivno vas laže. Posavski obzor je neovisan portal koji svoje troškove podmiruje isključivo vlastitim novcima.Takvo opredjeljenje ne može se uočiti kada je u pitanju “osloboditeljski” list koji se bogato hrani donacijama iz proračuna i s političkih jasala. Očito, “osoboditelji” su ljuti jer smo u razgovoru s Dodikovim četnikom, između ostalog, doveli u pitanje i sintetičku nevinost mladenke imena Sarajevo. Ispada službeno Sarajevo se sexa tek kako bi sačuvalo svoju nevinost?! Čudan je taj Saraj sex koji na već pocijepanoj kožnoj opni želi dokazati da su epiderma, derma, a pogotovu hipoderma ostale potpuno neoštećene. Kako i ne bi tako brzo zaraslo kad daidže liječe bioenergijom i to poljubcem na bolno mjesto.

Uvažavajući novinarski kodeks demokratskih durštava o pravu napadnutog na repliku, Posavski obzor smatra svojom dužnošću i pravom obezbijediti na svojim stranicama prostor za repliku i, zbog datog nam interviewa, prozvanom gospodinu Rajku Vasiću. Na isti način postupili bi da je u pitanju i bilo tko drugi bez obzira na rasnu, vjersku, ideološku ili nacionalnu pripadnost.

…………………………………………………………….

Rajko Vasić:

IZMEĆARI I JASLARI U BORBI PROTIV HRVATA I SRBA

Ljudi ponekad sjede u tuti, umjesto na tuti, i raspravljaju sami sa sobom, umjesto sa drugima, ili, još bolje, da drugima pošalju neke poruke o sebi i svojim pogledima i saznanjima.

Fra Ivan Šarčević, jedan od vodećih frazera Sarajevskog Oslobođenja, napisao je prazan tekst o mojim načertanijama, odnosno, intervjuu “herceg-bosanskim portalima”, mojem romanu i mojim tekstovima uošpte.

Mislio sam da velika glava obložena caklinom, puca od pameti i da fratri žive u blaženom povlaštenju jer imaju vremena da čitaju i da uče. Vidim, Pjesnik se zajebao, što reče pokojni vozač pokojnog Branka Ćopića.

Fra tekst i da nije šuvaljiv, šupljikav i prljadikav, prazan je jer čitalac Oslobođenja ne zna ništa o onome o čemu piše Fra. Zato Šarčević sebi i dozvoljava da falsifikuje i da mi potura da sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani, što nigdje i nikad nisam ni natuknuo a naročito ne u odnosnom intervjuu.

Mislio sam da će Fra naći neki argument protiv moje postavke da je za Treći entitet svako onaj ko misli dobro BiH. Protiv postavke Podijeliti sve što se može podijeliti. Protiv lirskog opisa da je BiH Naseobina a ne Država. Ali, niti traga. Već Šarčević na kraju priznaje, pokrivajući se filozofom Spimenom, da nema argumenata.

Sve je već rečeno o tom fenomenu kojem pripada Šarčević. O tim daidžama, fratrima bez zemlje, nacije, naroda i veze sa realnošću. Mislim da im se pridaje i veći značaj nego što ga u svom prigradskom mikrokosmosu imaju.

Osvijetliću ih iz jednog drugog ugla.

Šarčević, i ini, obične su kožne izrasline antihumanog papilona virusa komunističke nehigijenske ljubavi koja ih je porodila i koju Šarčević, neoprezno, otkriva, optužujući me da nemam ni trunke samokritike. Samokritika je najčistija komunistička sintagma. Čak i ja, koga je komunizam školovao i othranio, uposlio i napravio čovjekom, nikada nisam upotrijebio tu riječ. Frakomunisti doista postoje. Mada je u pravu Tvrtko Milović. Izumiru. Njihovo glavno okupljalište je taj pivarski sarajevski bilten koji im još pruža utočište.

Frakomunisti, daidže, saraj-izmećari, slugandžije, kvazialtruisti, nebeski slijepi zaljubljenici iskonske, iskonstruisane, bratstvojedinstvene, međučovječije ljubavi, oprosta i autorefleksije, ostatak su usranih vremena čija je logična posljedica jednovjersko Sarajevo i jednako usrana BiH.

Oni se nisu snašli u vremenu nove realnosti. Oni bi da svijet prekroje prema pelenama koje su ih otpelenile. Za propast njihovog pelenskog svijeta jedini krivac su Srbi, srpska agresija, srpska nepravda, srpsko zaposijedanje zemlje koja nije njihova nego žrtvina.

Ta prisarajevska, prigradska bulumenta dok obitava nosiće taj kompleks manje vrijednosti u odnosu na Karavan Saraj. U njihovim genima je stoljetno izvirivanje na Sarajevo iz okolnih prigradskih žbunjika sa nikad neispunjenom željom da postanu njegov dio. Otud tolika intelektualna fascinacija, a u stvari, obične proserotine, o Saraju, o Državi, o Suživotu, o Spajanju, protiv Podjele, protiv Trećeg entiteta. Protiv Srba. A i Hrvata. Takav podgled, čak ne i pogled, imaju i prisarajevski Srbi, Krajišnik i bulumenta. Kompleks nećaršijske vrijednosti, kompleks manje vrijednosti. Oni iz svojih vansarejvskih pobriježja, misle da je sav svjet smješten u Sarajevu. To, nažalost, danas misle i Sarajlije, autohtone i nadošle.

Jer, njihov jedini svjetonazor, obzor, pozor, dalekozor i sitnozor u žiži ima jedino Srbe. Sva oštrica njihovog intelektualiziranog perverznog tekstoreza okrenuta je Srbima kao nacionalnom, političkom, teritorijalnom i autentičnom kolektivitetu. Nikad ništa ne govore o slabostima svojih Saraj Jasala u koje im polažu nešto egzistencijalnog sijena u kome je malo djeteline a više konjogriza. Nikad nisu uprli prstom ni u sarajevsko pašče koje je zapišalo semafor na Marijin Dvoru.

Ti razni šarčevi, lovreni, stoje, bere, žive i pišu u umišljenom svijetu za koji su uvjereni da je od velike koristi Saraj Jaslama, da to Saraj Jasle uvažavaju i da će to nagraditi, da će se revitalizovati i obnoviti Velika Dobra Država Njihovih Toplih Pelena. U tom svom umišljaju nisu sposobni da vide u kakvog monstruma se pretvara Sarajevo, njima pred očima. I da je Sarajevo samo sitni rukavac novog velikog i teškog vremena koje se valja prema nama. Realnosti. Za koju me optužuje Fra.

U sada već dobro usranim kostretnim,a ne mekanim pamučnim, pelenama njihovog umišljenog svijeta nadvladava njihov nacionalizam prema sopstvenom narodu što je njihov autohtoni pronalazak. Dabome, i prema Srbima. Ne želim da se miješam u tuđe poslove. Samo konstatujem da treba da poštuju činjenicu da je kroz povijest mnogo lakše bilo biti Hrvat u Prisarajevlju nego na krševitim “ustaškim” i “bobanovskim” pustopoljinama Hercegovine. Da se barem sa takvom odbojnošću i potcjenjivanjem ne odnose prema tom narodu. I da razumiju dublje osnove i temelje istorije u kojoj su Srbi i Hrvati jedni drugima dolje punili krečnjačke jame i vrtače. Nije sve agresija na Sarajevo i na njihov zgužvaj pelena. Da se sa gadljivošću ne odnose prema jednoj običnoj rečenici o hrvatsko – srpskoj saradnji koja je tek navještenje mogućnosti.

Zašto se Saraj Izmećari svaki put iznova useru kada se pomene srpska i hrvatska saradnja? Pa odmah vide, kao Fra Šar, vezu između Karadžić – Bobanove i Čović – Dodikove. Kao što vide vezu između Milošević – Ćosićeve i Dodik – Vasićeve vizije nacionalizma i agresije.

A famozni sporazum Dodik – Čović, prisustvovao sam svim razgovorima, ostao je na nivou međustranačkih političkih razgovora i dogovora oko podrške kandidatu, tada se nije znalo za Borjanu, HDZ za člana Predsjedništva BiH. Čak nikakav papir nije ni potpisan. Jeste najavljivan. Ovih dana, povodom baš mog intervjua Posavskom Obzoru, i drugi sarajski intelktualoidi, i hrvatske i bošnjačke podloge, nadgrađuju u nebesa taj srpsko-hrvatski pakt, sporazum, ugovor, zavjeru i podmuklu hrišćansku spregu. Govore o kiprizaciji BiH. Ne mogu da shvatim kako u svom prigradskom sljepilu ne vide šta je problem u BiH. Nije postojanje Republike Srpske, nije ni dejtonska arhitektura. Ali jeste faktičko nepostojanje Hrvata u Federaciji pa onda i u BiH. Jer, Hrvati ne postoje u stvarnom političkom i ustavnom životu. Njima se onemogućava da upravljaju Federacijom, muslimansko-hrvatskom federacijom, koju su unijeli u BiH i za koju su se izborili u ratu. Ali, vidi se ako slučajno neko okrene glavu prema Srbima, jebali ih Srbi. Onaj uhonja iz Devedesetke optužuje Čovića za stvaranje Velike Srbije sa Dodikom. Velike Srbije od koje svaki dan otpadaju dijelovi.

A intervju Crovati i Posavskom Obzoru posve je neplaniran i neprogramiran medijski akt. Nikakva pozadina ne stoji iza toga. Čak mislim da su pitanja Crovate bila teža, nezgodnija, oštrija, nego što je to bilo u intervjuu koje je sarajevsko Oslobođenje nedavno radilo sa mnom. I to nekoliko puta neugodnija. Da je neki tajni dogovor u pitanju, rekao bi: Nemojte me to pitati, tu ću se izložiti javnosti. Nisam ništa rekao osim da mi se pošalju pitanja.

Ali fratrima sarajske kaldrme nema potreba da donosim opravdanja. Oni iz svog nazadnog odlaska u Veliku Svijetlu Sarajevsku Državu, ne mogu da shvate da je to samo jedan korak realnosti. I ono što su me pitali, i ono što sam rekao. Nikakve hrišćanske zavjere.

Fra Šarčević, i ini, žive u nosiljki Karadžića i tih vremena. To je pravo objašnjenje njihovih svjetonazora i straha od hrišćanskih paktova. Zato mu odričem pravo da zbori o realnosti. O sadašnjosti. O meni o Srbima. O Hrvatima.

Zapišavajte, gospodo izmećarsko – jaslarska, te sarajevske semafore i slobodno, mrdanjem repića, pokazujte svoju sreću. Neko će, ispod nikaba, primijetiti. Nadam se.

www.posavski-obzor.info