Isto tako da se više nelažemo kako su domaći susjedi bili primorani na nešto, te da su sve odrađivali eto tamo neki političari i „krajišnici“ koji su im u pauzama orgijali sa ženama, te ih prisilno mobilizirali a da su oni bili kuhari, logističari itd. samo naivni će u to povjerovati.

Znalo se za ovo i odmah nakon počinjenog zločina u Kopanicama,Vidovicama i Jenjiću u oraškoj općini. Ali evo i sada nakon posljednjih godina ekspanzije elektronskih medija red je da objavimo i da ostane zabilježeno tko je to na ovom djeliću Posavine „junački“ reprizno pokušao ognjem i mačem proglasiti svojim nešto što nije njegovo. Ne zbog nekog revanšizma i „nekakve kuhinje“ nego radi istine kako bi se znalo kao i u mnogim drugim mjestima kako se godinama ponavljao jedan zločinački scenarij koji je bio toleriran od međunarodne zajednice godinama kao i to da se ništa nemože sakriti.

A njihova savjest će im uzeti sve ono što su uzeli drugome.

Da se podsjetimo, iz Orašja su mjesec dana prije rata (početkom travnja 1992.god.) svi stanovnici srpske nacionalnosti preko noći napustili Orašje te ih je u samom mjestu ostalo oko 50-ak. U to vrijeme i iza toga u sablasno pustim srpskim kućama kod pojedinaca su pronađeni pisani dokumenti o ulicama koje treba zauzeti, s pojedinačnim popisima grupa i pravcima djelovanja a u više podruma pronađene su zalihe oružja i streljiva na naznačenim punktovima.

Tek pojedine „komšije“ su zvale na telefone i pitale „koja je tu vlast?!“ što smo smatrali dobrom zajebancijom.

Bilo je i čistih hrvatskih zaluđenih brakova petokrakom koji su odmaglili za Beograd te bi tih par fenomena trebalo posebno izučiti.

Glavni centar za naoružavanje srba u ovom dijelu Posavine išao je preko Laze Mirkića SDS-ovca iz D.Žabara koji je u „Agroposavini“ (Agreks) skladištio svo naoružanje i potom ga distribuirao po selima. Jedno vrijeme je bio poslanik na Palama a sastajao se sa Radovanom Karadžićem koji je redovno navraćao do njega na putu za Banja Luku a par puta se spustio i helikopterom. Danas je bogat i gospodin čo''ek.Dolazilo je oružje iz „JNA“ odasvud ali mi ćemo samo malo o „komšijama“.

Nakon krvavog uskrsa 1992.god. kada su junaci ušli u gotovo napuštene Vidovice, Jenjić i Kopanice gdje je pružen slab otpor zbog nedostatka oružja, počinjen je masakr nad vremešnim stanovnicima koji nisu htjeli napustiti kuće a radilo se uglavnom o starcima i staricama koji su zvjerski mučeni i likvidirani ispred kuća. Neki od mještana su vučeni traktorom po asfaltu i razapinjani na križ. Za njih neće nitko odgovarati.

Prvu granatu na selo Vidovice ispalio je „junačina“ Dragan Mirosavljević za kojeg nemamo detaljne podatke (komšije bi ih trebale znati) ali se javno hvalisao da je prvi bez ičije naredbe 29.04.1992.god.„raspalio“ iz topa po golorukom narodu u Vidovicama.

Komandant bataljona je bio bivši elektrodistributer iz Orašja Luka Stević-Ćoro koji je predvodio napad na Vidovice. Crkva u Vidovicama i Jenjiću je minirana po njegovom naređenju a bio je zadužen za situaciju u selu. Pošto su zvonici sa crkve pali, netko ih je morao i utržiti a za to se pobrinuo opet domaći Srbin iz Orašja Joco Zarić iz biroa za zapošljavanje koji ih je nakon dovlačenja do Lončara utržio negdje u Srbiji i podijelio novce. Sljedeći lešinar iz Vidovica je električar iz Lepnice Savo Janković koji je svaki dan sa autoprikolicom opljačkane el.satove, bijelu tehniku i ostalo odvozio k sebi. Konkurent Savi je bio i Mirko Bijelić iz Lepnice, autolimar, koji je opljačkanu robu vozio čak i do Vukovara gdje je imao rodbinu a nastanjen je bio u Ulicama za vrijeme rata. Još jedan logističar iz Vidovica i okolice je domaćin Cvjetko Janković veterinarski tehničar koji je radio samo sa krupnim pokretninama (traktori, prikolice, strojevi).

Dobar u pljački pokazao se i Ilija Ristanić iz Gajeva koji je zaplijenio tuđi traktor a svoj prodao, te prvi sa sinovima Acom i Mićom uselio u bogate Bijelonjića kuće u Krepšiću. Vaso Ristanić iz Gajeva je uselivši u kuću u Brčkom pokrao i prodao mermer iz te kuće te dobro zaradio.

Stevanović Stevan iz Orašja je volio bijelu tehniku, namještaj i rakijske kazane.

Tošo Božić zvani Kinez bivši djelatnik vodne zajednice najviše je krao po Laništima i Vukšiću a sada taj „gazda“ ima kod semafora na Lončarima biznis sa autodijelovima i kafom.

Bijelić Mirko iz Lepnice, te Aco i Tomo Ristanić iz Gajeva su minirali elektrostupove u Gajevima kod Orašja.

I da neduljimo, ima još puno imena tih naših bivših a i sadašnjih susjeda-komšija koji su jadni propatili kao i mi jer su eto neki krajišnici haračili i njih i nas a oni nas onako komšijski da spasu ono što se spasiti da.

U svakom slučaju osuđujemo 5 mjeseci kasnije (23.10.1992.god.kad su u kontraudaru HVO-a vraćene Vidovice i Kopanice) neka događanja u zauzetom Vučilovcu.

Isto tako žalimo naše prijeratne SDB-ovce s općine za „nečasne rabote“ prije 1992.god. kojima ćemo samo objavit inicijale i dati im do znanja da znamo za njih i da cijenimo što su „ostali sa nama“ a to su B.P. Orašje -Matići, H.N. Orašje, V.Ž. Vidovice, P.N. Tolisa, S.Đ. Oštra Luka i A.B. Orašje.

One SDB-ovce koji za rata nisu bili tu a koje povremeno viđamo također ovom prilikom pozdravljamo, znamo im ćud.

Vuk dlaku mijenja ali ćud nikad.

Nažalost ti jahači apokalipse su na svim važnim mjestima diljem ex-Yu i dobro su umreženi, gotovo kao Internet.

Ovaj članak posvećujemo svim onima koji prije rata nisu znali tko je koje nacije i onima koji su se kleli u petokraku, Titu i bratstvo-jedinstvo kao u zjenicu oka svoga, te onima kojima je prvi komšija bio kao (b)rat.

E.J./posavski-obzor.com