Radoslav Dodig: 'Osobe s invaliditetom i stariji ne trebaju sažaljenje, nego sustav koji funkcionira'

Radoslav Dodig, kandidat HRS-a za Skupštinu Hercegovačko-neretvanske županije, u intervjuu govori o obrazovanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom, potrebama za hospicijskom skrbi te podršci starijima. Ističe kako tim skupinama ne treba sažaljenje, nego sustav koji funkcionira i odgovara na njihove potrebe.

Smatrate li da naš obrazovni sustav osposobljava mlade ljude s invaliditetom za tržište rada?

- Nažalost, možemo sasvim slobodno izjaviti kako obrazovni sustav u BiH trenutačno ne osposobljava mlade osobe s invaliditetom na odgovarajućoj razini. Identičan je slučaj i na području osposobljavanja ovih osoba za tržište rada. Kao što je obrazovni sustav namijenjen redovitoj populaciji prilično „zastario“ i ne slijedi moderne trendove i potrebe tržišta, identična je situacija i na području obrazovanja osoba s invaliditetom. Postoje određeni pozitivni primjeri i kvalitetni pomaci zahvaljujući inicijativama nevladinog sektora. Međutim, i ove su inicijative „kratkog daha“ i nedostatne kako bi utjecale na promjenu cjelokupnog sustava, koji obiluje brojnim sustavnim i strukturnim nedostacima. Različiti pristupi i strategije inkluzije, neujednačenost zakona, nedostatak sredstava i brojni drugi problemi itekako se reflektiraju na trenutačno stanje i utječu na ukupne rezultate i opći dojam o ovom pitanju. I dalje smo više fokusirani na nedostatke umjesto na preostale sposobnosti osoba s invaliditetom, što je očigledno nepremostiva prepreka na području integracije i obrazovanja. Zbog infrastrukturnih problema i nepristupačnosti mlade osobe s invaliditetom često su prisiljene birati škole i fakultete u koje je moguće ući, a ne one koje im nude obrazovanje u skladu s njihovim željama i sposobnostima.

Kako je odluka o minimalnoj plaći djelovala na radni status osoba s invaliditetom?

- Odluka o uvođenju minimalne plaće u Federaciji BiH od 1.000,00 KM itekako je utjecala na cjelokupno tržište rada, samim time i na radni status osoba s invaliditetom. Za osobe s invaliditetom ova je odluka imala dvostruk i, možemo reći, pomalo kontroverzan učinak. Mjesečna primanja osoba s invaliditetom znatno su povećana, ali je time stvoren neizdrživ pritisak na njihove poslodavce. Dok su službene institucije tvrdile kako stabilnost radnih mjesta neće biti ugrožena, u stvarnosti su se pojavili ozbiljni problemi koji su imali za posljedicu brojna otpuštanja i zatvaranja poduzeća i zaštitnih radionica. Poslodavci osoba s invaliditetom inače posluju u specifičnim uvjetima, a ova odluka o naglom skoku minimalne plaće za mnoge od njih bila je okidač za masovna otpuštanja i u konačnici gašenje poduzeća.

Prava je šteta da je jedna ovakva, za mene nepromišljena ili nestručna odluka, gotovo preko noći poništila brojne kvalitetne pomake u zakonodavnim okvirima, kao i one koje je u proteklim godinama učinio Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Unatoč njihovim izdašnim potporama i refundacijama sredstava za plaće i osiguranje djelatnika s invaliditetom, ova je odluka bila „pucanj u koljeno“ svima koji su od početka imali samo pozitivne namjere prema osobama s invaliditetom i cjelokupnom društvu. Nažalost, jedan ovakav potez dugoročno će se odraziti na tržište rada i bit će potrebno uložiti enormne napore i poduzeti znakovite pomake kako bi se situacija stabilizirala.

Nerijetko se u posljednje vrijeme čuje kako su potrebe za hospicijem u Hercegovini sve izraženije. Imate li i vi takav dojam?

- Iz prve ruke mogu posvjedočiti kako su ovaj problem i potreba na našem području sve izraženiji. Brojne su mlade osobe emigrirale u druge sredine. Time je prosječna starost naše populacije dosegla razinu od gotovo 50 godina, što nas demografski svrstava među najstarije dijelove Europe. Preopterećenost bolničkih kapaciteta i činjenica da liječenje u ovim ustanovama često više nije učinkovito povlače za sobom potrebu za palijativnom skrbi, nerijetko i u terminalnoj fazi, za što je potrebno osposobiti i educirati velik broj stručnih osoba. Unatoč činjenici da se posljednjih godina sve više osoba odlučuje pohađati ovakve programe i završiti prilagođene obrazovne programe, velika većina njih nakon izobrazbe odluči potražiti posao na bolje plaćenim radnim mjestima u Europi. Time potreba za ovakvim profilom djelatnika na našim prostorima postaje još izraženija. Dio ovog tereta na sebe su preuzele nevladine organizacije i humanitarne udruge poput našeg Caritasa, kao i mobilni palijativni timovi. Bez obzira na sve, potrebe na terenu i dalje višestruko premašuju broj osoba i organizacija koje su u stanju odgovoriti na njih.

Drugi je problem i porast broja osoba s demencijom. Demencija izravno pogađa jednu osobu, ali neizravno u potpunosti mijenja i iscrpljuje život cijele obitelji. Brojni pojedinci demenciju još uvijek smatraju prirodnim dijelom starenja, u našim sredinama često nazivanom „senilnošću“. Međutim, kada se ustanovi da je riječ o konkretnom i kompleksnom problemu, bolest je često već napredovala do srednje ili teške faze, u kojoj je obitelj „nemoćna“, a potreba za stručnom pomoći evidentna. Tada dolazimo do stvarnog problema koji se odnosi na nedostatne kapacitete za smještaj ovakvih osoba te neadekvatno educirano i osposobljeno osoblje koje im treba i može pomoći. Dodatni je problem što je ovakvim osobama potreban 24-satni nadzor, što se posljedično odražava na druge članove obitelji koji moraju napustiti posao ili smanjiti radno vrijeme kako bi se, barem djelomično, mogli posvetiti njezi oboljele osobe.

Budući da radim u Caritasu i da naš Dom Sveta Obitelj raspolaže kapacitetima za smještaj i postupanje s ovakvim osobama, rijetko kada prođe dan, a da ne primim neki telefonski poziv ili izravan zahtjev za ovom vrstom pomoći, što pokazuje koliko je ova problematika izražena i za čije bi se rješavanje trebalo sustavno pobrinuti.

Dosta starijih osoba završi u staračkim domovima jer su članovi obitelji zaposleni i ne mogu „pokriti“ vrijeme koje provedu na poslu. Što mislite o dnevnim boravcima za starije osobe?

- Imao sam, Bogu hvala, za vrijeme svog rada u Caritasu prigodu dosta putovati i posjetiti upravo takve ustanove ili prostore diljem Europe koji nude mogućnost dnevnog boravka za starije osobe. Ono što sam tom prigodom vidio jednostavno me oduševilo jer sam se, s jedne strane, uvjerio u dostojanstveno postupanje i pristup tim osobama, a istodobno i u beskrajnu ljudsku solidarnost i odgovorno postupanje. Moram priznati da sam se više oduševljavao načinom rada i pristupom u manjim mjestima i sredinama, vjerojatno zbog činjenice da su se za sve infrastrukturne i svakodnevne potrebe trebali sami pobrinuti. Tek kada su dosegli određenu razinu i dokazali kvalitetu svog rada, gradovi, općine, regije ili državne službe preuzimale su na sebe dio troškova, čime su im olakšavale rad i unosile nove sadržaje. I tada i sada mislim isto, a to je da se i u našim sredinama ovakve aktivnosti mogu pokrenuti, naravno uz podršku sustava i maksimalni angažman pojedinaca. To bi se posljedično odrazilo na same korisnike, ali i na cijelo društvo, dajući nam određenu sigurnost da će se, na temelju našeg primjera i pristupa, i za nas same, kad jednom doživimo dostojanstvenu starost, netko pobrinuti.

Što bi se moglo sustavno učiniti da se unaprijedi položaj ovih najranjivijih skupina?

- Ovo je prilično kompleksno i teško pitanje na koje nije moguće ponuditi kratak i jasan odgovor. Prije svega potrebno je identificirati obveze i odgovornosti svih institucija i pojedinaca kako bi ih se u konačnici moglo mobilizirati. Kod nas je prvi izgovor za sve nedostatak novca. Međutim, novac nije uvijek presudan. Na prvom su mjestu, po mom mišljenju, spremnost i volja za rješavanje određene problematike, a tek onda dolazi pitanje organizacijskih modela i njihove održivosti. Onda ćemo zajednički moći iznaći sredstva koja zasigurno postoje u različitim izvorima i fondovima. Pravo je pitanje koliko se trenutačno tih sredstava zloupotrebljava za druge svrhe, osim za njihovu primarnu namjenu. Svakom su pojedincu, prema samoj logici, ali i po zakonu i međunarodnim konvencijama, zajamčena osnovna ljudska prava. U onim dijelovima u kojima se ona ne ostvaruju treba prepoznati i ukloniti sve prepreke koje im stoje na putu. Nakon toga je u nekim segmentima potrebno učiniti određene zahvate radi korekcije ili usklađivanja zakonskih propisa. U konačnici je za sve predviđene poteze potrebno osigurati sredstva koja postoje, ali ih je potrebno pravilno usmjeriti. Tada možemo reći da smo povukli pravilne poteze. U suprotnome ćemo uvijek tražiti izgovore i opravdanja zbog toga što nešto nismo učinili.