Josip Pejaković: Teheran je kulturna sredina, za razliku od Sarajeva danas

Josip Pejaković: Teheran je kulturna sredina, za razliku od Sarajeva danas
U sarajevskom interviewu za srbijanski list "Politika", Pejaković konstatira da Bosne ima kao zemlje, ali nema više onoga što je čini Bosnom.

Pejaković u razgovoru za „Politiku", na njemu svojstven način, govori o bosanskohercegovačkom ambijentu u kojem „ne može da deluje punim plućima" i da kaže „nešto što ima smisla", otvoreno i bez zadrške upire prstom u kreatore današnje BiH, za koju kaže da je „nakaradno organizirana", a potpisnicima Dejtonskog mirovnog sporazuma sugerira da svoju poruku „mi se ne mješamo u unutarnje stvari BiH" zamijene „kakvom-takvom integracijom sa ovom zemljom".

On predlaže da to bude savez suverenih država i mišljenja je da su predsednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović „upravo na tom tragu".

Pejaković istovremeno precizira da govori o savezu Hrvatske, Srbije i BiH koji ne podrazumjeva da će i „dlaka faliti suverenitetu" nijedne od ove tri zemlje.

„Naprotiv, njihov suverenitet će jačati iz dana u dan ukoliko se dogovore oko samo jednog elementa, recimo jedinstvenog ekonomskog prostora, odnosno jedinstvenog tržišta". Suverena država, prema njegovom mišljenju, ne može biti „siromašna država", kao ni država koja podrazumjeva „isključivo traganje za nekim nacionalnim identitetima", koji su davno otkriveni i „nema potrebe" da ih stalno otkrivamo.

Objašnjavajući zašto misli da je savez suverenih država „pravo rešenje", Pejaković kaže da bi bilo normalno i moralno da se oni koji su potpisali Dejtonski ugovor „uključe puno ozbiljnije u rešavanje pitanja u BiH", a ne da stalno, „pomalo i lukavo", izjavljuju kako oni ne žele da se mešaju u unutarnje stvari BiH.

„Katkad dobra namjera iz Hrvatske može biti lošija i manje djelotvorna, nego recimo neki radikalizam koji se pojavi iz Srbije", ocjenjuje on.

Obrazlažući svoju razočaranost ambijentom u kojem živi, Pejaković napominje da je današnja BiH daleko od one Bosne o kojoj je on sanjao i u kojoj se rodio i kojoj je, kako kaže, posvetio čitav svoj život.

„Ona više ni po čemu i ni na koji način ne može biti prostor koji mene interesira i ja želim da odem iz ove zemlje", ističe on i dodaje da ne vidi nadu sa „ovakvim narodima koji neprekidno biraju svoje dželate", one koji su im „napravili grobove" i koji su ih „odveli u rat sa svojim privatnim i poluprivatnim vojskama i policijama".

„Ne možemo svoje užase prikrivati na način da napadamo druge. Ja ne želim participirati više u tom užasu, neću da se stidim svoje djece i onih koji me vole i cjene ono što sam radio", poručuje Pejaković.

Sarajevo u kojem je proveo najveći deo svog života i u kojem i trenutno živi on ne smatra multietničkim gradom, već je to „mjesto mržnje, nepodnošenja, neprincipijelne većine i svega onoga što podrazumjeva loš život u njemu". Ne bi, uveren je on, „bila ništa bolja situacija ni kad bi ovde bili samo Srbi, ili samo Hrvati".

„Kad je Milorad Dodik rekao da ne voli doći u Sarajevo jer ga podseća na Teheran on je ovom izjavom povredio Teheran deset tisuća puta više nego Sarajevo, jer Teheran je kulturna sredina, za razliku od Sarajeva koje danas ni po čemu ne podsjeća na kulturni centar", dodaje Pejaković.

Prisećajući se prošlih vremena, kada je, naglašava on, njegov prostor za djelovanje bila čitava Jugoslavija, Pejaković navodi i neke druge razloge zbog kojih se iz „najvećeg zagovornika BiH" pretvorio u najvećeg njenog kritičara. On spominje, između ostalog, i slučaj svoje supruge Vesne Mašić, eminentne bosanskohercegovačke glumice, koja je, tvrdi on, „s noge na nogu izbačena iz sarajevskog Kamernog teatra i sada pravdu traži pred sudom".

„Oj, živote", simbolika ili samo naziv monodrame sa kojom je Josip Pejaković svojevremeno diljem Jugoslavije i šire promovirao Bosnu, onu koje, prema njegovom mišljenju, „kao takve više nema".

izvor: politika.rs