Nastavljeno suđenje za ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu

Svjedok Tužiteljstva BiH u nastavku suđenja Mensudu Kelešturi i Hazimu Jašareviću, optuženima za ratni zločin nad civilima u Vitezu, ispričao je kako je u lipnju 1993. godine ranjen na igralištu „Kod koša“, gdje su poginuli njegov brat, sestra i prijatelji.

Ivan Garić 10. lipnja 1993. godine pamti kao sunčan i topao dan, kada se govorilo o potpisanom primirju između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH, prenosi Detektor.

„Malo prije zločina došao sam na igralište. Čula se graja, bilo je tu mojih vršnjaka, ali i mlađe djece“, kazao je Garić.

Sjeo je za stol s vršnjacima, a ondje je bio i njegov brat Milan, prisjetio se u sudnici. Nedugo prije pada granate njegova sestra otišla je prema kući.

„U toj dječjoj graji čuo se udar i odjednom sam osjetio vrelinu, miris paljevine i zujanje u ušima. Na trenutak sam podignuo glavu, pred očima mi je sve bilo crno, mislio sam da sam slijep. Volio bih da sam i ostao slijep“, kazao je Garić, koji je tada imao 15 godina.

Kada mu se vid vratio, ugledao je raskomadana tijela. Susjed ga je smjestio u automobil i odvezao u ratnu bolnicu. Garić je rekao da ni u jednom trenutku nije izgubio svijest, da je bolnica bila puna djece te da su ih neprestano dovozili. U bolnici je doznao i da mu je sestra teško ranjena i u komi. Poslije su prevezeni u bolnicu u Novoj Biloj.

„Traumatičan je bio i taj prijevoz. Već je bila noć, vozili su nas improviziranim putovima“, kazao je.

Njegova sestra Sanja preminula je 14 dana nakon ranjavanja u bolnici u Splitu. Garić je također dugo bio na liječenju zbog teških ozljeda. Odgovarajući na pitanja tužitelja Ivana Matešića, kazao je da je čuo kako su na igralištu pronašli „leptiricu“ minobacačke granate kalibra 120 milimetara te da je čuo kako je ispaljena s lokaliteta Podlazine.

U sudnici je prikazana videosnimka načinjena nakon granatiranja, kao i snimke iz bolnice. Garić je te snimke sačuvao i predao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

„Mislio sam da je obavljen očevid, ali sam poslije doznao da je predmet godinama stajao u Županijskom tužiteljstvu i da nema ni službene zabilješke“, kazao je Garić.

Na pitanje tužitelja potvrdio je da je prvi očevid obavljen u lipnju 2022. godine, a fotografije s očevida prikazane su u sudnici.

Odgovarajući na pitanje obrane prvooptuženog, svjedok je potvrdio da je bio angažiran kao kurir u HVO-u te da je više puta davao iskaz.

Odvjetnica Lejla Čović predočila je izjavu koju je svjedok dao SIPA-i 22. travnja 2015. godine, u kojoj stoji da je riječ o „leptirici“ granate nizozemske proizvodnje. Svjedok je potvrdio da je to izjavio, ali je kazao kako mu je to tako preneseno te da su to bile priče.

Mensud Keleštura tereti se da je, u svojstvu zapovjednika 325. brdske brigade Armije BiH, 10. lipnja 1993. godine naredio podređenoj Brigadnoj topničkoj skupini (BrAG) da izvede topnički napad na Podgradinu, u kojoj je živjelo gotovo isključivo civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti, iako je bio svjestan da taj napad, izveden tijekom primirja i u naseljenom mjestu, može dovesti do stradanja civila.

Hazim Jašarević optužen je da je, kao zapovjednik BrAG-a, izvršio tu naredbu preko sebi podređenih pripadnika topničke skupine te da je također znao kako nije riječ o vojnom cilju i da mogu nastupiti posljedice za civilno stanovništvo, na što je pristao.

Pripadnici BrAG-a su, prema optužnici, s lokaliteta Podlazine ispalili jednu topničku minobacačku minu kalibra 120 milimetara, koja je pala na dječje igralište zvano „Kod koša“. U eksploziji je na mjestu poginulo petero djece, dok je troje djece naknadno preminulo od posljedica ranjavanja, a još ih je petero ranjeno.

Svjedokinja Tužiteljstva BiH Lidija Antičević 10. lipnja 1993. godine izgubila je sina Borisa. I ona se prisjeća kako se govorilo o potpisanom primirju te da je njezin sin rekao kako ide do „Koša“, gdje su se okupila sva djeca. Vratio se kući po loptu, a ubrzo nakon toga, kazala je svjedokinja, začuo se udar.

„Odmah sam znala da je granata pala među djecu. Krenula sam prema Košu. Dok sam se približavala, osjetila sam golemu toplinu, imala sam osjećaj da sve gori. Tražila sam dijete, čuli su se užasni krikovi. Pronašla sam ga ispod klupe i uzela u naručje. U tom sam trenutku mislila da ga je moguće spasiti“, ispričala je svjedokinja.

Kazala je kako ima osjećaj da je dugo čekala vozilo koje ih je trebalo prevesti do ratne bolnice, gdje je po izrazima liječnika vidjela da njezinu sinu ne mogu pomoći.

Oboje svjedoka, odgovarajući na pitanje tužitelja postavljaju li imovinskopravni zahtjev, izjavili su kako im materijalna odšteta ništa ne znači, da žele samo pravdu i da se takvo što više nikada nikome ne ponovi.

Nastavak suđenja planiran je za 29. rujna.