MILICA - DRUGO IME ZA UPORNOST Djevojka koja iz kolica može dohvatiti zvijezde

Milica Ijačić
Milica Ijačić
Privatni album

Kada se ispred čovjeka postave dva puta, onaj lakši koji vodi ka odustajanju i onaj teži koji će iscrpiti svu snagu, ali biti korisniji i na duže staze važniji, pitanje je koji će se izabrati. Uvijek je najlakše dići ruke, ali je li to rješenje? A nasuprot tome, pomučiti se, dat će puno korisnije rezultate, dugoročno.

Milica Ijačić je drugo ime za upornost. U ljeto 2010.godine, kada sazrijevaju prve trešnje, Milica nije ni slutila da će joj se život okrenuti naglavačke. Pala je s drveta, ozlijedila kralježnicu i počela svoju borbu za život, opstanak i snagu. I borba traje i dan, danas. I trajat će. Možda ne više za tjelesni napredak, jer Milica kaže da je dostigla svoj vrhunac, ali u svakom drugom segmentu života, borba je tu. I to je ono što je za pohvalu.

Kaže da je prije ozljede bila klinka s puno snova, kao i sve druge djevojke. Željela je živjeti samostalno, imati posao. Posao ima. I sada, za ovih jedanaest godina, može se slobodno pohvaliti da je postigla puno više nego što je to ona devetnaestogodišnjakinja zamišljala. Postala je aktivna zagovarateljica za prava osoba s invaliditetom, Zastupnica u Skupštini grada Trebinja i reprezentativka BiH u parakajaku.

Sve ovo je počelo na pragu dvadesetih kada ju je život  stavio u kolica i dodijelio neke nove karte za igranje.

„Nakon ozljede, u meni se probudila neka čudna pozitivna energija, koja me je samo tjerala da idem naprijed, bez osvrtanja ka prošlosti. Odmah na početku sam naučila da je obilazni put za mene prečica i vrlo često jedini kojim se mogu kretati “, kaže Milica za Hercegovina.info, pa nastavlja:

“Znate da su najzanimljivije i najuzbudljivije emisije o preživljavanju, takav je postao i moj život, preuzbudljiv i zaista zanimljiv. Zvuči čudno, ali su mi kolica pomogla steći drugačiju perspektivu, postanem zadovoljnija sobom, budem hrabrija i otpornija.“

Početak je bio težak, najteži. Preko noći izgubiti osjećaj za noge, leći i gledati u plafon za nekoga bi bio smak svijeta, nestajanje svega onoga što poznaje i potpuno psihičko posrnuće. Ne i za Milicu. Zato je njena osobnost još veličanstvenija, zato što grabi naprijed i voli život.

„Vrijeme poslije nesreće je bilo puno izazova i savladavanja svakodnevnih prepreka. Ratovala sam sa sobom, s okolinom i predrasudama, ali i učila puno o ljepoti življenja. Negdje na pola puta sam shvatila da to što koristim kolica kao pomagalo me ne čini manje vrijednom od ostalih, te se tada pojavila snaga u meni koja mi je postala vjetar u leđa i dala mi poticaj da zagrlim sve životne prilike koje mi se nude.“

A ništa se ne nudi samo. Posebno ne osobi koju ćete na prvu okarakterizirati da je osoba s invaliditetom, ali ona to ustvari nije. Njene noge su njena kolica, njen mozak je njen pokretač. Ali ono što kaže da je najviše boli jeste što zdravstveni sustav nema sluha za njihove probleme, što im dodijeli najjeftinija kolica i na taj način ih osudi na kućni pritvor.

Milica se uspjela i iz toga izvući. Koristi kolica pravljena po mjeri korisnika i može dohvatiti zvijezde. Navikla se na njih i postala su dio njene osobnosti. Posvećuje pažnju hobijima i ne dozvoljava da je loše raspoloženje pojedi i uništi joj vjeru.

„Prvo sam počela sa slikarstvom, dok sam još bila u bolnici. Tada mi je slikarstvo predstavljalo bijeg u jedan ljepši, imaginarni svijet, od onoga što je bolnica mogla ponuditi. Nakon slikarstva, javila se ljubav prema fotografiji, kasnije prema šivanju i na kraju je došao kajak, a popratno njemu i teretana. Sada mogu reći da sam najposvećenija treninzima, jer oni ne samo da znače za očuvanje mog tijela, već mi jačaju i duh, te na taj način filtriram sva negativna osjećanja i stresove koji se nakupe u tijeku dana.“

Ona radi jednu sjajnu stvar za širu zajednicu. Razvija svijest kod ljudi da osobe s invaliditetom nisu i ne trebaju biti na margini ovog društva, da imaju prava školovati se, raditi, izlaziti i obavljati sve aktivnosti u skladu sa svojim potrebama. Zato je ponosna što joj je u Trebinju sve više mjesta dostupno, što se razmišlja o ovoj populaciji uz nadu da će se u budućnosti još više raditi na tome da se osobama s invaliditetom omogući pristup svim ustanovama, od javnih do privatnih. 

Ponosna je na veliku obitelj od prijatelja koje stječe iz dana u dan, gdje god da se pojavi. A kako i ne bi? Širok osmijeh i nepresušan izvor energije vas jednostavno privlače.

Njeni planovi su poboljšati status osoba s invaliditetom, kako bi nadležni shvatili što im je potrebno i da se reagira u tom pravcu.

Također, želi raditi na sebi, svom obrazovanju, naročito sportskoj karijeri. Zavoljela je kajak i kajak je zavolio nju, zajedno sa Trebišnjicom gdje je redovno viđena kako trenira.

Milica svoju snagu zove inatom i on je očito nekada sjajan pokretač. Ne dopušta vam da padnete, niti da upadnete u letargiju. Drži uzdignutu glavu, ponos se ocrtava na svakoj pori na licu. Takva je Milica. Jaka, odvažna i neustrašiva. Treba biti primjer kako se uzdići kada je najteže. I zato, treba biti “hrabar“ i reći da ona nešto ne može. Jer može sve i to dokazuje svaki dan.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.