FOTO  Minores - udruga nastala traženjem beskućnika u 4 ujutro, Božić žive svaki dan i prva su asocijacija za pomoć

Sad već davne 2012. godine grupa mladića i djevojaka, mahom studenata koji su se okupljali na susretima u Franjevačkoj kod fra Dade Milasa, koji je ujedno i jedan od osnivača, htjela je zbrinuti beskućnike s mostarskih ulica, budući da o njima nitko nije vodio pretjeranu brigu. Najveći problem je bio što nikakve evidencije o njima nije bilo, a ako hoćeš pomoći nekome tko, nekad i doslovno, nema ime i prezime, niti ikog zanima njegovo ime i prezime, onda se moraš sam potruditi. Na početku je to bila neformalna grupa od 20-ak ljudi koji su beskućnike tražili na mostarskim ulicama u ranim jutarnjim satima, a danas je to mala organizirana vojska po kojima većina ljudi u gradu na Neretvi ravna blagdansko ispoljavanje svojih humanitarnih osobina, naročito u vrijeme Božića, a ono što smo mi vidjeli na terenu izgleda da članovi udruge godišnje dožive puno više Božića u srcu od ovog danas.

Za mnoge jedina pomoć, a njima "ispit" rada i svojevrsna duhovna obnova.

"Akcija 'Paket za obitelj' je tradicionalna za ovo božićno vrijeme. Svake godine imamo veliki odaziv i ovo je postalo mala 'atrakcija' u gradu. Nažalost, sve to imamo kome podijeliti jer je realna potreba sve veća i veća", priča nam Nina Škoro, predsjednica udruge Minores na početku našeg ugodnog druženja u kojem su nam bili domaćini ove akcije na relaciji parking kod stadiona - Centar u Rodoču.



I dok čekamo našeg fotoreportera kojem u 15 minuta 'iskrsne' prometna u centru grada, a mora zabilježiti i završnicu božićnog malonogometnog turnira, na parkingu su se izmijenile desetine automobila koji hrle s paketima u rukama, a volonteri svakoga ljubazno dočekaju, dok muška ekipa (ovog puta volonteri s Ekonomskog fakulteta) marljivo preuzima i sortira pakete u već poprilično krcate kombije.

"Za vrijeme Božića najviše možemo vidjeti koliko nas ljudi podržavaju i stvarno smo na tome zahvalni. Božićno vrijeme za sve umorne članove i onima kojima se ne da dođe super jer nekako napunimo baterije i krenemo dalje, ljudi nam vjeruju i nema natrag, moramo nastaviti graditi priču dalje", nastavlja Nina.

Promijenila se struktura onih kojima je pomoć najpotrebnija, no to ne znači da nikad više nije bilo ljudi koji traže materijalnu ili neku drugu vrstu pomoći.

"U Mostaru je u jednom razdoblju bilo jako malo beskućnika. Zaredalo je dosta nesretnih slučajeva, neki su umrli i stvarno nije bilo previše beskućnika na ulici. Međutim, u zadnje vrijeme svi mogu primijetiti sve više ljudi koji prose. Mislim da se populariziralo prosjačenje i da tu ljudi vide biznis. Teško je razdvojiti te stvari jer ovi novi prosjaci na ulici sigurno nisu bez krova, a taj broj na ulicama je sve veći. Roditelji iskorištavaju djecu u svrhu prosjačenja, to je žalosno", priča nam Škoro.

Stigma je na Romima, ali u praksi zna biti i drukčije.

"Imali smo više neugodnih situacija s gospođama u centru grada koje prose i izbace djecu na ulicu. U par navrata smo reagirali jer oni to rade organizirano. Ta djeca ne znaju prositi, njima to izgleda kao igra kad prose, a majke ih uče da prose. Djeca ne smiju biti na ulici i naš stav je da se odmah zove policija", nastavlja oštro oko tema kada smo se dotakli najugroženijih u cijeloj priči - djece.

Prva pomisao na riječ beskućnik je da su si sami krivi za to stanje zbog alkohola, droge, kocke i sl. Na mostarskim ulicama i nema baš "idealiziranih" filmskih slika, a koliko su ispravni gore navedeni stereotipi pojasnila nam je Marija Budimir, koja je, kao i ostale sugovornice, skoro 10 godina aktivni član ove mostarske udruge

"Mi nemamo 'američke beskućnike' koji su bankrotirali preko noći i ostali na ulici, koji nemaju jake obiteljske veze i odnose pa nikoga nije briga za njih. Naši beskućnici su postali beskućnici onda kada su ostali bez svega, posla, obitelji, rodbine, susjeda, prijatelja, nade.

Stereotip je u neku ruku opravdan, jer ljudi najčešće viđaju beskućnike u lošim higijenskim uvjetima, s bocama alkohola ili kako zadnje novce daju za alkohol. Tako da je to jedina slika koju oni oni imaju ako nisu s njima u kontaktu. Ne želim opravdavati njihova alkoholizirana stanja, ali ono što je jedan beskućnik rekao meni na pitanje zašto opet pije, a obećao je prestati, njegov odgovor je bio 'tako se lakše ugrijem i zaspem'. Što ću raditi u ruševinama sam cijelu noć, muče me misli i to mi pomogne zaspati.

Njegov odgovor nam može samo pomoć razumjeti njihovo trenutačno stanje. Oni svi nose veliku i tešku životnu priču koju nerado dijele s drugima. Njihove priče su pune boli i nisu nastale preko noći. Naš posao nije osuđivati ih nego pomoći koliko možemo u ovome trenutku. Da se razumijemo, naravno da ima i beskućnika koji nisu ovisni niti o alkoholu niti o nekim drogama", priča nam.

U tom trenutku nam stiže i naš Šeha, fizički s opremom prisutan, ali za potpunu prisutnost trebalo je nekoliko minuta. Došao je, slučajno ili ne, u najboljem dijelu večeri dok cure iz Minoresa pričaju kako je jedan od donatora došao na parking i rekao da nije htio ispasti čudan, ali je imao potrebu samo gledati cijelu akciju i doživjeti pravu srž Božića. Identitet donatora je, naravno, kao i svi ostali podaci, anoniman, no dojma smo da u akciji ne sudjeluju samo Mostarci.



"Mi najviše korisnika imamo iz Mostara, sigurno 90% gdje i najviše radimo, ali imamo nekoliko obitelji kojima pomažemo i izvan granica grada u Čapljini, Stocu, Tomislavgradu, Ljubuškom i to najčešće šaljemo poštom ili po nekome. Imamo intervencije izvan Mostara, ali tu smo oprezni. Ako nam se netko javi iz Bihaća, taj je vrlo vjerojatno iskoristio sve moguće pomoći na području Bihaća i onda se obratio nama", ističe predsjednica Minoresa.

Ništa čudno budući da cijene divljaju, a plaće su, ili iste ili ih sve veći broj ljudi nema.

"Osjeti se s obje strane. Možemo napraviti analizu akcija koje su bile proteklih godina, kod nas se broj donatora povećao pa teško možemo govoriti o deficitu količine, ali prije je svaki paket bio 10-ak kutija, a sad je svima skromnije. Najviše osjetimo kod školskog pribora jer je poprilično skupo opremiti jednog školarca.

Ove godine je bilo čak upitno hoćemo li imati za sve prijavljene, a to se nije nikad dogodilo. Strašno je što je korona napravila u socijalnom smislu. Posljedice korone se itekako osjete, a pogotovo u zadnje vrijeme i rast cijena", priča nam Nina osvrćući se na kategoriju socijalno ugroženih ljudi s kojima najviše rade budući da je 'pravih' beskućnika na ulicama minoran broj.

Zakonska socijalna ugroženost i ona na terenu se znatno razlikuju.

"U našoj praksi socijalno osjetljiva kategorija je drukčija od onoga što zakon definira. To su svi ljudi koji ne mogu pokriti sve svoje troškove u jednom mjesecu", tvrdi.

Dakle, dobar dio građana...

"Da, iako imamo dosta 'kreativnih' ljudi (smijeh), ali ako ti ne možeš kupiti nešto za jelo - to je onda sigurno problem. Nas ljudi pitaju za hranu, dakle oni trebaju preživiti, ništa više od toga. Sve više ljudi se javlja kojima zbog kredita i hipoteka prijeti izbacivanje na ulicu, ali mi tu nemamo dovoljno kapaciteta da bi pokrili njihove potrebe, tu bi trebao Grad na neki način reagirati", priča nam o realnom stanju s terena.



Zabrinjavajući podatak je kako pomoć Minoresa traže i četveročlane obitelji u kojima rade jedna ili dvije osobe.

"Istina, imamo i takvih obitelji. Najčešće su to obitelji u kojima je jedna osoba uposlena od njih četiri. Ako je tu više djece u obitelji, troškovi su automatski dosta veći. Imamo obitelj čija su djeca s poteškoćama u razvoju, njihovi roditelji što zarade moraju pokriti njihove potrebe i hranu, lijekove, ali nemaju za ništa više od toga", ističe naša sugovornica.

Humanitarnih organizacija je mali milijun, među njima društveno korisnih i odgovornih, ali i onih koji nemaju veliko povjerenje građana. Zanimalo nas je zašto Minores ima bianco povjerenje građana bez ikakve društvene skepse...

"Nastojimo graditi odnos povjerenja da ljudi znaju za koga su dali, što su dali, kako su dali. Ljudi pomažu, a ne mi i to im govorimo cijelo vrijeme. Mi smo samo posrednici između onih koji se ne poznaju, štitimo anonimnost s obje strane, tako da ljevica ne zna što radi desnica (smijeh)", ponosno s osmijehom ističe predsjednica udruge Minores dok se prikradaju i ostali članovi, a među njima je i Antonija Džeba, pedagogica s dugim volonterskim stažom koja tvrdi da je Minores organizacija kojoj ljudi vjeruju i da je to povjerenje za njih najvažnije, a posebno čast i obveza prema svima koji doniraju i podržavaju rad udruge.

U deset godina promijenilo se puno, Minores 2021. godine samo se zove kao Minores iz 2012. godine.

"Nedugo nakon zaposlenja sam počela volontirati u udruzi pa sam na oba područja bila početnik (smijeh). Kad je krenula priča s Minoresom 2012. godine sve nam je bilo novo, traženje beskućnika, raspored obilazaka, baza podataka vezana za naše korisnike, organizacija oko preuzimanja hrane, nekad je sve to izgledalo i bilo jako stresno. Minores 2021. godine je ozbiljna organizacija, s jasnom vizijom, već uhodanom organizacijom svih aktivnosti koje imamo tijekom godine.

Gledajući unatrag mogu reći kako je Minores organizacijski napredovao, a srž našeg djelovanja je ostala ista - to je pomoć potrebitima, a ta pomoć se ne sastoji samo od paketa hrane jer je ljudima (u što smo se uvjerili bezbroj puta) potrebnija topla, ljudska riječ.  Naši stariji korisnici koji žive sami često nam znaju reći kako je razgovor s nama jedini koji će imati toga dana", priča nam Antonija koja je aktivna u udruzi od prvih obilazaka i traganja za beskućnicima u brojnim mostarskim ruševinama.



Živi susret s ljudima u potrebi nije uvijek samo formalnost, ali cure imaju većinom pozitivna iskustva.

"Ni nakon toliko godina djelovanja u Minoresu nisam doživjela nijedan obilazak, a da me nešto nije potreslo", nastavlja Antonija Džeba dok Mia nadodaje da je od osnutka Minoresa prisutna u svim aktivnostima i da nije imala niti jedno neugodno iskustvo, bilo s beskućnicima, bilo s nekim iz socijalno ugroženih obitelji kojima pomažu.

Kombiji, kediji i osobni automobili su krcati svim mogućim potrepštinama i spremni za iskrcaj u Rodoču gdje se seli mjesto radnje našeg drugog dijela večeri koju smo proveli s članovima udruge Minores iz Mostara. Nakon kratkog vijećanja tko se usudi voziti višemetarski dugi kombi, neuspjele potragom za Ćubijem (op. jedan od najdugovječnijih članova udruge) koji je prema većini prisutnih trebao biti vozač istoga, idemo na jug grada u večernjim satima dok se temperatura osjetno snižava, ali to nikoga ne obeshrabruje. Mia Škoro, već ranije navedena članica udruge, jedna je od njih, a mi smo svjedoci da je uz sestru Ninu, izašla među posljednjima iz Centra u Rodoču. Njezina priča o beskućniku Marinku, barem na kratko, stavila je hladnoću na čekanje.

"On je beskućnik koji je živio na ulici i koji se teško razbolio. Bila je zima, siječanj 2017. godine kad je Marinko imao moždani i jaku, obostranu, upalu pluća. Nije mogao ostati na ulici. Nije imao nikakav dokument, pa tako ni zdravstveni karton. Odlučili smo poduzeti sve mjere da dobije potrebne dokumente, kako bi mogao biti smješten u bolnicu, na potrebno liječenje. I naravno, poslije toga u topli dom, gdje bi mogao i ostati.

Da se vratim na prvu rečenicu, tko je i što je Minores, govori činjenica da nam je sasvim dovoljno reći da smo Minores i sva su nam vrata otvorena. Naravno, na koja god vrata smo pokucali i rekli da smo iz Minoresa, rečeno nam je da će sve biti riješeno u najkraćem roku. I stvarno jest. Sve je bilo riješeno. Marinko je dobio liječničku pomoć, kakvu zasluđuje svaka osoba. I naravno, najvažnije od svega, dobio je svoju toplu sobu za koju su mu djelatnici Doma na srdačnom dočeku rekli "Marinko, ovo je tvoja soba". Te riječi nama možda ne znače puno, ali njemu su sigurno značile jer je nakon dugo vremena imao nešto što je mogao smatrati svojim i to je nevjerojatan osjećaj. Neopisiv", priča nam Mia, koja je također od samih početaka aktivna u Minoresu.



Prisutna hladnoća nije najveći otežavajući faktor u cijeloj priči za sve. Kako doći volontirati i pomagati godinama, a kući imaš troje djece i supruga? Mariji Budimir, koje se već ranije uključila u razgovor, sigurno nije lako iskoordinirati sve obveze, no olakotna okolnost je da je i njezin suprug, Igor, aktivan u udruzi.

"Najveći izazov uz troje djece i posao je naći trenutak za sebe, tzv. slobodno vrijeme. Mislim da je to generalno svima izazov, neovisno o brojnosti članova obitelji ili poslu. Uvijek se mora od nečega odustati. Ali kako je Minores ono nešto što na neki način puni dušu i baterije, vrati vam se dvostruko više od onoga što ste taj trenutak ostavili zbog njega. Definitivno nam je bilo puno lakše s jednim velikim djetetom. On je često s nama sudjelovao u humanitarnim akcijama, prikupljanju donacija, išao u obilaske pa smo tako zajedno sudjelovali u svemu. Sada uz još dvoje malenih to je teže, pa suprug ostaje s njima kako bi ja mogla odraditi svoj dio za Minores", započinje nam svoju obiteljsko-volontersku priču Marija.

Zanimalo nas je koliko obiteljskih svađa izbije zbog Minoresa, ali Budimiri su primjer da se uz kompromis može puno toga.

"Svađa oko Minoresa nema vjerojatno zato sto smo imali drugačije uloge, on - kako mi kažemo, muške poslove, gdje je bila potrebna snaga, a ja one koji su vezani za socijalni aspekt, razgovor s beskućnicima, procjena rizika u obitelji, socijalne anamneze, itd", ističe Marija.



U Rodoču je atmosfera odlična. Vrijedni momci iz Rodoča, ili jedinica za posebne poslove udruge, kako smo ih odmilja prozvali, časkom je istovarila sve skupljeno kod stadiona Zrinjskog. Dok nam Nina Škoro, predsjednica udruge, priča o planovima i budućnosti, na kratko nas prekida izjava jednog od rodočkih udarnika koji u prolazu pored nas zametnut "kašunom" od 15-ak kg upućuje kritiku vodstvu udruge da se idući put neće izvući bez kobasica i kuhanog vina u adventskim radnim akcijama.

"Zgrada je u najmu, dobili smo od Civilne zaštite HNŽ i mi ulažemo sredstva u renoviranje. Planiramo kroz pola godine-godinu i službeno otvoriti centar koji bi dnevno bio otvoren 8 sati. Za to nam trebaju financijska sredstva i osigurati stabilnost udruge. Nadam se da ćemo tu imati pomoć od grada i institucija.

 

Imamo pomoć od Grada Mostara jer smo u proračunu zadnjih par godina. Trenutno u udruzi imamo i pripravnika kojeg financiramo putem projekt YourJob. Mi trebamo imati više ljudi koji bi bili stalno zaposleni jer, nažalost, potrebe u gradu za pomoći su sve veće. Ne znam koliko imamo kapaciteta i dokad možemo organizirati sve stvari s ovim brojem ljudi", ističe.



U zahvalnom neformalnom razgovoru na kraju akcije dok se pozdravljamo s članovima koji su nam pružili mogućnost sudjelovanja s njima u ovoj akciji te, kako je rekao i donator s početka priče, osjetiti pravu srž Božića, sugovornici, a svi članovi su suglasni da će se ova priča nastaviti i narednih godina jer, kako tvrde, oni nikad nisu bili sami. Do neba zahvalni i svjesni "vojske građana" koji su se spremni odazvati se na svaku objavu po društvenim mrežama, a to za većinu donatora, ujedno znači samo jedno - akcija počinje odmah. 

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.