Kada su na cesti, policajci pljačkaju narod; kada nisu na cesti - ne rade ništa

Na ovaj način ugrožavaju imovinu stanovnika države a za živote stanovnika ih zaboli. U ovo se uvjerio i naš junak, Herman Kruger iz Kassela u Njemačkoj.

Herman Kruger i njegova supruga Stefanie godinama su  slušali priče o Varešu. Njihov prijatelj Josip, kojeg su upoznali ljetujući na Jadranu 1987. doživio je tešku ratnu golgotu u rodnom Varešu. Iako je Josip 1990. kao i većina Varešaka glasovao za reformiste, već 1992. je morao uzeti pušku u ruke. Dio 1993. je proveo u Daštanskom, boreći se protiv muslimana, za potrebe Srba, u ime Hrvata. Dok je on bio u Daštanskom, supruga je umrla od neke bolesti. Josipa je to shrvalo. Nije izgubio vjeru u ljude, ali je izgubio smisao postojanja. Josip je 1995. otišao Hermanu u Njemačku; svom starom drugu iz Zaostroga.

Ipak, od voljenog Vareša nije mogao pobjeći. Od 1992. ga nije posjetio ali je svaki dan mislio na njega. S nostalgijom se sjećao sretnih dana kada je imao suprugu, prijatelje, i lijepi Vareš u najboljim danima. Herman i Stefanie su slušali Josipove nostalgične i vesele pričice o Varešu. Mnogo su puta planirali posjetiti ovaj živopisni gradić središnje Bosne ali uvijek su odustajali bojeći se da rat ipak nije u potpunosti završio.

U proljeće 2010. njih troje ipak se zaputi Renault Scenicom na put od Kassela do Vareša.

Sretni i veseli, već naredni dan našli su se na graničnom prijelazu Brod. Granični policajci ih nezainteresirano propuštaju da prođu. Ipak, neki drugi policajci nisu bili tako nezainteresirani. Već na krivini kod rafinerije zaustavlja ih policijska patrola. Herman je vozio 66 na sat. Policajac kaže da je tu naseljeno mjesto i da je ograničenje 40. Herman se upadljivo osvrnuo i vidio samo šikaru i šumu. Od naselja ni traga. Zamolio je Josipa da upita policajca gdje je tu naselje. Josip je upitao, a policajac ga ispod obrve pogledao:

„Gospodine, ne budite bezobrazni. Imate li novca da kaznu platite odmah!?“

Herman je platio 20 eura kazne.

Nastavili su prema Varešu. Ne bez smetnji. U Polju prije Dervente zaustavlja ih druga patrola. Herman nije ništa nučio iz prethodnog slučaja. Vozio je paklenih 72 na sat. Policajac se ugodno predstavi i upita divljeg Njemca zna li zašto ga je zaustavio. Josip odgovara u njemčevo ime: „molim vas, upravo smo platili kaznu u Bosanskom Brodu...“

„Mislite na Srpski Brod!? Svejedno, vozili ste 72 na sat a po novom zakonu u naseljenom mjestu bez znaka ograničenja smijete voziti 50 na sat. A niste ni vezani...“

Herman je platio 20 eura kazne.

I u Doboju su ga kasnije zaustavili. Rutinska kontrola. Nije strašno, iako je Herman već malo popizdio. Samo što je prešao preko mosta i ušao u legendarnu općinu „Doboj jug“ zaustavlja ga patrola federalne policije, odjeljenje zeničko dobojskog kantona“

Policajac, značajno manji od uniforme u kojoj se nalazi, obraća se Hermanu: „Hermane, Hermane.. c.c.c.... Vozio si 20 iznad prekoračenja.... šta ćemo Hermane!?“

Josip u Hermanovo ime: „Molim vas, zaustavili su nas već tri puta. Platili smo 40 eura kazni...“

Policajac, značajno ružniji od prosječnog stanovnika općine Doboj jug: „Pa Hermane, šta ja imam s tim!? Njima ste platili 40 eura. Sad ćete i nama.“

Herman je platio 40 eura kazne.

Policijska patrola kod kafane „7 braće“ ih je mimoišla jer su već bili zatrpani poludjelim cestovnim manijacima:  sve redom šesdesetogodišnjaci i žene, koji jednostavno ne mogu odoljeti da sprže svoje opel astre ili da zakucaju gas svojim fiat puntovima... i prekorače ograničenja i za 25 na sat!

Herman nije dugo uživao u vožnji magistralnom cestom M 17. U Maglaju je jedna gospođa dala žmigavac za lijevo, ali nikako nije smogla snage da skrene. Čim bi se odlučila skrenuti, oko 500 metara dalje vidjela bi vozilo koje se kreće u njenom pravcu i odlučila sačekati da prođe. Herman nije učinio ono što svaki pošten muškarac učini – jebomateruusta dotičnoj vozačici, nego je Herman učinio drugu stvar koju svaki pošten muškarac čini – zaobišao je s desne strane! Ovakav zločin nije promakao revnim maglajskim čuvarima pravde. Uvidjeli su Hermanovu zločestoću i zaustavili ga 200 metara dalje.

Herman se izvukao s 20 eura kazne.

Herman je kod Nemile krenuo prestizati tamića natovarenog s 4 tone starog željeza iz kojeg su ispadali čavli. Policiji (sad već zeničkoj) ništa ne promiče! Herman je počeo prestizati na punoj liniji!

Stefanie je dala Hermanu 20 eura da plati kaznu jer ga je ona nagovorila na ovaj zločin.

Inače, zenička policija je imala pravih problema s Hermanom. Kod petlje za Kamberovića Polje shvatili su da Herman uopće nije vezan pojasom!

Herman je platio 20 eura kazne.

Dok je došao do Kaknja, Herman je zaboravio na prve kazne iz Republike Srpske – opet je prekoračio brzinu! Ovaj put vozio je 120 km na sat po „autocesti koridora 5C“. Kakanjski plavci ovo nisu mogli tolerirati. Natjerali su mrskog nacističkog okupatora da ispljune 20 eura.

Herman je ispljunuo  20 eura kazne.

Josip nije mnogo pričao. Bojao se u kakvom će stanju Herman doći u Vareš. Više od toga bojao se samo kako će reagirati vareška policija. Kako je poznato, Varešom ne prolazi nikakva cesta, i kako nije poznato od čega vareški policajci uopće  žive, Josip je opravdano mislio da će im policija već na Vareš-Majdanu oduzeti sve što imaju.

Da je strah bio sasvim opravdan, Josip se uvjerio u Župči kod Breze. Tamo je mladi policijski službenik shvatio da Hermanu ne rade svjetla pozicije. Zamolio ga je da isključi motor vozila i upali svjetla pozicije. Tu je dolijao vragolasti Herman... Mislio se vozati Bosnom bez ispravnih svjetala pozicije!?? Ali nije računao na lukave policajce P.U. Breza koji su se već proslavili u otkrivanju ovakvih prevaranata. Inače, u kantonalnoj policiji Zenica kruži legenda da Brezom nikad nije nekažnjeno prošlo vozilo bez paketa prve pomoći! Herman je slučajno imao paket prve pomoći, ali nije imao ispravne sijalice svjetala pozicije.

Herman je platio 20 eura kazne za nevezanje jer mu je policajac izašao u susret.

 

Kada su došli u Vareš, Josipu, Stefanie i Hermanu nije bilo ni do čega. Čim su sjeli u kafić kod starog vatrogasnog doma, nabasao je odnekud Josipov stari drug iz rata, danas sretno zaposlen kao policajac. Sjeo je s njima i veselo pio sarajevsku pivu dobrih sat i pol. Josipu je bilo čudno da još postoje ljudi koji piju ovu bljuvotinu od pive, ali mu je još manje bilo jasno kako to da uniformirani policajac nema druga posla. Hermanu je bilo malo neugodno sjediti pored policajca, obzirom na ranija iskustva tog dana. Neugoda se pretvorila u iznenađenje kad je policajac otišao bez uobičajenih 20 eura. Josip je konačno shvatio što se ustvari dogodilo u 15 godina dok ga nije bilo: Kada su na cesti, policajci pljačkaju narod; kada nisu na cesti - ne rade ništa.

piše: Tvrtko Milović l poskok.info