OBITELJSKO NASILJE "Tada je veća sramota bila vratiti se roditeljima nego biti žrtva nasilja"

OBITELJSKO NASILJE "Tada je veća sramota bila vratiti se roditeljima nego biti žrtva nasilja"
Z. Lojpur / hercegovina.info

Jedan od glavnih problema današnjeg vremena jeste nasilje u obitelji. Temelj koji bi trebao biti osnovica za budućnost, urušen je od samog početka.

Problem o kojem se treba razgovarati i stavljati u fokus, zaokupio je pažnju velikog broja nevladinih organizacija među kojima je i Ženski centar iz Trebinja, čiji je jedan od osnivača Ljiljana Čičković.

Udruženje Ženski centar Trebinje registriranoje 2002. godine u Trebinju od strane 20 žena i muškaraca. Osnovano je uslijed diskriminacije spolova i želje aktivista da svojim radom donesu promjene.

Osnovna ideja Ženskog centra jeste pomoć ženama koje trpe bilo koju vrstu nasilja, fizičko ili psihičko, zatim poboljšanje položaja žena u društvu, ekonomsko osnaživanje jer kako Čičkovićeva kaže: “Ekonomski nezavisna žena je jaka žena”, kao i moralna podrška za daljnji razvoj i osamostaljivanje ove kategorije žena.

“Ono što bih istakla jeste ekonomski aspekt. Mi imamo savjetovalište za ekonomsko osnaživanje žena, žrtava obiteljskog nasilja. To savjetovalište pomaže žrtvama pri izradi CV, pomoć prilikom razgovora s poslodavcem, prepoznavanje osobnih kompetencija.

Ono što je mnogo važnije jeste taj entitetski nivo, gdje smo nakon desetogodišnjeg upornog rada uspjeli uvesti u Vladin program, proces zapošljavanja i samozapošljavanja žrtava obiteljskog nasilja, prvi put kao ranjiva kategorija žena, što je Vlada 2018.godine i usvojila”, objašnjava Ljiljana proces socijalizacije za hercegovina.info.

Da nasilje nije samo tema o kojoj se govori na televiziji, govori i činjenica da je u 2019. godini u Srbiji 28 žena ubijeno od strane partnera. U  BiH je ta brojka znatno manja, radi se o 9 žena. Svejedno, to je i dalje brojka koja je zabrinjavajuća i koja je upalila alarm da se o nasilju svakodnevno govori.

Samo u Trebinju je u 2019.godini evidentirano 46 slučajeva nasilja u obitelji. U prvoj polovici 2020. godine, radi se o 21 slučaju. Dokaz da nisu samo žene žrtve, iako su postotno mnogo ispred muškaraca, svjedoči činjenica da je u prošloj godini zabilježeno 16, a u ovoj 9 prijava nasilja u obitelji, gdje su muškarci bili žrtve.

Zakoni u Republici Srpskoj su, u skladu sa Istanbulskom konvencijom, jasno definirali novčane i zatvorske kazne za nasilnike.

“Prema Krivičnom zakonu RS, onaj tko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje pbitelji ili obiteljske zajednice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Ukoliko se ovo krivično djelo učini uz upotrebu oružja ili nekog drugog sredstva koje je pogodno da se nanesu teške tjelesne ozljede ili naruši zdravlje, onda će se počinitelj kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Ukoliko nastupi teška tjelesna ozljeda i narušavanje zdravlja ili su djela učinjena nad djetetom ili u prisustvu djeteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od dvije do deset godina. A ukoliko uslijed ovog krivičnog djela nastupi smrt člana obitelji, onda je riječ o kazni od tri do petnaest godina",  rekla je glasnogovornica PU Trebinje, Jovana Cvijetić.

Žrtve nerado govore o paklu koji su prošle, ali koliko zbog apela putem medija, koliko zbog mlađih naraštaja, sve više žena istupa i otvoreno priča o nasilju. Godine trpljenja su na svakoj ostavile trag, ali podrška koju danas dobivaju, govori ovim ženama da “nisu krive”, da nasilje ima samo jedno lice i da mu ne treba tražiti razlog ni opravdanje.

Počelo je prve godine braka, bili smo mladi, meni je bilo 20, njemu 24.godine, pripisivala sam to navikavanju na novi život. Nije bilo navikavanje. Bilo je dokazivanje moći, traume iz djetinjstva, što god drugo za što nisam ja bila kriva, ali sam bila najpodobnija za dobiti batine. Kada sam ostala trudna, smatrala sam da ću morati trpjeti radi djeteta, jer nazad nemam kuda. Roditelji mi ne bi dali da se vratim, a sve bi bilo lakše da sam imala njihovu podršku.

Tada, prije 30 godina, veća je sramota bila vratiti se roditeljima nego biti žrtva nasilja. Tek prije par godina sam skupila hrabrosti da odem. To je bolna tema. Koliko bole fizički te rane, kada se toga sjetim, toliko imam i emocionalne ozljede jer shvatite da godinama niste bili poštivani i omalovažavani od nekoga koga ste uistinu voljeli”, priča za hercegovina.info žrtva, čiji su inicijali S.B. i nastavlja: ”Kada izađete iz jedne takve toksične sredine, dugo vremena vam treba da se naviknete na mir i na tišinu. Da više nema galame i da se ne morate trzati na svaki pokret.”

Ipak je egzistencija jedan od razloga zašto žene ne napuštaju nasilnu sredinu. Financijska ovisnost o partneru, zatim tradicionalno naslijeđe gdje žene rijetko imaju svoju nekretninu, tj.prilikom udaje idu u muževljev životni prostor, osuđuje žrtve da ostaju iz prostog razloga što nemaju svoj krov nad glavom. To su trenutci kada na snagu stupaju sigurne kuće, sigurna uporišta za pomoć.

“U Trebinju poslije nekoliko godina zagovaranja, napokon je došlo do toga da se sagradi sigurna kuća. Do kraja ove godine bi se trebalo početi sa radom, ali u nedostatku financijskih sredstava, gradit će se po fazama.”

Za sam proces smještanja u sigurnu kuću, Čičković kaže:

Odluku o tome tko ide u sigurnu kuću daje Centar za socijalni rad ili eventualno policija i oni odlučuju o vremenu koliko je potrebno da žrtva bude u sigurnoj kući. Prepoznavajući problem, konkretno u RS, čak i neke nevladine organizacije su išle za brojevima, a ne učinkom u smislu da se postignu efektivni rezultati za svladavanje traume. Praksa Centra za socijalni rad je bila da žrtva ostane 15 do 30 dana, a tada je Zakon dozvoljavao 3 mjeseca plus 3. Efekti takvog zbrinjavanja su bili da žrtvu vraćaju u nasilnu obitelj. A to nije rešenje.”

Po njenom mišljenju ovo je pogrešan model i dodaje da sigurna kuća nije mjesto gdje će se žrtva samo skloniti određeni period. “To je mjesto koje treba pružiti određenu psiho-socijalnu podršku žrtvi i pomogne da se svlada trauma. To je proces. Tako da je naša organizacija tražila da se produži boravak na 12 plus 12 mjeseci, da bi se žrtvi dalo dovoljno vremena da se vrati životnim tijekovima, ali nam je odobreno 6 plus 6 mjeseci, tako da se za jednu godinu mogu dogoditi neke stvari u pozitivnom pravcu.”

Koliko god da je nasilje osjetljiva tema, o tome treba upoznavati i dječake i djevojčice. Dječake da udarac i ružna riječ nisu sinonim za muškost, a djevojčice da slabiji spol ne podrazumjeva i šamare.

Ženski centar je organizirao tribine i okrugle stolove na temu obiteljskog nasilja.

“Ono što ja smatram da bi bilo jako važno, jeste prijedlog da to uđe u obrazovanje. Mi smo nekada davno radili projekt gdje smo u Trebinju obuhvatili sve razrednike i pedagoge i održali im obuku i edukaciju “Kako prepoznati nasilje u porodici” i bilo je dogovoreno da se u okviru odjeljenske zajednice priča o tome. To se poštovalo. Sada su programi prenatrpani, pa ne znam koliko razrednici stižu govoriti o tome”, navodi Čičkovićeva.

Na taj način bi se mogla podići i svijest građana da ih se nasilje tiče, da ga prijave, da se to ne događa tamo nekome, već da su možda prvi svjedoci nasilnog čina.

“Na početku, kada se Ženski centar trebao formirati, jedan broj muškaraca se trebao uključiti u rad, sugerirala sam da se to može dogoditi nekome njima bitnom i kada se ljudi suoče sa nekim osobnim aspektom, to onda utječe na jedan drugi okvir.

Sve dok ljudi ne razmišljaju da se to može njima dogoditi, do tada se ne žele miješati. Međutim, kada postanu svjesni da se nasilje može dogoditi njihovom djetetu ili bilo kome bliskom, počinje se posmatrati na drugi način”, govori Ljiljana i smatra da je jedan od najvećih uspjeha Ženskog centra podizanje svijesti kod javnosti i javnog mjenja da se nasilje prijavi i da se žrtve ne osuđuju.

Centar je predstavio odličan model zapošljavanja kada je u pitanju kategorija žena koja su bile žrtve nasilja. Osnovali su poljoprivrednu zadrugu “Smokvica” gdje nude posao strogo žrtvi nasilja. Ljiljana se nada da će ovu ideju preuzeti i ostali poduzetnici.

“Imat ćemo sastanke sa poslodavcima da prepoznaju koliko je žrtvama važno da im se omogući zaposlenje”, navodi ona za hercegovina.info.

Korijen ovog problema seže duboko u psihološki profil nasilnika. Bez ikakvih opravdanja, nemalo puta i sam nasilnik dolazi iz nasilne porodice pa ne može prepoznati da je u pianju začarani krug i da će njegov najveći uspijeh biti ako se tome odupre. Zbog toga je bitno pričati o ovome, da ljudi koji su odrasli u takvoj zajednici naprave razliku između dobrog i lošeg i izaberu dobro.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.