Kratke misli o Hercegovini

Kratke misli o Hercegovini

Tko smo to mi? Mi smo obični građani  Mostara, Širokog, Livna, Ljubuškog,  Čapljine i ostalih mjesta u BiH gdje uglavnom žive Hrvati. Jasno smo izrazili svoju želju da vladamo sami svojom sudbinom. Da, izrazili smo je kroz svoja znanja koja su uglavnom mnogo nižeg stupnja u komparaciji s vašim elitističkim stupnjem obrazovanosti. Mi smo izrazili svoje postojanje i želju za odlučivanjem cilja kojim ćemo krenuti kroz svoje osjećaje. Kroz barjake kojima smo otkrili svoj identitet, kroz hrvatski grb koji nas je pratio od rođenja do groba. Mi smo to željeli srcem a ne diplomom i ako vam to smeta onda vaša diploma ne vrijedi niti za korištenje nakon velike nužde i što se mene tiče možete komotno je zamjeniti bide-vodom! Jer nisu mi jasni ciljevi svih vas da nas svrstate u jednaki odnos s ljudima koji su nas stoljećima ponižavali i koji su nas pokušali protjerati s ognjišta gdje su se rađala djeca, gdje se pokušala razviti svijet o novome , boljem svijetu.

Zamolio bih vas dragi novinari, političari, ljevičari, desničari, teoretičari i svi vi koji niste bili  u BiH duže od 1 godine prestanite iznositi svoja mišljenja o tome kako treba urediti BiH. Vi želite da se stopimo i pronađemo svoj identitet u multikulturalnosti Bošnjaka koji su već tko zna koliko stoljeća ponašali se prema nama kao šljamu, i tretirali nas kao robove. Pobogu jeste li se ikada zapitali zašto Bošnjaci ne traže svoje entitet? Zato jer ga imaju! Imaju ga i u njemu žele provesti svoj ekstremni nacionalizam koji dovodi situacije >>jedna osoba – jedan glas<< . Zna se tko će tu biti nadglasan. I što onda nakon tog vašeg divnog prijedloga. Zastava s kojom ću ja spavati i jednoga dana ponijeti je u grob nositi će boje koje nikada nisam gledao sa simpatijom. Gledat ću je na ulazu u svoj Široki Brijeg i morat ću joj se pokloniti s poštovanjem. Da, s poštovanjem mnogih koji su bili izrabljivani, ponižavani, ubijani radi nje. Ta zastava mi je jednako draga kao i zastava Nigerije.

Po našem mučeničkom kamenu kapljale su kapi znoja u izgradnji budućnosti koja bi nam donijela prije svega ponos i čast da smo ljudi a ne robovi.  Bili smo kruha gladni ali Hrvatsku zaboravili nismo niti ćemo. Čak i oni indiferentni mladi ljudi koji potiču od naših korijena nisu po tom pitanju pasivni. To je ono što nas čini posebnim i ono što vi nikada sa svojim diplomama nećete naučiti, znati i spoznati. Ne grade se spoznaje o nacionalnom identitetu na temelju ustava kao što u ustavu piše nego na temelju osjećaja koji se posjeduju u srcu. Neka mi oprosti majka koja me je lijepo odgodila ali ja svoj Hrvatsku, Hercegovinu i svoj Široki Brijeg nikada neće staviti iza dragoga Boga. Neka ja gorim u paklu al neka moja djeca idu u crkvu slobodnih osjećaja s ponosom što su Hrvati i svoji na svome. 

preuzeto sa nemapredaje.bloger.hr