Kolumna Miljenka Stojića: Časno

Iz svjedočenja mnogobrojnih znali smo kakav i na koji će nas način dočekati, ali drugo je kad to sam iskusiš. Vuče se već šesnaesta godina njegova tamnovanja. Za vrijeme Domovinskog rata kao političar branio je svoj hrvatski puk u Srednjoj Bosni. Najprije od JNA i svih s njom povezanih, nakon toga od Bošnjaka koji sve opkoliše ljudstvom desetorostruko brojčanijim.

Na kraju dođe tzv. Međunarodna zajednica. Kordiću ne dokazaše nikakvu krivnju u tim vremenima, ali smrsiše nešto u stilu da je bio nadređen čak i vojsci pa da je mogao... Zapravo, dokazi ni nisu bili važni, on je jednostavno trebao biti osuđen. Na dušu mu se najviše stavljaju Ahmići o kojima Međunarodna zajednica poče pričati tek mjesec dana nakon što su se dogodile borbe u tom selu, iako je od samoga početka u sve bila upućena te čak tamo imala tv ekipu. Slučajno? A istoga dana dogodile su se i borbe u Trusini. Posljedice po civile jednako teške kao i u Ahmićima. Međutim, o tome tek počeše malo otvorenije pričati pred godinu i nešto, a o Ahmićima, ponovimo, tamo od 1995. I još nešto. Za Ahmiće osudiše Kordića kao političara, a u slučaju Trusine sude vojnike, i to izvršitelje, koji zapravo nisu bitni.

Stale su nam se vrzati ovakve misli po glavi, ali smo ih brzo protjerali. Ne treba njima kvariti ovaj dan. Idemo se prepustiti susretu s čovjekom koji tamnuje za našu slobodu pa ćemo onda raspetljavati zamršene političke uzlove, ako nam se raspetljavati bude htjelo. Grad Graz živio je svojim uobičajenim životom. Jutro je, hladno austrijsko. Ljudi žure u svim smjerovima. Nema opuštenosti, nema zaustavljanja, briga nekoga što se tuđinski pokušavamo snaći.

Veza nas je uredno čekala da nam bude pri ruci. Poznaje dobro Kordića i austrijske prilike. Upoznajemo se pred samim ulazom u tamnicu. Nije prikladno mjesto, ali život ne bira okolnosti, on jednostavno ide. Zdanje tamnice je ogromno. Predstavlja grad u gradu. Sa svih strana visoki zidovi. Ulaz su malo dotjerali, kao da ulaziš na neki fakultet, ali te ulazna vrata u prvu zgradu pred tobom osvijeste. Moraš zvoniti i ulaziti jedan po jedan, kad dobiješ znak. Provjere počinju. Službenici zaštićeni neprobojnim staklima. Na kraju dobiješ narukvicu oko ruke. Ulaziš u tamnički svijet, odnosno njegovo predvorje. Na svakim novim vratima moraš zvoniti. I onda raskriljene ruke. Kordić izlazi iza stola i dočekuje te. Ti si njegov dragi gost, brat koji je došao posjetiti brata. Jeste li osjetili nešto takvo u tzv. slobodnom svijetu?

Teško je, naravno, suspregnuti osjećaje. Kamera uredno sve snima, službenik motri sa strane. Ne ljutimo se. Kordić nas je već obavijestio da su nam umjesto pola, dopustili susret od čitavog sata. Njima sitnica, a nama ostalima to puno znači. Unatoč svemu nisu birokratski shvatili svoj posao i hvala im na tome.

Ne ćemo prepričavati o čemu smo točno i kako razgovarali. Nije ovo, naime, nikakva reportaža o minulim danima i osudama za njih. Ovo je susret s čovjekom koji na svojim plećima svjesno nosi križ za te dane. Nismo ga pitali, znamo već od prije da ga je mogao izbjeći. Trebao se samo složiti da će krivnju svaliti na Tuđmana i Šuška i bio bi slobodan. A on reče da mu je čast bila što ih je uopće mogao poznavati, a kamo li što je s njima mogao pričati i surađivati. Nisu mu to oprostili, on, pak, ne traži milost. Časno čuva svoje uspomene i svoju slobodu. Jer da je dopustio da ga prevare na taj način, tek tada bi izgubio slobodu i ne bi je mogao vratiti do kraja života. Što bi bilo nakon toga, ne bih želio nagađati. Ovako Kordić smireno ide svojim putem. Bez obzira na težinu, slobodan je čovjek. I to prenosi na druge. Onaj dodijeljeni nam sat vremena bile su duhovne vježbe. Spoznavali smo nanovo da je duh uvijek jači od tijela. I ne treba za to biti ni čudan, ni fundamentalist, ni terorist, ni bilo što drugo, nego jednostavno samo čovjek. Častan odnos prema životu samoga tebe čini časnim.

Razabirući poslije pri kavi što smo čuli i vidjeli prisjetismo se da je Kordić od prvog trenutka svojim odvjetnicima rekao da mu sloboda ne treba, ako nije časna. I postala je to za njih matrica po kojoj su morali raditi. Neki drugi odvjetnici nisu se tako ponašali, ali Kordić je svima oprostio. Pričao nam je malo o tome. Nije stoga čudno što su ga najprije pokušali ocrniti, a nakon toga prešutjeti. Htjeli bi da na njega padne crni medijski mrak. Djela im nisu časna i zbog toga im smeta njegovo ovakvo ponašanje. Radije bi da on optužuje ovoga i onoga, da mrzi, da moli da ga nakon odsluženih dvije trećine kazne puste, jer, eto, popravio se. Susret s Bogom u molitvi pomoći će Kordiću da ustraje na svome putu, a pomoći će i molitve i post mnogim drugima. Ima ih, naime, koji su nakon susreta s njim odlučili postiti jedan dan u tjednu da ga Bog čuva i vodi u ovim njegovim časovima. Naravno, ne ćemo o imenima, nismo žuti tisak. Ni nama nitko ne brani da učinimo nešto takvo.

Opraštam sebi, a vjerujem da mi i vi čitatelji opraštate, što danas govorim samo o Kordiću. I ne govorim o teškim činjenicama i raščlambama, nego o svjetlu duše koju nam je svima darovao dragi Bog. Na žalost ima ih koji zatamnjuju to svjetlo. Zbog toga se sve više i više govori da dolazi vrijeme Antikrista i da će nam biti potreban pravi vođa. Čitamo da je CIA oružano krilo Wall Street kartela. EU traži način da zaobiđe embargo i isporuči oružje sirijskim pobunjenicima. U Pakistanu se obistinile slutnje da će nahuškani muslimani nasrnuti na kršćane. Jaz između šiita i sunita sve je veći, a cijenu krvavo plaćaju kršćani. Viktora Orbana, mađarskog predsjednika vlade, ponovno progone jer je, navodno, ustao protiv europskih vrijednosti, a sve se čini da je posrijedi strah da ne bi slučajno stao u kraj bivšim komunistima, velikim europskim ljubimcima. Pojedini se usuđuju kritizirati orvelovski rat u Hrvatskoj. Evo, to su neke od tema, o kojima sam mislio pričati. Ali što su one u sučeljavanju s Kordićem?

Na povratku u Hrvatsku pogriješismo ulaz. Nad jednim stajaše neugledna ploča s oznakama EU. Nama se svi činjaše istim. Slovenac nas neodgojeno izgrdi, jer onaj tamo je za nas i za slične. Samo smo ga gledali. Uzesmo putovnice i krenusmo prema svojoj domovini. Kordića očekujemo u njoj sredinom lipnja sljedeće godine. Samo je to važno, sve ostalo prolazi. Molimo se Bogu da se to i dogodi, jer oni nisu zadovoljni.
Miljenko Stojić