Kako je Predrag Matvejević 'klanjao' u Čitluku

 

Roditelji i rodbina su mu još davno umrli, a od kuće u kojoj je odrastao na Bulevaru, središnjoj gradskoj ulici koja je u posljednjem ratu bila crta razgraničenja, ostali su samo kosturi. S godinama je obrasla u zovinu i rus te, dan-danas, kao i gotovo sve u “srcu” Mostara, stoji neobnovljena. Matvejević u Mostar jako rijetko dolazi. Posljednji put je bio prije četiri godine, kada mu je Univerzitet Džemala Bijedića uručio počasni doktorat. Ipak, zadržao je kontakte s velikim krugom prijatelja iz Mostara, kao što su Emir Balić, Đuro Zuanić...

Bojao se Neretve

Za naš list vrlo se rado prisjetio svoga djetinjstva, dva posljednja rata – posebno ga je pogodio posljednji, europskih lutanja, bolesti hepatitis C koja ga je snašla, te je najavio da će, ako ga zdravlje posluži, na jesen možda doći u Mostar i održavati predavanje.

 

- Ostao sam Mostarac. Nikada to nisam mijenjao, pa ni došavši u Zagreb. Osjećao sam te enormne razlike nazočne u hrvatskoj kulturi, ali sam ostavio jezik s novim terminima, zadržao ljubav prema Mostaru, započinje Matvejević svoju životnu priču.
Iako ga mnoge stvari vežu za rodni grad, na Neretvi ipak nije naučio plivati.

- Proplivao sam u Šibeniku, gdje sam živio jedno vrijeme. Na Neretvi me bilo strah. U početku sam se bojao brzaca, pura, koje su nekada u moje vrijeme, dok još nije bilo mostarskog jezera, bile mnogo veće i jače, navodi Matvejević. Dio najranijeg djetinjstva provodi u Šibeniku, a kasnije i u Srebrenici – malom bosanskom gradiću u kojem je sredinom devedesetih godina počinjen najveći zločin nakon II. svjetskog rata. Potom se vraća u Mostar, gdje kod “Časnih sestara milosrdnica” završava osnovnu školu. Jedno vrijeme je svirao čak i klavir. Bio je i jako pobožan, što je zanimljivo jer mu je otac, pravoslavac, podrijetlom iz Ukrajine, koji je čak jedno vrijeme bio sudac u Širokom Brijegu. Ljudi su ga, iako nije bio u partiji, mnogo voljeli, pa su mu na pogreb, krajem osamdesetih godina, došli poznanici iz cijele Hercegovine. Obožavam svoj kraj, iako ga se nerijetko predstavlja u drugom svijetlu.

- Politički razlozi nikada nisu utjecali na moje odnose s Hercegovinom, Bosnom i tako dalje. Upoznao sam toliko lijepih i poštenih ljudi. Ja sam rat doživljavao kao rat dobra i zla. Nikada nisam dopuštao neku generalizaciju. U Zagrebu se nekad priča kako su Hercegovci ovakvi, onakvi, “to su ljudi u bijelim čarapama” i ovo i ono... No, to nije tako. U Hercegovini ima mnogo dobrih ljudi, ali ima i onih koji su činili svašta, priča Matvejević.

Daruje knjižnicu Mostaru

Što se tiče Mostara, u grad je dolazio još pred sami kraj prošloga rata, i u to vrijeme išao i na jednu i na drugu stranu.
- Mnogi su se čudili tome i zamjerali mi što idem na obje strane. No, ja sam išao čak i u kazalište i mislim da tako treba. Mostar je uvijek bio jedinstven grad, kroz čiju su Gimnaziju prošli ljudi kao što su Antun Branko Šimić, Aleksa Šantić i mnogi drugi, kaže Matvejević, kojemu je 2006. Univerzitet Džemala Bijedića uručio počasni doktorat.  

- Bio sam malo iznenađen. S obzirom na moje podrijetlo i nacionalnost, mislio sam da je logičnije da sam priznanje dobio na Sveučilištu, na zapadnoj strani. No, na kraju, to je svejedno, jer Mostar je moj grad. Ljudi su me pozvali, od svojih sredstava napravili koktele, večere, družili smo se. Za sve to namijenio sam jedno iznenađenje za Mostar  – darovat ću gradu knjižnicu, i jednoj i drugoj obali. Pregovaram s bh. veleposlanstvom kako to da napravim, zadovoljno je najavio. Na pitanje kada namjerava doći u Mostar, kaže da ne zna odgovor jer je nedavno obolio.

- Radio sam jednu knjigu o kruhu. Proputovao sam Afrikom i proučavao kako ti ljudi peku kruh. Beduini to, na primjer, čine na izmetu. Sve sam to obišao, i u međuvremenu dobio hepatitis C. Ne znam što će biti s tim. To me jako usporava, ali nadam se da ću na jesen svakako doći. Želio bih održati predavanje na kojem bih volio da budu svi Mostarci, govori Matvejević. Mišljenja je da se stanje u gradu može brzo popraviti.

- Ljudi se moraju pogledati u ogledalo. Bio Srbin, Hrvat, Bošnjak, treba reći ja sam to učinio. Treba imati hrabrosti. Jedino tako se može napredovati. Sve po receptu Nijemaca, koji su napravili najveće zločine, ali su bili hrabri, pogledali se u ogledalo i priznali što su učinili. Njemačka je izišla iz svega toga. Tako treba učiniti, ali kod nas te ljudi odmah proglašavaju izdajnikom. Boli ih, jer kritička riječ o svojima nešto je između izdaje i uvrede. Svaka riječ o tome tako se komentira. No, Mostarci trebaju skupiti snage i preći preko “rijeke”..., poručio je Matvejević.

O odnosu s muslimanima

U ranom djetinjstvu, dok su mu otac i majka radili, a baka bila jako stara i nije se mogla brinuti o “živahnom dječačiću” Predraga je u Cernici, gdje se rodio, čuvala muslimanka Hatidža Sidar.

- To je bila jedna krasna žena. Mnogo je patila jer nije mogla imati djece, i stalno mene gledala i govorila “brato moj”, pa su roditelji odlučili da me Hatidža čuva. Više puta na dan sam vidio Hatidžinu majku kako klanja, a kao i sva djeca imitirao sam druge. Tako sam i ja počeo klanjati. Došao sam svojoj baki, zadrtoj katolkinji, podrijetlom iz Čitluka i klanjao. Kada me baka vidjela, povikala je: “Sinko moj, nije to naša molitva”. No, ja sam rano shvatio što znači molitva i skrušenost ljudi pred tajnim misterijem. To je bilo iskustvo koje mi je mnogo pomoglo, kaže Predrag, koji je u Mostaru završio i gimnaziju te potom otišao na studije u Sarajevo, nakon čega odlazi u Zagreb, Pariz, Rim...

Sklanjao Srbe i Židove u kokošinjac

Matvejević se prisjetio i detalja iz Drugog svjetskog rata, kad je bio još klinac.
- Kada je '41 trebalo skloniti ljude, koji su bili druge nacionalnosti, moji roditelji i obitelj su pokazali veliku toleranciju. U jedan veliki kokošinjac sklonili smo desetak Srba i Židova. Svako podne bi im nosio gulaš, grah ili nešto slično što bi skuhali jer tada nije bilo puno hrane. Vidio bi kako oni jedu i na neki način sam već tada osjetio Mostar i saznao što znači brinuti se o svojim prijateljima, bez obzira na vjeru i naciju. Na taj način smo spasili te ljude od smrti.

Pisao tekst o Starom mostu

U Mostar je došao odmah nakon rušenja Starog mosta i napisao tekst o tome, što je bilo dočekano “na nož” od nekih.
- U to vrijeme sam bio u Parizu. Čuo sam vijest na radiju i zaprepastio se. U prvi trenutak rekao sam sebi da to nije mogao učiniti pravi “Mostarac”, netko tko je tu proveo djetinjstvo. “Raja” to ne bi dopustila. Međutim, kasnije sam na televiziji vidio da je srušen, pa sam napisao tekst koji je preveden na desetak jezika. Neki su mi to odmah zamjerili. Govorili su: “kako sam to mogao učiniti”. No, ja smatram da je važno govoriti istinu, čak i kada je ona teška i bolna.