GDJE JE KLJUČ Srbi diskriminirani u Federaciji, Bošnjaci u RS-u, samo Hrvati u oba entiteta

GDJE JE KLJUČ Srbi diskriminirani u Federaciji, Bošnjaci u RS-u, samo Hrvati u oba entiteta

Ako je istina da većina građana BiH podržava ulazak BiH u EU, a vrlo vjerojatno jeste, pitanja su zašto neki političari  onemogućuju, koče i usporavaju proces pristupanja jer je očito da to ne čine radi naroda kojega predstavljaju, već radi svojih osobnih ciljeva i interesa.

Piše: prof. Frano Ljubić/Hercegovina.info


Iako se javno i formalno zalažu za pristupanje u EU taj proces, svjesno ili nesvjesno, ne ubrzavaju već onemogućuju i koče političari iz reda bošnjačkog naroda koji zagovaraju njen građanski ustroj, političari iz reda srpskog i bošnjačkog naroda koji takav ustroj zagovaraju u dva entiteta i političari iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda koji misle da bi uvođenjem europskog zakonodavstva mogli odgovarati za  nešto što su učinili prije pristupanja.

Jednaka prava

Oni koji zagovaraju građanski ustroj znaju da takav ustroj primjeren za jednonacionalne, a ne za višenacionalne države i da u svim demokratskim višenacionalnim državama (Belgiji, Švicarskoj, Kanadi i dr.) jednaka prava imaju  svi njihovi narodi, odnosno njihove nacionalne ili etničke zajednice i da zbog toga ni jednom njihovom žitelju nisu ukraćena građanska prava.
Zagovaranjem građanskog ustroju u cijeloj BiH srpskom i hrvatskom narodu uskraćuje se jednakopravan položaj, ''poručuje'' im se da im ne prizna (negira) njihova nacionalna pripadnost, da ih se smatra Bosancima katoličke i pravoslavne ispovijesti, odnosno da ih žele pretvoriti u to. 

Teško se može zamisliti da postoji drugi razlog za građanski ustroj osim ako višenacionalnu BiH ne namjeravaju pretvoriti u državu u kojoj će njihov (većinski) narod biti favoriziran, a manjinski diskriminirani, a uspiju li u tome moći će joj uz ime dodavati obilježja i pridjeve  koja im budu odgovarala i kad to budu željeli.   

Bosna i Hercegovina je i u bivšoj državi i u vrijeme jednoumlja (i kad se negiralo postojanje Bošnjačke   nacionalnosti) bila ''i srpska i hrvatska i muslimanska,'' negativa iskustva s nejednakopravnim položajem u njoj imali su i Hrvatski i Bošnjački narod, zbog toga se i raspala. 

Nije jednonacionalna i zato ne može biti građanska, jednako pripada svim njenim narodima, ni jednom ne može pripadati više nego drugima, ni jedan narod na nju nema veća prava od drugih, a jednaka prava sva tri konstitutivna naroda ne isključuje niti umanjuje jednaka građanska prava ni jednom pojedincu bez obzira na njegovu nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost.

Zagovaranjem takvog ustroja u cijeloj BiH, što čine neki bošnjački političari  ide ''na ruku'' srpskim političarima koji takav ustroj zagovaraju u svom entitetu i više im ogovara održavanja labavih veza na državnoj razini, dok se ne budu mogli razići,  nego pristati na građanski ustroj u kojem bi mogli biti diskriminirani, a očito je da takav (građanski) ustroj podrazumijevaju i u F BiH, zagovaraju ga i uvode ga ''na demokratski način,'' biranjem i ustoličenjem ''svojih Hrvata'' u zajednička tijela vlasti (Predsjedništvo, Dom naroda i druga tijela) s ciljem da onemoguće da na te pozicije dođu   predstavnici hrvatskog naroda koji su na izborima dobili najveći broj glasova iz reda svoga naroda što znači da ne uvažavaju volju jednog naroda i političkih stranaka koje ga predstavljaju.

Takvom politikom oni su ili njihovi prethodnici u ratnom razdoblju zastupali i štitili interese samo svoga naroda, a ne i drugih (što je navedeno u izjavama više visokih dužnosnika međunarodne zajednice, haških svjedoka), a u poslijeratnom  (uz pomoć OHR-a i drugih predstavnika međunarodne zajednice)  uveli EU upravu nad Mostarom, izbjegli uvesti planiranu upravu UN nad Sarajevom, osuditi hrvatske (i neke srpske) dužnosnike za zločine počinjene nad Bošnjacima i ne osuditi bošnjačke za zločine nad Srbima i Hrvatima, onemogućiti da se u Mostaru mogu provoditi izbori kao i u  Sarajevu, uspostaviti kanal na hrvatskom jeziku u okviru javnog RTV servisa i sl.  

Ako su neposredno pred rat i  u ratu i postojali razlozi za takav ustroj, da ne vode računa o zajedničkim već ciljevima samo svoga (bošnjačkog) naroda, tako su se ponašali i drugi,  to vrijeme je prošlo i trebalo bi se okrenuti budućnosti, a demokratska i prosperitetna budućnost u zajedničkoj državi ne može biti ako će jedan narod imati veća prava i mogućnosti od drugoga ili drugih i ako će jedni biti favorizirani, drugi diskriminirani.  

Svi diskriminirani

U postojećem ustroju svi su, manje ili više diskriminirani, Bošnjaci i Hrvati u RS, Srbi u F BiH, odnosno Bošnjaci u RS, Srbi  u F BiH, a Hrvati  u oba entiteta i jednako tako Srbi i Bošnjaci  u županijama u kojima su Hrvati u većini, a Hrvati  i Srbi u županijama u kojima većinu imaju Bošnjaci.

Nema ni jednog političara ni iz jedna hrvatske političke stranke koji zagovara građanski ustroj, zagovaraju što brži ulazak BiH u EU jer (kao i svi Hrvati u BiH) istinski prihvaćaju europska demokratska načela, misle i vjeruju da pripadaju europskoj civilizaciji, žele biti uz Hrvatsku i misle (vjeruju) da će na taj način riješiti probleme svoga nejednakopravnog položaja, da će u europskoj BiH imati jednaka prava i mogućnosti kao što ih imaju bošnjački i srpski narod, a podrazumijeva se da možda i među hrvatskim političarima ima pojedinaca  kojima bi odgovara  što kasnije pristupanje u EU zbog istih razloga kao i bošnjačkim i srpskim političarima.

Političari iz reda hrvatskog naroda i do sada su se najviše zalagali za pristupanje, ubrzanje procesa pristupanja u EU, uvođenje europskih demokratskih standarda kakvi su u višenacionalnim državama i davali prijedloge za rješavanje problema svoga nejednakopravnog položaja, a u cijelom poslijeratnom razdoblju imali su više neuspjeha nego uspjeha.
Visoki predstavnici su im, vjerojatno i pod utjecajem predstavnika drugih naroda, oduzeli (umanjili) mnoga prava koja su im bila zajamčena Dejtonskim sporazumom, manje na državnoj, nego na entitetskoj razini i razvlašćivanjem županija, a dužnosnici u tijelima vlasti iz reda bošnjačkog i srpskog naroda nisu prihvaćali ni jedan prijedlog za rješavanje problema njihove ne jednakopravnosti.

Formalno su, kao čelnici političkih stranaka, prihvaćali razgovore na tu temu, neke prijedloge i prihvatili, čak i potpisali sporazume (dogovore) pa povukli suglasnost, neke nisu ni pustili u parlamentarnu proceduru, a za one koje su pustili, preko svojih zastupnika, odbili ih uvrstiti u dnevni red za raspravu na zasjedanju ili su odbijeni nakon rasprave zbog većine glasova koje imaju uvijek i u svim tijelima vlasti na razini entiteta.

Obrazloženja za takve postupke i ponašanja daju  izravno ili preko svojih glasnogovornika, komentatora, analitičara, novinara,  medija, sudionika u dijaloškim emisija u kojima sudjeluju i pojedinci iz reda hrvatskog naroda iz BiH (kojima ''ne smeta što ih se naziva Bosancima, kojima to odgovara  ili se time ponose'' na što imaju pravo) i Hrvatske (kojima nije stalo do jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH), ali se njihova mišljenja i stajališta ne bi trebala tumačiti kao i mišljenja većine hrvatskog naroda, pogotovu kad to govore u kontekstu da ni stranke iz reda hrvatskog naroda koje na izborima dobiju najveći broj hrvatskih glasova ne predstavljaju sve Hrvate u BiH što je točno, ali uz napomenu da se ni u jednoj zemlji u svijetu ne uzimaju u obzir (ne broje) oni što dragovoljno ne sudjeluju na izborima i da su izborni pobjednici u svim demokratskim višenacionalnim  državama  oni koji osvoje najveći broj glasova naroda kojemu pripadaju pa im pripadnici drugih naroda ne mogu birati njihove predstavnike.

Pokušaji

Tako je svaki dosadašnji pokušaj hrvatskih stranaka za uvođenja europskih demokratskih standarda, među kojima su i prijedlozi o mogućem budućem ustroju u kojem bi sva tri naroda, bošnjački, srpski i hrvatski imali jedna prava i mogućnosti tumačen, komentiran i obrazlagan  ''pokušajem vraćanja na 90-te, provedbu dogovora Tuđman - Milošević o podjeli BiH na štetu bošnjačkog naroda, Herceg Bosnu i njene zločine kojima je presuđeno u Hagu,  brojem godina zatvora, neslaganje s presudom, optužbama i na račun Hrvatske, da je kriva za raspad bivše države, agresiju na BiH, da je zahtjev za jednakopravnost naroda suprotan odluci suda za ljudska prava (u predmetu ''Sejdić Finci'') i sl.  

Po njihovu mišljenju treba provesti tu odluku i po njenim odredbama uređivati odnose u državi ili entitetima i uvesti (građanski) ustroj, omogućiti pravo svakom građaninu, a uskratiti cijelom narodu, zato optužuju druge (''koji zagovaraju pristupanje u EU'') da je ne žele provesti, a   vjerojatno  i ne razmišljaju (ili im to ne bi odgovaralo) da bi se ta odluka mogla provesti tako što bi se uz tri člana predsjedništva, iz reda tri konstitutivna naroda, moga birati i četvrti iz reda ''ostalih.''  

Nije problem što o podjeli BiH govore u kontekstu dogovora Tuđman - Milošević (na štetu bošnjačkog naroda), ali jeste što to nikada i ni u kakvom kontekstu ne spominju ''Deklaraciju'' Izetbegović -  Karadžić (potpisanu 16, rujna 1993.) kojom je BiH podijeljena na dva dijela  (i ne u korist hrvatskog naroda), što se taj sporazum ne temelji na izjavama par haških svjedoka i uzima kao nepobitna činjenica, a Deklaracija je službeni dokument i ''zaboravlja se,'' kao da nije ni postojala, a njome se nedvojbeno negira i postojanje sporazuma Tuđman – Milošević ili njegova valjanost (ili i jedno i drugo).   

Tko je kriv

Jednako tako  nije problem  što u kontekstu haške osude spominju, navode i uporno ponavljaju kao neupitnu i utemeljenu činjenicu da je Hrvatska (kao i Srbija) krivac za raspad bivše države i početak rata i da je izvršila agresija na BiH, a za to ne navode ni jednu izjavu ni jednog haškog svjedoka, supredsjedatelja međunarodnih mirovnih pregovora ni zapovjednika međunarodnih vojnih postrojbi koje su bile u BiH za vrijeme rata. 

I njima i svim drugim jasno je zbog čega ne navode izjave tih stranih dužnosnika o tome tko je u bošnjačko-hrvatskom ratu bio agresor, a tko se branio, tko nije želio pristati na obustavu neprijateljstava i kršio sporazume o prekidu vatre, na kojim se prostorima ratovalo i zašto, tko je  nastavljao s ratnim operacijama kako bi zauzeo što više prostora koji po prijedlozima na međunarodnim mirovnim pregovorima nisu trebali pripadati njima i sl.  

Zbog toga ništa ne govore ni o sporazumima između Tuđmana i Izetbegovića ''o prijateljstvu i suradnji'' koji su potpisani u Zagrebu (1. srpnja 1992.) i Njujorku (23. rujna 1992.) koji su provedeni u cjelini osim dogovora o zajedničkom zapovijedanju vojnim postrojbama HVO-a i A BiH što je učinjeno tek potpisivanjem splitskog sporazuma (Deklaracije od 22. srpnja1995.) zbog ''kupovine vremena dok se ne osvoje područja koja im nisu trebala pripasti, a tada pristali na to jer su bili prisiljeni Zapadne Bosne,1995.,'' kako su naveli spomenuti haški svjedoci. 

Hrvatska liječila bolesne i ranjene

Po tim sporazumima Hrvatska je naoružavala ABH, isporučivala joj opremu i oružje  iz Hrvatske  i drugih zemalja, dopustila prolaz preko njezinog teritorija dragovoljcima koji su dolazili u BiH među kojim su bili i mudžahedini, liječila sve bolesne i ranjene vojnike iz BiH ne pitajući ih za etničku pripadnost, kojoj vojsci pripadaju, tko ih je ranio, ni tko će platiti troškove liječenje, skrbila o stotinama tisuća bošnjačkih izbjeglica i pružala sve moguće usluge bošnjačkim dužnosnicima, a oni je nazivaju agresorom i tako je tretiraju. 
Nije problem ni što se govori i o zločinima koji su počinjeni nad Bošnjacima, ali jeste  što se na jednak način i s  istim intenzitetom ne govorio o zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima jer nisu ni manji ni manje stravični i ako se zbog tih zločina  HVO i Herceg Bosna nazivaju zločinačkim onda se taj isti pridjev jednako može vezati uz A BiH i područje koje je bilo pod njenom kontrolom u vrijeme rata. 
Haškom presudom je dokazan i potvrđen zločin koji je počinjen nad Bošnjacima, a nije nad Hrvatima, ali to nije dokaz da nije počinjen i da je Bošnjačka strana oslobođena odgovornosti ako nije osuđena.
Prošlost i zločine treba ih spominjati, da se ne zaborave i, još više, da se ne bi ponovili, ali ne samo jedna i jednoga naroda već svakoga i svih, da se zna istina i da se ne bi zlorabila i jednostrano i tendenciozno tumačila kao što to čine oni, bošnjački političari i mediji i njihovi glasnogovornici.
Nije problem također ni što se spominje broj godina zatvora na koje su osuđeni hrvatski dužnosnici za zločine koji su im optužnicom stavljeni na teret po zapovjednoj odgovornosti, ali jeste što se i ne spominje, niti analizira, koliko bi se moglo izreći godina zatvora dužnosnicima koji su odustali od provedbe  ''Cutileiro-Carrington'' plana, a bili ga potpisali (18. ožujka 1992.), kojim se mogao zaustaviti započeti rat u BiH, ne bi bilo rata između Bošnjaka i Hrvata, blokade Sarajeva, Srebrenice i drugih ratnih strahota, moglo se spasiti desetine tisuća života i još više ranjenih,  svih koji su poginuli ili ranjeni za vrijeme više od tri i pol godine ratovanja, u razdoblju od potpisivanja toga sporazuma do potpisa Dejtonskog sporazuma 21. studenoga 1995.
To što ti dužnosnici nisu procesuirani i što im nisu izrečene presude kao hrvatskim dužnosnicima u Hagu ne umanjuje broj žrtava niti može utješiti njihove obitelji, ne bi umanjilo ni zapovjednu odgovornost hrvatskih dužnosnika, ali bi njima i hrvatskom narodu u cjelini bili dokaz da su u Hagu   bili jednako tretirani i da su po zločinima jednako procesuirani svi vojni i civilni dužnosnici iz reda Bošnjačkog  (i Srpskog) naroda, a imali su jednako razloga i povoda kao i hrvatski, ako ne i više ako se uzmu u obzir činjenice o broju žrtava, stradalih, poginulih i ranjenih  (u odnosu na ukupan broj), broju prognanih, raseljenih i druge.  

O prošlosti objektivno

Treba spominjati i prisjećati se svih i svačijih zločina, procesuiranih i neprocesuiranih, sporazuma argumentiranih i neargumentiranih i presuda, osporavanih i neosporavanih, principijelnih i neprincipijelnih, ali ne u kontekstu da se zbog toga zadržava i učvršćuje (pokušava učvrstiti) pravo na dominaciju i osporava ili uskraćuje pravo na jednakopravan položaj u zajedničkoj državi. 
O prošlosti se treba govoriti na objektivan način i s jednakim tretiranjem svih strana, bošnjačke, srpske i hrvatske ako se želi suočiti s istinom i činjenicama bez obzira kakve su jer je to temeljna pretpostavka za izgradnju povjerenja, pomirenja i suživot u zajedničkoj državi, a ne koristiti je za omalovažavanje ili onemogućavanje jednakopravnog položaja.
U protivnom BiH neće moći postati demokratska, prosperitetna i poželjna dok ne riješi problem međunacionalnih odnosa na demokratski način i po uzoru na višenacionalne države u EU i svijetu, a takvu očito ne žele oni koji zagovaraju njen građanski ustroj na njenom cijelom području ili u entitetima.

"Multietničko" Sarajevo

Znaju da  takav ustroj ne mogu uvesti na silu, a ni na demokratski način, bez dogovora s predstavnicima drugih naroda (referenduma) pa pokušavaju na svoj, provjereni način u ratnom i poratnom razdoblju, izborom ''svojih'' pripadnika drugih naroda i njihovim ustoličenjem na funkcije i položaje kako bi uskratili mogućnost obnašanja tih dužnosti onima koji su izabrani voljom većine naroda kojem pripadaju i na taj način (tako) pokazuju i dokazuju svoju demokratičnost i multietničnost, opredijeljenost europskim demokratskim načelima i praksi europskih jednonacionalnih, ali ne i višenacionalnih zemalja.  

Za njih je Sarajevo multietničko jer u tijela vlasti i na čelne pozicije biraju građane i srpske i hrvatske narodnosti ako nisu članovi ni jedne srpske i hrvatske političke i parlamentarne stranke, što je logično i razumljivo za građanski ustroj, ali i problematično ako u glavnom gradu višenacionalne države u tijelima vlasti nema predstavnika nacionalnih stranaka i ako građani drugih narodnosti ne žele ili misle ''da im nije pametno'' biti u strankama s nacionalnim predznakom. 
To što nema srpskih i hrvatskih  u Sarajevu ili bošnjačkih u sredinama u kojima su ta dva naroda većinska  jeste njihov problem, ali i problem sredine u kojima se to događa i nije primjereno i primjenjivo praksi u demokratskim višenacionalnim državama Europe i svijeta. 
Zato građanski ustroj ne treba zagovarati na državnoj razini dok pripadnici srpskog i hrvatskog naroda dragovoljno ne pristanu na to, dok se ne odreknu svoje nacionalnosti i ne pristanu izjašnjavati se Bosancima, a treba ga mijenjati i u entitetima i uvesti novi kako bi na cijelom području BiH i u svakoj njenoj ustrojbenoj jedinici  na jednak način i po istim kriterijima bili regulirani odnosi između većinskog i manjinskih naroda. 

Zemlja slučaj

U protivnom, ako se to ne uradi, nerazumijevanja i međunacionalne tenzije neće se smanjivati, BiH će ostati zemlja ''slučaj'' i na mjestu na kojem je i sada, jednako udaljena od članstva u EU kao i prije 25. godina kad je prestao rat i uspostavljen mir. 
Ne treba dvojiti da to sigurno neće učiniti političari koji zagovaraju građanski ustroj jer im to ne odgovara, zato što nisu demokratski orijentirani, što misle da trebaju imati veća prava od drugih ili što misle da bi mogli odgovarati za nešto pa im odgovara odgađati usvajanje propisa kakvi su u  EU koliko je god moguće više,  dok ne nastupi zastara. 
Neće to učiniti ni predstavnici međunarodne zajednice (OHR  i drugi) ako se budu ponašali kao do sada, formalno se zalagali za pristupanje, a nisu poduzimali ništa prema političarima koji se s njima izruguju, a  rade  suprotno, ne prisiljavaju ih da provedu ono što su obećali i inzistiraju da to učine birači, a znaju da ih ni oni ne mogu prisiliti na to. 
Stječe se dojam da su i BH političari  i predstavnici međunarodne zajednice u proteklih tridesetak godina naučili, stekli iskustvo i stvorili ''klimu'' kakva im odgovara, klimu kako ju je opisala Hannah Arendt, njemačka filozofkinja (1906. - 1975.):  ''To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što hoćete.''
Ipak ne treba gubiti nadu da će odgovorni u EU konačno shvatiti da im je svrsishodnije uvjetno primiti  u članstvo BiH (i druge zemlje zapadnog Balkana) slično kao što su to učinile s Bugarskom i Rumunjskom i izbjeći probleme koje su imale s njihovim pristupanjem, imati ih pod nadzorom oko ispunjavanja uvjeta za punopravno članstvo i uvjetovati im korištenje povlastica od članstva dok  ne budu zadovoljavale kriterije. 
Tako bi im dale nadu da će sigurno moći postati punopravne članice EU, otkloniti mogućnost da odustanu od toga puta, da ne bi odustati zahtjeva za članstvo ili povukli ga kao što su to neki učinili s odlukom o pristupanju u NATO i onemogućiti utjecaje drugih koji pokazuju zanimanje za  njih i ne odgovara im pristupanje u EU bez obzira što to ne govore javno.
Treba također vjerovati da će to učiniti i tako postupiti zbog građana BiH i humanih razloga, a pogotovu kad bi to trebalo odgovarati i građanima zemalja EU zbog ekonomskih, sigurnosnih i drugih razloga, učinkovitije zaštite od terorizma, izbjegličke krize, sprječavanja širenja zaraznih bolesti i drugih jer su problemi, štete i izdaci zbog ''uvjetnog primanja'' neusporedivo manji od onih koji bi mogli nastati čekanjem dok BiH (i druge zemlje) ne ispune uvjete za punopravno članstvo.