Nacionalist, to sam ja!

Nikada mi također neće biti jasno ni to zašto je nacionalizam postao sinonim za divljaštvo, kriminal i zločin.

Piše: Marijan Knezović

Došlo je do toga da se ljudi boje izjaviti da su nacionalisti. To je nešto zabranjeno? Oprostite, nisam znao.

Nacionalizam s krivom etiketom

Nisam znao ni da su nacionalisti samo ubojice, vandali i huligani niti sam znao da svoju naciju (što je istoznačnica riječi narod, osim u nekim jezicima) ne smijem voljeti. Promiče nam se ta neka riječ patriotizam. Ako pogledamo od kojih riječi i kada su nastala ta dva različita pojma shvatimo da nam se u demokratskom društvu dozvoljava da volimo svoju domovinu a ne i svoj narod.

Zanimljivo. Užasno me iritira taj globalni trend da svi postanemo jedno, da smo svi isti i da je nacionalnost nebitna. Zdravo, otkad to? Ako smo mi pijunčići na ovom planetu u puno stvari slični, sigurno smo u još više stvari različiti. Da se odreknem nacionalizma za neko bolje sutra? Ne, hvala.

Preko Europe do Balkana

Trend je već odavno prisutan u Europi, u zapadnim zemljama kao ostavština prividnog liberalizma, a na Balkanu kao refleksija mozgova čije vijuge još vijugaju Jugoslavijom. Nažalost, sve je više i deklariranih (?) Hrvata koji progovaraju besmislice.

Tako Milan Kangrga u knjizi "Nacionalizam ili demokracija" kaže: "Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga." Njegove riječi prenio je portal tačno.net. Zanimljivo je kako i na portalu koji se krije iza riječi tačno nerijetko osvane i nešto što je potpuno netačno. Dobro, Kangrga je ipak rođen u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pa vjerojatno već otad vuče te "demokratske" šik ideje.

Bombastičnim naslovima nas plaši i Oslobođenje koje kaže da je u Mostaru katastrofa jer vladaju nacionalisti. Ako se to ne odnosi na to da je napokon netko uvidio da trebamo dovest nekog doktora ekonomskih znanosti sa Sorbone da nam vodi grad, onda su opet promašili. Dovoljno je pogledati ekipicu koja javno govori protiv nacionalizma ( Milan Kangrga, Matija Babić, Jelena Veljača i ostali kvaziljudi ) da se shvati koliki je zapravo domet i raspon razmišljanja uvaženih (uistinu, pogotovo medijski) pojedinaca.

I čovjek bi sad pomislio da je sve bajno i sjajno osim u tih par usijanih mozgova. Nije. Antinacionalni pokret je izrazito prisutan i u Sarajevu i u Zagrebu. Tu me Sarajevo i ne buni koliko Zagreb. Prevelika koncentracija neoliberala na jednom mjestu gotovo uvijek dovodi do takvih društvenih pojava. Odbaci nacionalni identitet i prigrli globalni, to je ono što se počelo prodavati kao finalni akt nuspojave zvane sloboda. Definitvno je vrijeme da sloboda prestane biti društvena a postane vjersko kulturna hegemonija.

Uskraćivanje identiteta kao mjera predostrožnosti za revolt

Često se potegne to pitanje u razgovorima dok boravim Sarajevu. Bošnjaci (govorim o ciljanoj skupini, ne o cjelini) zadru, onako manijački da smo svi mi braća. Jesmo, ali "samo" po Kristu, moj je uobičajeni odgovor. Manipulira se olako tim pojmom "braća". Kao da je to neka stvar koja se podrazumijeva i koja ne vrijedi dva posto. Propagiranje ideje bratstva i jedinstva nerijetko završi krvlju. Forsiranje poistovjećivanja narodnosti i nacionalnizma se shvaća kao jedini ispravni, a zapravo je jedini krivi put.

Čovjek bez snažnog, ili barem blago dominantnog nacionalnog ponosa nikako ne može biti pobornik ideja koje društvo mogu izvesti na čistinu. Dok gledam i promatram svijet, nekako mi se baš nacionalnost čini kao jedina uključiva, ili pak isključiva mentalna ostavština. Stoga, unatoč svim stigmama koje dolaze kada se izjasniš kao pripadnik ove ili one "krajnosti", krajnost u kojoj najviše uživam je ona u pogledu suvremenog, ali ne i evoluiranog Miroslava Krleže nakon što kažem: "Nacionalist, to sam ja!"