Ne smije biti nikakvih rješenja bez Hrvata središnje Bosne i Posavine

Ne smije biti nikakvih rješenja bez Hrvata središnje Bosne i Posavine
Česti su prijepori među Hrvatima u BiH zbog čega je ugašena Herceg Bosna, što danas za posljedicu ima iznimno loš ustavnopravni položaj i stvarnu nejednakost prema Srbima i Bošnjacima. Sveučilišni profesor i nekadašnji čelni čovjek obavještajne zajednice u BiH i RH smatra da sadašnju defetističku politiku treba okrenuti u proaktivnu akciju izgradnje unutarnjeg konsenzusa oko hrvatske federalne jedinice i snažnog lobiranja za ostvarenje toga cilja piše večernji list.

Sudionik ste vojno-policijske akcije Oluja. Kako danas gledate na tu akciju i na dojam većeg dijela Hrvata u BiH da su žrtvovani radi oslobođenja Hrvatske i reintegracije Vukovara?

Oluja je bila završni čin u procesu stvaranja hrvatske nacionalne države. U tom procesu je na različite načine sudjelovala većina hrvatskoga naroda. Država je stvorena i svaki Hrvat ima pravo na njezino državljanstvo i njezinu zaštitu. Doprinos Hrvata iz BiH stvaranju hrvatske nacionalne države, odnosno Republike Hrvatske je nemjerljiv. Jednako tako nemjerljiva je pomoć koju je Republika Hrvatska tijekom rata dala Hrvatima u BiH. Između ostaloga, Hrvatska vojska je zajedno s HVO-om i dijelovima Armije BiH oslobodila velike dijelove BiH i omogućila sklapanje mirovnog sporazuma. Tada smo koristili termin „hrvatske snage“. Stvaranjem države nisu ostvareni svi naši nacionalni ciljevi. Jedan od njih je i ravnopravnost, odnosno stvarna konstitutivnost i puna suverenost Hrvata u BiH. Kako taj cilj još nije ostvaren neki naši ljudi imaju osjećaj da su „žrtvovani“, kao što neki drugi misle da su „izdani“, „prodani“ i slično. Mislim da se tu radi o malodušnosti i alibiju za nerad. Lakše je zauzeti pozu žrtve i optuživati nekoga za „svoju nesreću“ nego se prihvatiti ozbiljnog rada. To što nas pokušavaju „zavaditi“ s Vukovarom, slično je onome kada su Vukovarcima tvrdili da su ostali bez oružja jer je njihovo oružje, tobože, otišlo u Hercegovinu. Čini mi se da je to ista kuhinja.

Je li Zagreb danas dovoljno dobar partner Hrvatima u BiH, čini li dovoljno, osim deklarativno na afirmaciji interesa sunarodnjaka posebice oko pitanja jednakopravnosti u ovoj zemlji?

Pitanje možemo i drukčije postaviti. Jesmo li mi dovoljno dobar partner Zagrebu, ma što to značilo. Jer, Zagreb je i Vlada RH, predsjednik, Sabor, Matica hrvatska, oporba, mediji, gospodarstvenici, gradska uprava… Zamislite da Vas netko upita: dobro, recite mi što stvarno vi, Hrvati u BiH hoćete, kako vam mogu pomoći. Što biste mu rekli? Imamo li mi Hrvati u BiH definiran i artikuliran naš interes? Što to mi stvarno hoćemo? Mislim da na to pitanje još nema odgovora, tako da „Zagrebu“ ili bilo kome drugom ne preostaje ništa drugo nego „deklarativna afirmacija“ naših interesa.

U svojim istupima ističete zauzimanje za primjenu konsocijacijskog modela u BiH kakav je na djelu u Švicarskoj ili Belgiji. Molim objasnite što bi to značilo u konkretnim prilikama za BiH?

Konsocijacijska demokracija podrazumijeva „suradnju među elitama“, odnosno „koaliciju“. To je ono što je formalno sadržano u svim rezolucijama, ustavima i sporazumima u BiH, od njezinog utemeljenja i ZAVNOBiH-a do Daytona i sadašnjeg uobličenja. Takva jedna koalicija vladala je BiH početkom devedesetih. U jednom trenutku u dijelu javnosti prevladalo je mišljenje da bi BiH mogla ponovno profunkcionirati kao konsocijacijska demokracija, što pojednostavljeno znači da bi institucionalizirana suradnja i podjela vlasti između triju nacionalnih elita mogla osigurati funkcioniranje i održiv razvoj BiH. Reakcije koje su na to došle iz većeg dijela bošnjačko-muslimanske javnosti, kao i od nekih „lijevo-liberalnih“ intelektualaca, pokazale su da to nije tako i da za BiH još uvijek nema rješenja. Protivnici podjele vlasti između nacionalnih elita zalažu se za jednu drukčiju proceduru donošenja odluka koju nazivaju „deliberativnom demokracijom“. Oni se u biti zalažu za centraliziranu, unitarnu državu  koja bi funkcionirala po načelu jedan čovjek-jedan glas. Takav model ustroja BiH podržavaju i radikalni bošnjački nacionalisti. Zajedničko bošnjačkim nacionalistima i „lijevim liberalima“ bošnjačkog podrijetla je što ne priznaju postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u BiH, te ih svode na „etničke“ ili folklorne skupine. Smatraju ih Bošnjacima ili Bosancima katoličke i(li) pravoslavne vjeroispovijesti, građanima BiH bez prava na kolektivna prava i politički identitet. To je protivno Ustavu, ali i temeljnim načelima moderne državnosti BiH.

Odluka međunarodnog Suda pravde (ICJ) o legalnosti puta Kosovske neovisnosti ponovno je probudila duhove na Balkanu. Što to u konkretnome smislu znači je li definitivno završeno krojenje mapa i unutar sadašnjih granica BiH?

Države su socijalni konstrukti, dakle ljudsko, a ne božje djelo. U tom smislu „krojenje mapa“ nikada i nigdje nije definitivno završeno, a posebno ne na Balkanu gdje procesi nacionalnih konstituiranja još nisu dovršeni. Jučer sam u Ljubuškom razgovarao sa susjedom koji ima 95 godina. Nije išao od kuće a promijenio je 5 država. Rođen je u Austro-Ugarskoj, oženio se u Kraljevini Jugoslaviji, ostao udovac u NDH, ponovno se oženio i dobio djecu u komunističkoj Jugoslaviji i evo, sada živi u Bosni i Hercegovini. Nećemo ni računati sve one prelazne forme (Kraljevina SHS, Herceg Bosna…), nego samo države, od kojih je svaka bila negacija one prethodne. Sve su one vjerovale da su vječne, a njihove elite su se tako i ponašale.

Stiče se dojam da Bošnjaci kao dominantan narod u obnašanju vlasti oponašaju Srbe iz bivše Jugoslavije. Vidljiv je pristup jedan narod, jedan jezik, jedna država, jedna vlast. Kamo to vodi?!

 

Ako je to točno, a sve mi se čini da jest, nije teško zaključiti kamo to vodi. Tamo gdje je takvo ponašanje odvelo i Srbe, odnosno bivšu Jugoslaviju. U raspad i nasilje. Jer, nasilje nad identitetima ljudi samo je početak nasija nad ljudima. To je ovdje toliko puta viđeno da nitko ne može reći da nije znao.

Kod Srba u BiH postoji konsenzus za put odcjepljenja. Je li takav proces realan budući se SAD snažno tome protivi, odnosno gdje u tome novome raspletu vidite Hrvate i hrvatsku politiku u BiH?

SAD se snažno protivio i raspadu Jugoslavije, odnosno odcjepljenju Slovenije i Hrvatske. Jugoslavija se ipak raspala. Podrška SAD-a je svakako važna za BiH, ali ja sam uvjeren da je puno važnija podrška njezinih građana i naroda. Samo ta podrška daje joj legitimitet i može joj osigurati stabilnost i prosperitet. Nisam siguran da (svi) Srbi žele odcjepljenje, prije će biti da oni ne žele onakvu BiH kakvu je vide bosansko-bošnjački nacionalisti. Da su Srbi bili spremni na kompromis, vjerojatno bi i Jugoslavija opstala. Prokletstvo svakog nacionalizma je što hoće sve, čak i onda kada ga to sve vodi u sigurnu propast. Što se tiče Hrvata, mislim da još nismo artikulirali svoje političke ciljeve i zato ne možemo utjecati na događaje.

Hrvatska politička scena u BiH je dramatično podijeljena iako bi, po malobrojnosti u BiH, Hrvati morali težiti okupljanju. Postoje li dovoljno vitalni dijelovi u politici, intelektualcima, Crkvi koji su se u stanju izdignuti iznad sadašnjeg stanja?

Dokle god u ovakvim uvjetima postoji takva „dramatična podijeljenost“, odnosno dokle god Hrvati u BiH nisu u stanju definirati strateške ciljeve i okupiti se oko onoga što im je svima zajedničko ne možemo govoriti o „vitalnim dijelovima“ ili bolje rečeno o kritičnoj masi koja je u stanju napraviti promjene. Najprije u načinu rada, a zatim i na političkoj i javnoj sceni. U posljednje vrijeme na intelektualnoj sceni vidljiva su gibanja i značajne su promjene. Otvaraju se pitanja koja su do nedavno bila tabu. Vrlo žestoko se raspravlja o suštinskim stvarima hrvatskog identiteta. Kada pogledate časopis Status, ili portale kao što je www.poskok.info vidite dinamiku koja nudi brojne odgovore i obećava rješenja. Vjerujem da se slični procesi odvijaju i u politici, odnosno Crkvi, samo su oni tamo manje primjetni. Mislim da su nam nužni otvoreni dijalog i javnost.

Iako je formalno potrošeno vrijeme kada su se prijavljivali kandidati, mislite li postoji li mogućnost dogovora oko jednoga kandidata za člana bh. Predsjedništva?

Ne vjerujem u takvu mogućnost, jer ne vjerujem u dobrohotnost i pamet hrvatske političke elite, odnosno stranačkih vođa.

Pregovori o ustavnim promjenama najavljuju se nakon izbora. U kojem ih pravcu vi vidite?

Ne očekujem nikakva brza i gotova rješenja. Ovakvo stanje odgovara srpskoj i muslimansko-bošnjačkoj eliti. Svaka od njih ima svoj entitet i treba vrijeme da bi ga zaokružila. Međunarodna zajednica nema interesa a ni snage ništa bitno mijenjati. Hrvati nemaju samopouzdanja ni snage na bilo što utjecati. Mislim da nas očekuje dugotrajno političko životarenje i daljnje produbljenje društvene i političke krize.

Trebaju li Hrvati ulaziti u bilo kakve moguće aranžmane o izmjenama ustava ako se ne bude jamčila većinska federalna jedinica i je li realna?

Tko bi to nama išta jamčio i zašto? Hrvatska federalna jedinica realna je i moguća samo ako postignemo konsenzus oko nje i ako se uistinu založimo za nju. I to ako ona bude interes svih, ili barem velike većine Hrvata u BiH. Tada je ne samo moguća, nego i izgledna. Kao što je moguće i neko drugo rješenje. Ne vidim da netko ozbiljno radi na bilo kakvom rješenju. Čuju se samo kritike ili žalopojke. Htio bih istaći kako je jako važno za Hrvate, posebno za nas u Hercegovini, da ne zagovaramo nikakva rješenja koja bi na bilo kakav način mogla naštetiti Hrvatima u središnjoj Bosni i Posavini. Zbog položaja i žrtava koje su podnijeli Hrvati u Žepču, Vitezu, Kiseljaku, Busovači, Kreševu, Novom Travniku, Orašju, Odžaku ... ne smije biti nikakvih rješenja bez pristanka i blagoslova njihovih legitimnih predstavnika. U svakom slučaju vjerujem da ćemo naša hrvatska ustavna prava i ostvariti. Na koji način ćemo to postići to najviše ovisi o nama, ali i o našim susjedima bošnjačke i srpske nacionalnosti. Siguran sam da su demokratska i europska perspektiva čitavog okruženja naši najbolji saveznici.

Koliko je za Hrvate u BiH u kontekstu ustavnih promjena opasno strateški različito postavljenja dviju najvećih stranaka kojima su na čelu Dragan Čović koji se smatra bližim Srbima, odnosno Božo Ljubić koji je bliži bošnjačkoj strani?


Čović je tobože bliži Srbima, a Ljubić je tobože bliži Bošnjacima, a obojica su daleko jedan od drugoga. Radi se tek o taktici koja treba jednu ili drugu stranku dovesti na vlast, svejedno na federalnoj ili državnoj razini. Umjesto da vode prosrpsku ili probošnjačku politiku, hrvatske političke vođe bi trebale voditi prohrvatsku ili još bolje hrvatsku politiku. Naravno da pri tome moraju tražiti partnere unutar srpskih i bošnjačkih stranaka i dogovor s njima. Ponovit ću kako samo konsenzus hrvatske politike i hrvatske elite oko temeljnih nacionalnih interesa može omogućiti zaštitu tih interesa i ostvarenje nacionalnih ciljeva. Jer to onda otvara prostor i za pomoć drugih, prije svih Republike Hrvatske i drugih zapadnih europskih demokratskih država i organizacija. Ali, prije svega moramo se okrenuti sebi. Mi sami moramo naći i ponuditi rješenja za svoj položaj u Bosni i Hercegovini.

Nedavni teroristički napad u Bugojnu uvelike je podsjetio na ubojstvo Leutara ili pak autobombu u Mostaru. Pokojni bošnjački lider Alija Izetbegović rekao je da su bombu postavili ‘hrvatski ekstremisti ili naše budale’, a Silajdžić je pak rekao da su je Hrvati sebi postavili. Kako gledate na činjenicu da sigurnosne službe upozoravaju da u državi postoji 3.000 potencijalnih terorista i koje su sada ‘budale’ u pitanju?


Poslužit ću se ponuđenom terminologijom. Mislim da samo „budale“ mogu ignorirati opasnost koja Bosni i Hercegovini prijeti od terorizma. Svijet je takvu opasnost već davno prepoznao i poduzeo mjere sprječavanja izvoza terorizma iz BiH. Budu li se stvari razvijale u krivom pravcu, ostat ćemo sami sa svojim „budalama“, a najveći ceh platit će oni koji su najviše podcijenili tu opasnost.

 

Piše: Zoran Krešić