Prodaja Posavine - iz drugog kuta | Vijesti Hercegovina.Info

Zagaziti u takvu žabokrečinu nije preporučljivo bez dobrih rukavica i dubokih ribarskih čizama inače gdje god žabokrečina dodrine kožu „fasovao“ si šugu. Ali, uz sav rizik jednom za sva vremena mora se iz mulja izvući i taj „veleizdajnički“ leš bez čije obdukcije će i dalje postojati “naša” i “njihova” istina koja dovodi do sve evidentnijeg raskola u hrvatskom narodu. Kao krajnja, suverena instanca za utvrđivanje istine (naravno njihove) sve više se namću upravo oni što i sami imaju svoj vlastiti leš kojeg uporno kriju ispod naglog posavskog domoljublja. Kako im leš ne bi „tuknuo“ na smrad, iznajmljeni vračevi iz Šehera redovno ga balzamiraju i to ukradenom svetom vodom. Na jednoj strani oni svoje „domoljublje“ mjere količinom animoziteta koji često prelazi u patološku mržnju prema svim onim Hrvatima koji njihove priče ne žele „na živo“ u komadu gutati, zatim prema Hrvatima iz Hercegovine, ali i prema Hrvatskoj i njenim ratnim čelnicima. Istovremeno, na drugoj strani svoje „domoljublje“ mjere apsurdnim „bosanskim patriotizmom“ i poselamljivanjem svih onih koji iskazuju otvorenu mržnju prema prethodno nabrojanoj hrvatskoj ekipi. Sve te optužbe najbolje definira Aristotelova izreka: „Iskvarenim luzerima nije važno koliko je istinita njihova priča, već koliko se priča istinitom doima“.

Interesantno, Hrvati iz Središnje Bosne, Uskoplja i Rame, ili Srbi iz Hrvatske, Kosova ili Sarajeve isto kao i muslimani-Bošnjaci iz Srebrenice, Banja Luke i sl. zbog toga što su u ratu izgubili svoja ognjišta nikada ne govore o izdaji svojih predsjednika ili dijelu svojeg naroda iz druge regije. Očito ta je privilegija zapala samo Posavinu i to onaj njen dio koji je svojim napuštanjem bojišta najviše doprinio njenom padu?! Svi drugi za svoju nesreću okrivljuju neprijatelja a jedino šaka jada optužuje malo svoj narod, malo svojeg predsjednika?! Kao u onoj dječijoj igri kada zadnja riječ pjesmice određuje koje dijete će tražiti skrivenu djecu, tako i teoretičari zavjera malo-malo za navodnu izdaju Posavne, zaustave svoj kažiprst na nekom drugom pjevušeći: Eci peci pec, ti si izdajnčki zec, a ja mala pobjeguljica, eci peci pec.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hajde da vidimo kako tu naovodnu izdaju Posavine vide oni koje je pjesmica prokazala.

a) ) Kako vide izdaju Hrvati Središnje Bosne, Uskoplja, Rame, Hrecegovine:

Za razliku od otrcane trgovine naftom između Srba i dijela hrvatskog korpusa u Hrvatskoj i Hercegovini, a koju muslimani-Bošnjaci i prosarajevski „Hrvati“ uzimaju kao krunski dokaz izdaje Posavine, Hrvati iz Središnje Bosne, Uskoplja,Rame i Hercegovine, nikada o svojem izgubljenom teritoriju ne govore kao o izdaji Hrvatske ili bilo koga drugog, iako ovaj dio Hrvata koji je ratovao protiv muslimanske vojske ima sve argumente za optužbe o izdaji???!!!

Dok je muslimanska vojska masovno protjerivala i ubijala hrvatsko stanovništvo u isto vrijeme:

- Hrvatska je primila preko 700.000 muslimansko-bošnjačkih izbjeglica.

- Pomažući muslimane-Bošnjake Hrvatska je srpiječila novu Srebrenicu u bihackom kraju

- Preko svojeg teritorija Hrvatska je postrojbama muslimanske vojske propuštala mudžahedine iz arapskih zemalja koji su se istakli u ritaualnim ubijanjem Hrvata, zatim je propuštala vojnu i svaku drugu pomoć.

- Hrvatska država je obućavala i naoružavala muslimansku vojsku itd. itd. itd..

Nije teško zamisliti sto bi odbjegli „domoljbi“ natovarili na dušu i Hercegovini i Hrvatskoj da je istovjetna hrvatska pomoć umjesto muslimanima-Bošnjacima otišla Srbima u Posavini ili da su ovi posavski „domoljubi“ nekim slučajem Hrvati iz Središnje Bosne?! Pitam se kako Hrvati Središnje Bosne gledaju na plantonsku ljubav koju prema njihovim krivnicima muslimanima-Bošnjacima, pokazuje „frankfurtsko-münchenska“ brigada?!

b) Viđenje iz Hrvatske. Velika odgovornosti leži upravo na onom dijelu posavskih vojnih obveznika kojima je bijeg s bojišta bio isto toliko težak koliko i žabi skočiti u vodu.

Kada su u pitanju izdaje u Hrvatskoj, krvavi pad i gubitak Vukovara, Istočne Slavonije i Baranje, nitko u Hrvatskoj ne naziva izdajom iako su ova područja reintegrirana mirnim putem i to tek nakon što je međunarodna zajednica izvršila pritisak na Srbiju.

c) Što je izdaja za muslimane-Bošnjake?! Isto što i za poslije ratne posavske „došljake“.

Iako se stravično ubijanje i pad Srebrenice i Žepe desilo zato što im Sarajevo nije pomoglo jer je bilo prezuzeto iskazivanjem „ljubavi“ prema Hrvatima Središnje Bosne, Uskoplja, Rame i Hercegovine, iako je Srebrenica perverzno pripala R.Srpskoj čija vojska je u Srebrenici počinila zločin, srebrenički ali ni ostali muslimani-Bošnjaci diljem BiH nikada ne optužuju Sarajevo za izdaju iako je u vrijeme pada Srebrenice muslimanska vojska u Tuzli imala „siestu“ (drijemanje) a nakon nje kahvenisanje. Tim više, paradoksalno je što muslimani-Bošnjaci umjesto za svojom Srebrenicom, ubiše se od ljubavi za Posavinom?! I k`tome, za razliku od optužbi upućenih Hrvatskoj, muslimani-Bošnjaci za izdaju Posavine nikada ne optužuju Sarajevo niti spominju kahvedžije iz Tuzle i Srebrenika koji su za vrijeme najtežih napadima na Posavinu uživali pušeći „lulu mira“!

Sve u svemu, ovakava „izdajnička“ mitomanija najviše me podsjeća na prastari način paljenja vatre kada drveni štapić brzim trljanjem među dlanovima okreće velikom brzinom u procjepu položenog drveta kako bi se stvorila temperaturu dovoljna za potpalu. Čim se počne malo dimiti na ugrijano drvo stavlja se suha i poput cjevčice šuplja slama koja za čas plane a onda se dodaju malo deblje grančice i na kraju visoko kalorične cjepanice. I eto vatre oko koje se griju lovačke priče. Na isti način potpaljuju se vatre i o navodnoj izdaji Posavine. Odbjegli kvazi političari i zapovjednici vrte štapić a oni koji su ih pratili, oni kao slama za čas planu. Kako se vatra ne bi ugasila, pored gore nabrojane piromanske ekipe, u nju konstantno puše i armija obožavatelja Mehmeda II. kojeg oni cijene i slave jer je i on „volio“ multi-kulti BiH i Hrvate u njoj, na isti način na koji Hrvate vole i današnji njegovi obožavatelji. Ljubav je 100% dokazana od Središnje Bosne do Hercegovine.

Kako piromanjija ne bi ostalo bez znanstvene potvrde, njoj se dodaju i znanstveno utemeljeni dokazi i „provjereni“ obavještajni podaci. Povijesna dokumentacija ima prirodu „vjerodostojne“ usmene predaje i to sa naslovom „Sjećam se moj otac mi je znao reći”, dok obavještajni i podaci koji bi trebali diskreditirati one koji se ne žele grijati uz takvu vatru, dolaze iz prve ruke što miluje i nose operativni naslov „Dok supruga miješa (valda ćevap), preko ramena mi dobacuje - To su UDBA-ši“. E vala. Kakve su im vrijednost povijesna dokumentacija i obaviještajni podaci, takve im je vrijednosti i „istinita“ priča.