Nož, žica - Dobrica

Milorad Dodik u našem vremenu predstavlja uzoran tip pragmatičnog, realističnog političara sa živom svijesti o opasnostima koje čekaju RS i istovremeno sa ratničkom spremnošću da brani stečeno." Doduše, na skupu takođe prisutni Dodik, u znak zahvalnosti nije poljubio Ćosića u ruku.

Ali, kad Ćosić nekoga hvali,  ili mu želi napakostiti, ili je je taj netko približno isto kontaminiran kao i on sam.

Treća mogućnost je Ćosićeva senilnost  kojom neuračunljivo lupeta. Što god od navedenog bilo, samim tim što Ćosić otvori usta, to već donosi desetljeća nesreće. Gore nego kad razbijete zrcalo.

Iako Dodik ima olakotnu okolnost što nije bio kreator zadnjeg rata, morat će sam odlučiti kamo s memorandumskim ratnim darom koji mu je ostavljen na čuvanje. Istina, u tom daru ima i onaj dio koji sigurno pripada Srbima, ali ima i dosta toga što su njegovi oteli, i nije njihovo, a pak taj dio ne vraćaju pravom vlasniku! Realno, Dodik bez parlamenta u Banjaluci ne može sam donositi sudbonosne odluke, ali svojim utjecajnim angažmanom, koji vodi ka ravnopravnosti Hrvata kroz treći entitet u BiH, i te kako može  dokazati  da se ne mora obistiniti ona izreka: „Kakav otac, takav sin“, onda bi se stvarno pokazao kao konstruktivan političar s kojim Hrvati trebaju graditi dijalog

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tko je u stvari Ćosić, „Otac“ nikad manje Srbije.

Kiteći proizvoljno Dodika i “s ratničkom spremnošću“, Ćosić pokazuje kako on ne može egzistirati bez rata! Bilo bi čudo da je drugačije. Ćosić je bio i ostao zagovornik velikosrpskog šovinističkog Memoranduma kojeg je i sam sukreirao i pokušao pretočiti u Veliku Srbiju. I to od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Sa svojom memorandumskom bratijom stvorio je “Manifest zla” od kojeg su najviše stradali Hrvati, ali i Muslimani. Ćosić i Memorandum, s dehumanizacijom buduće žrtve definitivno su započeli pripreme za krvavi pir. Hrvate su kolektivno nazivali ustašama čime su željeli ubrzati dehumanizaciju kojom žrtva prestaje biti ljudsko biće i postaje štetočina koju je dozvoljeno i poželjno uništiti. Isitna, ovu fašističku metodu nije izmislio Ćosić, ali to nimalo ne umanjuje patnje i bol onih koje su protjerali, mučili i ubili on i njegov memorandum.

Ako je misao preteča djela, odnosno naredbodavni "organ" kojeg ruke slušaju i pretvaraju tu misao u djelo, onda je Ćosić jako zla misao koja je Memorandumom naredila podaničkim "rukama" stotine tisuća ubijenih i milijune raseljenih. Takvom mišlju socijalna okolina i međusobni kontakti među narodima, postali su nešto poput  vode koja je iz čaše prolivena po stolu. Koliko god se trudili, nikada nećemo moći svu tu vodu vratiti u čašu. Mnoge obitelji su odvojene, a mnoge zauvijek uništene. Veze su popucale kao "šoferšajba". Naime, iako se nije totalno razbila, od silnih napuklina ožiljci su tako gusti da se kroz staklo ništa ne vidi. Iza Ćosićevih (ne)djela, ostalo je nepovjerenje koje je gore od mržnje.  Mržnja ima odrđen i definiran objekt "uže specijalnosti", dok nepovjerenje ima daleko veće i moćnije "nadležnosti" od kojih paušalno stradava sve. Kako oko nas i među nama, tako i u nama samim. S takvim nepovjerenjem koje je očito među narodima ovog podneblja,  još dugo neće moći doći ni do pomirbe, ni do suživota.  Zbog svih navedenih zasluga, Ćosić je apsolutno zlo koje ne može ispraviti ni isprika, ni kazna, ni vrijeme. Jer zlo nije nastalo u emocionalnom afektu nekog primitivca, nego je razumom planirano i sustavno provođeno od zločinačkog dirigenta akademskog zvanja. On je bio dirigent zla. Mada,  ruku na srce, ne bi bilo ni zločinačkog dirigenta da nije bilo zločinačkog orkestra. Ako je Ćosić imao svoje obožavatelje za vrijeme ratne psihoze koja je bila prisutna na svim stranama, danas daleko od rata, kad svatko može trezveno uočiti vlastite grijehe, za razliku od onih kojima se on gadio i gadi, tko to još i danas uvažava i obožava ovog krvopiju?! Jedino kreature koje imaju iste mane i zločinačke porive kao i on sam.

Iako ljudi kažu kako vrijeme liječi sve, bolje je reći - skoro sve. Možda, slomljene noge i nesretne ljubavi, ali  otvorene rane zadane od zločinaca poput Ćosića, sigurno ne. Previše je onih koji još uvijek boluju i kojima su od plakanja suze odavno presušile, a on im se još uvijek smije u oči dok slobodno šeće kao viđenije ljudstvo. Čime se može izmjeriti minijaturna savjest ovakvih kreatura?!

Kad zločinac poput Ćosića nosi po dobroti nastalo ime Dobrica, a djela su mu najgore đavolje zlo, onda je život u tom segmentu kompletirana perverzija, a naša jedina moguća reakcija je averzija.

Od ovakvog pisca i režisera stvarnih horora, pri operaciji normalan čovjek odbija i darovanu krv, makar ga to koštalo života. Jer, Ćosić je sam po sebi negacija života i svijesti koja taj život oplemenjuje na razinu humanog i razumnog bića. To što danas često uzima humanizam kao svoje teme za izlaganje, ne znači da je i on humanista. Jer ako kanibalu daš pribor za jelo, on time ne prestaje biti kanibal. Zato ljudska savjest ne može Ćosiću oprostiti.

Ni Bog ne oprašta sve. Inače ne bi bilo pakla.

Crovata/POSAVSKI-OBZOR.INFO