Knjiga Zorana Oroza: Pucnji u fratre

Tako je od strane nekih postrojbi JNA i Vojske Republike Srpske srušeno ili oštećeno ukupno 706, a postrojbe Armije BiH su srušile 294 katoličke crkve i ostale vjerske objekte, od čega 290 u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Jako se smanjio broj katolika uslijed izgona, prouzročenim ratnim događanjima. Vrhbosanska je nadbiskupija prije rata imala 528.000 vjernika, a danas manje od polovice predratnog broja vjernika (oko 250.000). Događali su se strašni zločini u kojima su mnogi vjernici smrtno stradali, a drugi izranjavani ili u logorima teško zlostavljani. Prema podacima istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo u ratu u BiH su smrtno stradala 95.940 građana, od čega 38.239 civila. Smrtno su stradala 8.403 osobe hrvatske narodnosti. Stradali su i mnogi vjerski službenici. Tako je na području države BiH ubijeno deset svećenika i dvije časne sestre . Neki su ranjeni, drugi zatvoreni u logore, a treći na različite načine zlostavljani i ponižavani.
Mnoge su knjige napisane, a bit će ih sigurno još, o stradanjima bosanskohercegovačkih stanovnika, o patnjama obitelji poginulih, o ranjenima, zarobljenima, prognanima i izbjeglima. U većini tih knjiga ističe se poruka kako sve to ne treba zaboraviti, kako zločine treba procesuirati, nestale pronaći i s poštovanjem sahraniti, poginulim bar jedanput u godini obići grobove i zapaliti svijeću.

Kako na žrtve treba podsjećati tako s druge strane to ne smije imati za cilj prebiranje po prošlosti, svaki put prolaziti kroz tamne stranice naše povijesti, dakle živjeti u prošlosti. Ne to nam ne smije biti cilj. Treba živjeti današnji život u miru i toleranciji, u suživotu jednih kraj drugih, s pogledom u budućnost koja se može graditi samo na tim već spomenutim vrijednostima: miru, toleranciji i međusobnom povjerenju.
Uvijek su pobjednici pisali povijest. Tako su pobjednici pisali o svojim herojima i junacima. Poslije, kada su drugi dolazili na vlast oni su te knjige spaljivali, spomenike rušili, herojima oduzimali odličja i proglašavali ih neprijateljima naroda. Protiv mnogih koji bi ostali na životu čak su vođeni sudski procesi.
Nešto se slično događalo i u ovom posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Svaki narod je imao svoga heroja koga je slavio, davao mu odličja, pisao knjige o njemu. Istovremeno takvi junaci su za druga dva naroda bili zločinci, pisano je o njima sve najgore, pokretani su kazneni postupci protiv njih i prijavljivani su Haškome sudu za ratne zločine. Dakle, dok su te osobe za jedan narod bili heroji za druge su bili zločinci. Za svoj su narod osloboditelji, a za druge porobljivači, tlačitelji.

U ovoj knjizi imamo junake kojima je najjače oružje bilo očuvanje mira, izgradnja razumijevanja i uspostava međusobnog povjerenja. Pomagali su svakome građaninu bez obzira na vjeru i narodnost. Zato će vrijeme teći, povijest će se pisati, a naši fratri će ostati kod svakoga čuvari mira, mostovi tolerancije i stupovi povjerenja. Tamo će negdje biti zapisano: nevine, bez oružja poubijali su ih naoružani vojnici Armije Bosne i Hercegovine.
Kako bi neka knjiga bila potpuna ona mora imati nekakve ciljeve. Tako je i ova naša građena na sljedećem:
Najprije, cilj nam je oživjeti uspomenu na ustrijeljene svećenike koji su bili obični fratri, ali svaki od njih obdaren svojstvenim karakternim crtama koje su ih izdvajale među njihovim kolegama. Fra Nikica, samouvjeren, autoritativan, ali bezazlen, pred kime nije bilo nerješivih problema, sklon pomaganju kako materijalnom tako i riječima ohrabrenja, potpore i savjetovanja. Fra Leon skroman, miran, tih, ali isto tako uvjerljiv i odlučan u svojoj nakani molitve i karitativnog rada. Imao je onaj humor kakav je samo njemu mogao biti svojstven: pun mirnoće, na rubu melankolije, istovremeno prepun želje da te razveseli i učini sretnim, bar dok ga slušaš. Dakle, u razgovoru s nekim niti jednog časa nije gubio vrijeme da učini sve kako bi ga usrećio i oraspoložio.
Želja nam je prikazati njihov doprinos životu katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, kroz pregled njihova pastoralnog rada po župama u kojima su djelovali, a napose u vrijeme demokratskih promjena i u vrijeme ratnih sukoba kada su ljudi gubili sigurnost u skorašnju budućnost, a fratri su im svojim radom pomagali da to vrijeme nesigurnosti, bezvlašća i straha za goli život učine podnošljivijim. Što je u tomu teškom nesretnom vremenu ostalo našem puku činiti osim moliti se s uprtim očima u Nebo?

Također, želimo pokazati kako rat ne štedi nikoga, pa ni onoga tko je cijeloga sebe uložio za očuvanje mira, u opskrbu materijalnim dobrima svakoga tko mu je ta pomoć bila potrebita bez obzira na vjeru i narodnost. Neka primjer ovih fratara bude opomena drugim mirotvorcima i humanitarcima da svoj posao obavljaju s najvećim stupnjem opreznosti.
I konačno, neka ova knjiga bude poziv državnim tijelima i službama, a poglavito pravosuđu, na zakonsku obvezu otkrivanja i pronalaženja počinitelja kaznenih djela, a naročito nalogodavaca i naručitelja kako bi im se pravedno sudilo i presudilo.
Vodeći čitatelje kroz knjigu pokušali smo im približiti život fratara u samostanima, njihov odnos spram vanjskoga svijeta, posebno u teškim ratnim vremenima, poviriti u povijest fojničkog franjevačkog samostana, jednoga od tri najstarija i najznačajnija u BiH. Time bi ova knjiga postala mala slika ukupnoga BH povijesnoga mozaika.

Više o knjizi: Pucnji u fratre