Lučić: I u Hercegovini će jačati regionalizam

Lučić: I u Hercegovini će jačati regionalizam
Nedavno ste reagirali na predsjednikov govor, točnije na jedan njegov dio koji se odnosi na ocjenu hrvatske politike u devedesetima. Pritom ste istaknuli kako je Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo. Tu je tezu razradila i politologinja Mirjana Kasapović o Bosni i Hercegovini kao konsocijacijskoj demokraciji. Možete li pojasniti koje implikacije slijede iz te teze? Kako one mogu utjecati na „ozdravljenje“ društva?

Lučić: Nije teško zaključiti da je Bosna i Hercegovina, kako je to napisala Mirjana Kasapović, „podijeljeno društvo i nestabilna država“. BiH je i po Ustavu država tri konstitutivna naroda Hrvata, Srba i Bošnjaka/muslimana koji po zadnjem popisu stanovništva iz 1991. godine zajedno čine 92,6 % stanovništva. Dakle, BiH je podijeljena po nacionalnim (odnosno konfesionalnim) pripadnostima. Hrvata (uglavnom katolika) je po navedenom popisu bilo 17,38%, Srba (uglavnom pravoslavnih) 31,21% i Bošnjaka (uglavnom muslimana) 43,47%. Činjenica da je postojao i manji dio stanovništva, oko 7% koji se drukčije izjašnjavao (Jugoslaveni, Albanci, Mađari…), ili njih 0,33 % koji se uopće nisu izjašnjavali u nacionalnom smislu, ne mijenja ovu osnovnu podjelu.

Uvažavanje ustavnih odredbi, kao i poštovanje navedene (ili neke druge nakon sljedećeg popisa) nacionalne strukture stanovništva BiH zahtijeva (uz priznanje postojećih identiteta) i organizaciju vlasti koja bi zadovoljila minimum njihovih interesa. Lijphart definira konsocijacijsku demokraciju kao „suradnju među elitama“, odnosno kao „koaliciju“. To je ono što je formalno sadržano u svim rezolucijama, ustavima i sporazumima u BiH, od njezinog utemeljenja i ZAVNOBiH-a do daytona i sadašnjeg uobličenja. Gospođa Kasapović je optimistično napisala da bi BiH mogla profunkcionirati kao konsocijacijska demokracija, što pojednostavljeno znači da bi institucionalizirana suradnja i podjela vlasti između triju nacionalnih elita mogla osigurati funkcioniranje i održiv razvoj BiH. Reakcije koje su na to došle iz dijela bošnjačko-muslimanske javnosti, kao i od nekih „lijevo-liberalnih“ intelektualaca pokazale su da to nije tako i da za BiH (još) nema rješenja.




Rasprave vođene oko konsocijacijske demokracije u BiH objavljene su u nekoliko brojeva časopisa Status koji izlazi u Mostaru i one vrlo jasno pokazuju kako su gotovo svi zagovornici konsocijacijskog modela Hrvati, a gotovo svi njegovi protivnici su Bošnjaci-muslimani, a ako to i nisu, ako spadaju u onih 0,33% stanovnika BiH koji se ne žele nacionalno odrediti, onda su bošnjačko-muslimanskog podrijetla. Protivnici podjele vlasti između nacionalnih elita zalažu se za jednu drukčiju proceduru donošenja odluka koju nazivaju „deliberativnom demokracijom“. Oni se u biti zalažu za centraliziranu, unitarnu državu  koja bi funkcionirala po načelu jedan čovjek-jedan glas. Takav model ustroja BiH podržavaju i radikalni bošnjački nacionalisti. Zajedničko bošnjačkim nacionalistima i „lijevim liberalima“ bošnjačkog podrijetla je što ne priznaju postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u BiH, te ih svode na „etničke“ ili folklorne skupine.

Smatraju ih Bošnjacima ili Bosancima katoličke i(li) pravoslavne vjeroispovijesti, građanima BiH bez prava na kolektivna prava i politički identitet. To je protivno Ustavu, ali i temeljnim načelima moderne državnosti BiH. Prvi korak ka „ozdravljenju“ društva je precizna dijagnoza njegove bolesti. Ako se iz bilo kog razloga pravimo da bolesti nema ona će ići u progresiju i pacijent nema budućnosti. Ako se pravimo da BiH nije pluralno i podijeljeno društvo, odnosno nestabilna država i ako ništa ne činimo da uspostavimo suradnju (a ne izbrišemo razlike) i stabiliziramo državu onda će ona biti još više podijeljena i još nestabilnija. Što se tiče moje reakcije na govor predsjednika Josipovića u Skupštini BiH to je sukob znanstvenog pristupa i rekonstrukcije komplicirane bosansko-hercegovačke prošlosti s političkim angažmanom konstrukcije njezine poželjne budućnosti.    

Kritičari teze o konsocijacijskoj demokraciji ističu kako ona pogoduje upravo etnonacionalističkim elitama koje profitiraju na tom konceptu tripartitne demokracije. Kako to objašnjavate?


Lučić: Jednako se može reći i da ti kritičari pogoduju većinskom, kako oni to kažu „etnonacionalizmu“ kao i to da su i sami dio većinske etnonacionalne elite koja svoje partikularne interese i partikularne istine nameću kao opće i jedine prihvatljive i dopustive. Već imamo iskustvo sprege većinskog nacionalizma i tobožnjeg državnog patriotizma, ili ako hoćete jasnije spregu velikosrpstva i jugoslavenstva. Pri tome ne mislim da je svako jugoslavenstvo bilo ujedno i velikosrpstvo, kao što ni danas svako političko bosanstvo nije velikobošnjaštvo, ali se uglavnom o tome radi. Kada kažem velikobošnjaštvo mislim na ideju bošnjačkih nacionalista po kojoj je BiH nacionalna država Bošnjaka, a Hrvati i Srbi se moraju odreći svojih identiteta i političkih subjektiviteta, ili seliti u Hrvatsku odnosno Srbiju. Podsjetio bih na već zaboravljenu izjavu bošnjačko-muslimanskog vođe i bivšeg predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića kako „moramo dijeliti vlast ili dijeliti državu“. Nakon što je međunarodna zajednica donijela odluku da nema „podjele države“ bošnjački nacionalisti su povjerovali da ne moraju dijeliti niti vlast, posebno ne s Hrvatima u Federaciji BiH koji su malobrojni, nemaju načina zaštititi svoje interese, niti imaju nekoga tko bi se založio za njih.      

Nedavno je pak u sarajevskim „Danima“ objavljen tekst izvjesnog Frenkija „Kazanska rezolucija“. Tekst autora, za kojeg se može zaključiti da je Bošnjak po nacionalnosti, izazvao je burne reakcije na portalima, a govori o tome kako bošnjačke političke elite manipuliraju Bošnjacima kao žrtvama. Kako objašnjavate to da još nije došlo do katarze, odnosno da se izbjegava govoriti o tome da Bošnjaci nisu isključivo žrtve?


Lučić: Veliki dio bošnjačko-muslimanske elite nacionalnu političku poziciju temelji na ulozi nedužnosti i žrtve. Dvije ključne riječi te politike su agresija i genocid. Ni na koji način ne želim umanjiti strahovite žrtve koje je bošnjačko-muslimanski narod podnio u prošlom ratu, ali želim problematizirati „položaj nedužnosti“ bošnjačke elite i upozoriti na žrtve drugih (Hrvata i Srba), kao i njihovu potrebu (i) za simboličkim priznanjem te žrtve, pa i javnim žaljenjem ili isprikom onih koje drže odgovornim. Pascal Bruckner je napisao esej Napast nedužnosti u kojem „nedužnost“ naziva bolešću koja se zasniva na htijenju da se izbjegne posljedicama svojih djela i koja se grana u dva smjera: infantilnost i viktimizaciju, u dva načina „bijega od teškoće bitka“, dvije „strategije blažene neodgovornosti“. Odatle tako burne reakcije na tekst koji ste spomenuli. Još važnija je nedavna izjava predsjednika SDA Sulejmana Tihića da „prošlost, zločini, stradanja i samosažaljevanje ne trebaju biti središnja tema bošnjačke politike te da moraju konačno nadvladati pasivnu poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju i odgovornost relevantnog političkog čimbenika”.



Tihić je nakon toga, u bošnjačkoj javnosti, kako onoj nacionalističkoj tako i onoj „lijevo-liberalnoj“, mjesecima napadan kao izdajnik nacionalnih interesa, „daytonski podanik“ i sl. Jednako oštre kritike Tihić je doživio i kada je započeo pregovore s hrvatskim i srpskim političkim vođama koji su rezultirali tzv. Prudskim sporazumom. S druge strane bošnjački član Predsjedništva BiH Silajdžić službeno je primao optuženika za ratne zločine u svome uredu, vršio je pritisak na britansko pravosuđe u slučaju uhićenog Ejupa Ganića koji je osumnjičen zbog ratnih zločina.

Osuđeni ratni zločinac pokopan je uz vojne i državne počasti. Zločini bošnjačko-muslimanske Armije BiH (i mudžahedina koji su se borili pod njihovim zapovjedništvom) se prikrivaju, nisu procesuirani, ne provode se istrage, a u javnosti se negiraju. Zaključak je da je odustajanje od pozicije žrtve, spominjanje žrtava drugih i(li) pregovori s njima oko uređenja BiH velikom dijelu bošnjačko-muslimanske elite neprihvatljiv. Podsjetimo se sada rasprave oko konsocijacijske demokracije ili tvrdnji kako društvo u BiH nije podijeljeno.       

Istaknuli ste da se o Bosni i Hercegovini vrlo malo zna. Kako je uopće došlo do toga da se današnja zemlja zove Bosna i Hercegovina?

Lučić: Vidite kako i ovo pitanje, uz neznanje koje spominjete, u biti problematizira ime, ali i bit Bosne i Hercegovine. Ona se tako zove jer se sastoji od dvije povijesne zemlje. Sastoji se od Bosne i od Hercegovine-nekadašnje Humske zemlje. Kako je problem imena države očito u Hercegovini, odnosno u njezinoj negaciji, nešto ću o njoj reći. Naime, srednjovjekovni Hum (kasnije Hercegovina) spomenut je u povijesnim izvorima  još 925. godine u pismu pape Ivana X., dok je „zemljica Bosna“ prvi put spomenuta u rukopisu Konstantina Porfirogeneta napisanom oko 950. godine. Prvi humski vladar Mihovil (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum) spomenut je u istom pismu iz 925. godine, čitavih 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima.

Važno obilježje njihovog društvenog života i identiteta bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni stol Humskog kneštva. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća. „Ja sam čovjek iz Huma i takvim se zovem“ izjavio je humski vlastelin Stjepko Čihurić u srpnju 1361. godine tražeći da mu se u sporu s hrvatsko-dalmatinskim banom sudi „po običajima Humske zemlje“. Hum je kroz povijest bio pod vrhovnom vlašću ugarsko-hrvatskoga kralja, srpskog kralja, hrvatskog bana Pavla Šubića, pa je tek potkraj 14. stoljeća definitivno došao pod vrhovnu vlast bosanskoga kralja. Valja napomenuti kako srednjovjekovna kraljevska vrhovna vlast nije suverena državna vlast današnjeg tipa, pa je stoga razumljivo zašto je Hum čitavo ovo vrijeme imao svoje lokalne strukture moći s velikim stupnjem samostalnosti.

Osmanlije su zauzeli Hum 20 godina nakon Bosne i nazvali ga imenom izvedenim iz hercegove titule herceg-oglu ili hercegova zemlja. Dugim vremenom osmanske vlasti ustaljeno je za Humsku zemlju ime Hercegovina, pa možemo zaključiti kako su ga upravo Osmanlije afirmirali i očuvali. Hercegovina je unutar Osmanskog carstva bila poseban sandžak, pašaluk, pa i vilajet. Ime Hercegovine afirmirao je i Ali paša Rizvanbegović koji je Hercegovini osigurao status pašaluka, zatim hercegovački fratri koji su se polovinom devetnaestog stoljeća odcijepili od bosanske provincije. Za (re)afirmaciju imena Hercegovine i njegovo prenošenje u moderno doba posebno važan bio je kršćanski ustanak iz 1875. godine. Tada su europski diplomati razgovarali o krizi (izazvanoj ustankom) u Hercegovini, dijelu Osmanskog carstva koje je bilo u raspadu.

Ustanak je postavio Hercegovinu u središte problema i nije mogla biti prešućena. Nije Austro-Ugarska „izmislila“ ili „nametnula“ ovakvo ime Bosni i Hercegovini da bi „napakostila“ bosansko-bošnjačkim nacionalistima koji će se pojaviti stoljeće kasnije, nego je pragmatično prihvatila postojeće nazive. Kada je Austro-Ugarska zauzela bivše osmanske pokrajine Hercegovinu i Bosnu stvorila je od njih jednu „zemlju“ sa zemaljskom vladom na čelu, ali je vodila računa i o njihovim posebnostima. Treba napomenuti da se granice Humske zemlje ne poklapaju s granicama Hercegovine, kao što se ni granice srednjovjekovne Bosne ne poklapaju s onim što je Bosna danas, ali možemo reći da se radi o (dis)kontinuitetu u jednakoj mjeri. Današnja Bosna i današnja Hercegovina podjednako nemaju (ili imaju) nikakve veze sa svojim srednjovjekovnim predlošcima.

Kako je došlo do toga da se, govoreći o toj zemlji, često izostavlja, pa čak i izbacuje onaj drugi dio naziva- Hercegovina?


Lučić: Izbacivanje Hercegovine iz imena države Bosne i Hercegovine povezano je najprije s Bosansko-bošnjačkim unitarističkim nacionalizmom koji nastoji pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u svoju nacionalnu državu Bosnu. Formula je jednostavna: jedno ime, jedan narod, jedan jezik, jedan čovjek-jedan glas. Ako državu nazovemo Bosnom, narod Bošnjacima odnosno Bosancima, jezik bosanskim i ako uspostavimo unutarnji ustroj po zahtjevu bošnjačkih nacionalista ili bosanskih „lijevih liberala“, odnosno po formuli jedan čovjek-jedan glas, onda ćemo imati „jednu jedinu“, jedinstvenu i centraliziranu državu Bosnu s bosanskim narodom koji govori bosanskim jezikom i bira svoga jednoga bosanskog predsjednika. Jasno je da takvom projektu smeta Hercegovina koja onemogućava poistovjećenje imena naroda s imenom države i nacionalnu konsolidaciju, kao što smetaju i Hrvati i Srbi (koji imaju Hrvatsku i Srbiju). Zato bošnjačko-bosanski nacionalni djelatnici konstruirajući tobožnji tisućgodišnji „kontinuitet“ bosanske državnosti nastoje dekonstruirati bilo kakav identitet Hercegovine. Ona je za njih „južna Bosna“ kao što je za hrvatske nacionaliste Dalmacija samo „južna Hrvatska“. Osim navedenih, Hercegovinu iz imena države izbacuju i neznalice i ignoranti koji kažu da im je „tako kraće“, da je tako „lakše“ ili koji tvrde da kad kažu Bosna „misle i na Hercegovinu“. A neznalica i ignoranata ima i previše.         

Stereotipi o Hercegovcima su česta tema, profesor Nino Raspudić je kritički pisao o tome, no ovom prilikom zanimalo bi nas kada je i zašto uopće došlo do stvaranja stereotipa?

Lučić: Stereotipi predstavljaju pojednostavljeno „društveno znanje“, no često završe u neznanju, poglavito kad postanu sredstvo definiranja i ostvarenja određenih interesa. Stoga se iza stereotipnih, uopćenih i „općepoznatih“ formulacija tipa „svi su oni…“ često krije želja za dominacijom ali i jasno postavljeni politički interesi i ciljevi. Uz benigne stereotipe običnih ljudi koji nemaju vremena ili ne žele puno razmišljati, opasni stereotipi se stvaraju kada određena društvena skupina ima namjeru ostvariti postavljene društvene ili političke ciljeve i potrebu stvoriti „pozitivno razlikovanje“ u situaciji kada razlika nema, kada nisu dovoljno uočljive ili su prestale postojati. Raspad Jugoslavije i stvaranje hrvatske nacionalne države u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća propraćeni su javnim govorom i prijetnjama „staroj“ eliti. Onima koji se nisu mogli brzo prilagoditi i pridružiti tim naglim društvenim promjenama to je naravno ugrozilo identitet i društveni položaj. Izlaz iz društvene marginalizacije i političke nemoći bio je u promjeni paradigme i uspostavi novih simbola odnosno identiteta razlikovanja.

Umjesto tada prevladavajuće političke podjele na Hrvate i Srbe (uz koje su po pravilu išli i komunisti i Jugoslaveni) počelo se u javnom govoru inzistirati na kulturološkoj podjeli na urbane i ruralne građane Hrvatske, koja je simbolički predstavljena kao podjela na „nas“ i Hercegovce koji su „došli iz svojih sela“ i ugrožavaju „naš način života“. Pri tome nije bilo važno tko smo to „mi“, odakle smo „mi“ došli i kakav je to stvarno „naš“ način života. Odatle onaj famozni grafit „Vratite nam Srbe eto vam Hercegovci“. Ta podjela je vremenom mijenjala intenzitet i oblike pa se manifestira(la) u odnosu između antifašizma i fašizma, gdje smo „mi“ naravno antifašisti a „oni“ su fašisti, te u odnosu između „nas“ koji „plaćamo porez“ i „njih“ koji „ne plaćaju porez“, a odlučuju o „našoj sudbini“. U svakom slučaju „oni drugi“ nisu uvijek i nisu samo Hercegovci, ali ih u zadnje vrijeme Hercegovci simboliziraju i predstavljaju (raščlamba zašto je to tako odvela bi nas predaleko). Uglavnom, Hercegovci su unutar stereotipa stvorenog u Hrvatskoj od preživjele jugo-komunističke elite potpomognute hrvatskom malograđanštinom definirani kao „ruralni fašisti koji ne plaćaju porez, a odlučuju o našoj sudbini“. Nas i „našu toleranciju“ ugrožava „njihova prisutnost“, jer „oni“ su netolerantni ili uzrokuju netoleranciju, pa ih moramo isključiti. Ne zato što smo „mi“ netolerantni, nego obrnuto, zato što smo tolerantni, što smo urbani, što smo antifašisti i što plaćamo porez.     

Još iz djetinjstva se sjećam floskula o Hercegovini kao reakcionarnoj, ustaškoj zemlji. Previđa se činjenica da se u taj kraj malo ekonomski ulagalo. Uz to, gotovo je zacementirano mišljenje kako Hrvatska financira Hercegovinu i da su Hercegovci glavni krivci za propast privrede. Uz to, nije li npr. Bandić svojom kampanjom, u kojoj je podilazio svim stereotipima, a što je inače u svom upravljanju izbjegavao činiti, zapravo još više pojačao antihercegovačku histeriju?

Lučić: Kada su ustaše u travnju 1941. proglasili NDH Zagreb je to prihvatio s oduševljenjem, kao što je prihvatio i Pavelića koji je par dana kasnije sa svojim suborcima došao iz Italije. Nije NDH proglašena u Hercegovini niti se tamo nalazio Poglavnik, odnosno Glavni stan. Nisu u Hercegovini doneseni rasni zakoni niti je tamo vođena ustaška politika. Po kojoj bi to logici Hercegovina bila „ustaškija“ od Zagreba. Istina, Hercegovci su se masovno javili u ustaške postrojbe, što iz želje za obranom države koju su smatrali „svojom“, a još više zbog neimaštine i bijede u koju ih je utjerala „tuđa“ jugoslavenska država koja ih je izrabljivala duhanskom monopolskom politikom i terorizirala žandarima i financijskom policijom. U tom smislu slikovit je podatak da su 1933. godine troškovi žandara i financijske policije u nekim dijelovima Hercegovine bili veći od ukupno isplaćene zarade sadiocima duhana. Druga karakteristika Hercegovaca je da nisu (bili) spremni preko noći mijenjati stajališta i politiku.

Isti onaj Zagreb koji je 1941. godine oduševljeno pozdravljao Pavelića i ustaše s jednakim oduševljenjem je 1945. godine slavio Tita i njegove partizane. Hercegovina nije htjela, a nije ni mogla preći na stranu pobjednika. Oko 23.000 Hrvata iz Hercegovine i dijela Bosne koji joj gravitira (od Glamoča do Trebinja) ubijeno je tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno uglavnom poslije završetka rata. Većinu su ubili komunistički partizani. Uništena je elita, ubijen je 81 katolički svećenik (fratar, pop, sjemeništarac, laik…), ubijeni su imućniji ljudi u gradovima, profesori, učitelji, trgovci, ugostitelji, zanatlije i imućniji seljaci. Partija je do jeseni 1966. godine provodila otvoreni teror, nakon čega je bio tek ublažen ali i nastavljen. Ali, ni u takvim uvjetima Hercegovci, ili bolje reći Hrvati iz Hercegovine, nisu (p)ostali ustaše. Treba razlikovati emocije prema pobijenim članovima obitelji koji su bili pripadnici poražene hrvatske vojske od političkog nasljeđa Pavelićevog režima. Kada je vođa Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga sa svojim pristašama u Ljubuškom u lipnju 1991. „obnovio“ NDH bio je ignoriran. Hercegovina nije prihvatila ni Paragin HOS kako se to vjerojatno očekivalo. Kasnije je iskonstruirana teza da je to zato što se HOS borio za jedinstvenu i cjelovitu BiH, pa su Hercegovci eto opet krivi.

Što se tiče „zacementiranog“ mišljenja ono je ideološko i njega nikakvi argumenti neće promijeniti. Uzalud je takvom mišljenju objašnjavati koliki značaj Hercegovina ima za Republiku Hrvatsku, ili tražiti od njih dokaze za besmislenu tvrdnju kako su „Hercegovci glavni krivci za propast privrede“. Ideološko mišljenje ne mari za činjenice. Slično je i s pričom o Bandiću. Dok je bio uzoran član SDP-a i revan financijer Mesićevih predsjedničkih kampanja, alternativnih urbanih medija i priredbi, bio je slavljen i općeprisutan u medijima. Dobivao je i do dvije trećine glasova na izborima za gradonačelnika Zagreba. Kada je izišao iz SDP-a i kandidirao se za predsjednika Republike Hrvatske kao neovisan kandidat, postao je politički Hercegovac, „dotepenac“ i „ruralni ognjištar“, kojem sada taj „urbani i građanski“ Zagreb sprema kufere da se vrati „tamo odakle je došao“. A radi se o istom čovjeku, koji je u Zagreb došao puno ranije nego oni koji ga od njega tobože brane i koji mu pakiraju kufere. Istina, Bandićev izborni stožer pogriješio je kada mu je dodijelio stereotipnu ulogu „čuvara nacionalnih interesa i svetinja“. Njemu ta uloga nije pristajala, a njome je ojačao stereotipe i političku borbu pretvorio u „sukob civilizacija“.

U posljednje vrijeme pojavljuju se ideje o Hercegovini kao republici ili pak kao o europskoj regiji. Što mislite o tome?


Lučić: Mislim da će se vremenom nešto od toga i ostvariti. Prema sadašnjem ustroju Federacije BiH, od deset postojećih županija tri sadrže ime Hercegovine: Herceg-bosanska, Zapadno-hercegovačka i Hercegovačko-neretvanska. To je danas Hercegovina u političkom smislu. Međutim, županije koje su trebale ojačati lokalnu samoupravu i očuvati lokalne identitete postale su u uvjetima neriješenih nacionalnih odnosa utvrde klijentelističke korupcije te smetnja izgradnji zdravog društva i političkoj akciji. Mislim da bi se (makar) one mogle transformirati u jednu regiju koja bi svim svojim stanovnicima osigurala prosperitet, ali i potpunu zaštitu svih slojeva identiteta. Hercegovci će htjeli-ne htjeli još dugo biti označeni svojim zavičajem, ali i izloženi pritiscima kako iz Sarajeva tako i iz Zagreba. Ukoliko se nastavi proces slabljenja integralnog hrvatstva i jačanja političkog bosanstva, Hercegovci će biti prisiljeni redefinirati svoj identitet i sebi urediti dom(ovinu). U tom slučaju Hercegovina će očuvati svoju posebnost i unutar europskih integracija.       

Prevladava mišljenje kako je hrvatska politička scena u Bosni i Hercegovini raspršena strančarenjem i osobnim interesima političara. Kako će se to odraziti na izbor hrvatskog predstavnika na općim izborima koji će  ove godine održavati u BiH?

Lučić: Raspršenost hrvatske političke scene u BiH posljedica je njezinog ustroja. Nepostojanje političkog okvira onemogućava i definiranje onoga što je zajedničko i što je važno svim Hrvatima u BiH, kako Hercegovini, tako i Središnjoj Bosni ili Posavini. Ovako su u prvom planu razlike i sukobi koje jako dobro koriste oni koji ne žele Hrvate kao politički subjekt u BiH. To su svakako bošnjačko-bosanski nacionalisti, ali i ostaci stare komunističke elite koja je opstala i opstaje tako što se predstavlja stvarnim „zaštitnicima hrvatskih narodnih interesa“. Narodnih a ne nacionalnih, jer hrvatstvo je za njih kulturološki (folklorni) a ne politički identitet. Oni (opet) služe režimu (posredno i većinskom nacionalizmu) koji im daje ulogu compradorea-kolonijalnih upravitelja. Veliki dio odgovornosti je svakako i na strankama s hrvatskim predznakom kojima su partikularni stranački interesi iznad nacionalnih. Iskustvo im jasno govori da će ukoliko ne istaknu zajedničkog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, na to mjesto bošnjačkim glasovima biti izabran kandidat SDP-a (koji je u BiH samo još jedna bošnjačka nacionalna stranka). Oni ipak idu razjedinjeni, a svaki od njih uvjerava narod u svoju ispravnost i krivnju onih drugih. Rezultat tog bit će opet Željko Komšić na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva BiH i povećana frustracija Hrvata u BiH.

* intervju će biti objavljen u knjizi Darije Žilić "Paralelni vrtovi", Shura publikacije, Opatija. Knjiga izlazi u rujnu.


Darija Žilić l seebiz.eu