Goran Milić o sarajevskim predrasudama

Nakon dvomjesečnog boravka u Sarajevu, usuđujem se zaključiti da su Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali (sve se češće spominju „ostali" premda ih nema baš mnogo) prilično jedinstveni u percipiranju Hrvatske kao solidno uređene države, s ekonomskim problemima koji se ne daju usporediti s mukama istočnih susjeda, s visokim zdravstvenim, obrazovnim i nadasve cestovnim standardom. Kad opisuju Hrvatsku, ako odande ne vuku neku ružnu uspomenu, građani BiH doživljavaju našu zemlju kao, neću reći Švicarsku, ali sigurno vide veću razliku u kvaliteti života nego što mi to osjećamo u usporedbi s npr. Slovenijom.

Piše: Goran Milić

Premda su gospodarske razlike između Hrvatske i BiH oduvijek postojale, danas su golim okom vidljive one bolje strane hrvatskog „dužničkog ropstva". Od Sarajeva do Slavonskog Broda napeto se vozite četiri sata, a istu razdaljinu od broda do slovenske granice ugodno ćete prijeći za upola kraće vrijeme. U situaciji koja ekonomski ne sluti na dobro, ležernost sarajevskog i bosanskohercegovačkog načina života, za razliku od opće živčanosti i katastrofičnosti u RH, može se objasniti tradicijom, još važećom solidarnošću (premda sve manjom) prema najsiromašnijim slojevima te bezbrojnim donacijama međunarodnih udruga, fondova, vjerskih institucija koje se u tome natječu, ali i situiranih gastarbajtera koji još šalju nani i amidži. Većina je Sarajlija uvjerena da je za puzajuću krizu i opću stagnaciju kriva država, zapravo nedostatak države. I tada, oprezno artikulirajući svoje misli, iz tipičnog sarajevskog obzira da nekoga javno ne uvrijede, znaju spočiniti tezu kako je HDZ (zapravo dva HDZ-a) veliki sukrivac za aktualno stanje nedostatka države.

Razumio bih da Hrvati uporno glasaju za HDZ, jedan ili drugi, da su ti ljudi nešto napravili. Ali, od Daytona do danas, u 16 godina hadezeovci nisu napravili ništa - istrčao se jedan debatant s popisa „ostalih". I dao drugome, začudo Srbinu, loptu na volej za kontrapitanje: Je li točno da se u BiH najbolje ekonomski živi, s najvišim standardom, u hrvatskim krajevima u kojima je na vlasti HDZ? Točno je, to kažu i Bakir Izetbegović i Milorad Dodik. A je li istina da su prije ovoga posljednjega rata ti krajevi bili najsiromašniji i najnerazvijeniji? I to je točno. Pa kako onda nisu napravili ništa? Ma jesu ekonomski, to priznajem, ali destruiraju državu!

Uvijek ću se složiti da je država, makar bila i tako kompleksna kao što je BiH, važan jamac opstanka i budućnosti svojih građana, ali je zanimljivo kako su mnogi krajevi u mojoj novoj zemlji rada i boravka, i ne samo hrvatski, bolje prošli s manje državnog uplitanja, a s više lokalne privatne inicijative nego bastioni državnosti gdje stoluju „subjektivne snage", tisuće državotvoraca koji znaju bolje od naroda. I u bošnjačkim dijelovima BiH, a i u srpskim, u Tešnju, Gračanici, Laktašima, Srebreniku, Gradačcu, koji su u socijalizmu označeni kao sumnjive oaze privatluka, ljudi su se prihvatili posla ne čekajući da država zaživi. Ako vam kažem da hrvatska općina Posušje, suprotno stereotipu, ima najmlađu populaciju u BiH i da sa zdanjem koje se proširuje ima najveću školu u državi (1.200 učenika), onda je blisko razumu zaključiti da nije sve u mudrosti državnog aparata. Naravno, financijski gledano, državna nadgradnja u BiH s prosječnom plaćom od 4.800 kuna na mjesec i dalje ima pravo mudrovati nad proizvodnim slojem koji ima 2.400 kuna prosjeka. I zato imam dojam da ih Tešanj, Gračanica, laktaši, Posušje više nerviraju nego što bi im bili spremni odati zasluženo priznanje.

(Kolumna Errando discumus objavljena je u prilogu Obzor Večernjeg lista)