Dašak moga zavičaja: 'Kužiš, stari!'

Gledajući sina Mirka, zagrebačkog studenta, koji se zatekao kod kuće i slušajući njegov govor, Manje se nekako zamislio i negodovao u sebi jer mu se nimalo nije sviđalo sinovo okolišanje o oduženom studiju uz čudan naglasak i ono „kužiš stari", te silnu priču kojom ništa ne bi kazao. Iako neobrazovan Manje je bio oštrouman i znao da Mirko nešto mulja, ali namjerno je vjerovao u suprotno. Roditelji često zatvaraju oči pred pogreškama svoje djece. Samo bi pred Anđom znao reći:

- Ubio ga Isus. Evo, da je žensko, mog'o bi ja to i razumit'. Taka mu je bila i tetka Ruža. Nema avaza kakvim nije okrićala. Malo bila na radu u Dalmaciji i odma proćakala. Iz ‘Ercegovine došla aačuć' i rastežuć', pa oketi u pričanju nekako neobično, sve mene bilo stid prid svitom za njezin govor. Onda počela „džavlekat" kad je malo strinu čuvala u Zenici. Kad dođi iz Zagreba od naši', kajkače k'o jedna po jedna. I uvik govorila da joj je svagdi lipše nego u nas. E, kad se uda u Slavoniju, sad „divani" da nema našeg svita nigdi. Sve je to meni nekako jasno kad je ženska pamet u pitanju, privrtljiva pa štaš? Ali, nu ovog mog sreće? Pametan momak, a svaka druga „kužiš, stari"? Ne ću ja to moć' slušat' zadugo, prikipit će mi kokad Boga vidiš?

Manjine slutnje ubrzo su se obistinile.

Kako je Anđa po običaju nedjeljom kuhala kiseli kupus, a kućom se širio poznati miris što u Manji pobudi sjećanje na babu Mandu koja je svojedobno izjavila:

- I slika na televizoru je bolja kad se kupus kuva u kući.

U novije vrijeme mladi ne vole taj miris, a Manje to nikako ne može razumjeti. Ljuti se on na malog unuka koji kiseli kupus zove „smrdo", ali mu oprašta jer je nejak pa ne zna. Ali kad vidi odraslog i pametnog sina Mirka kako se mršti na blagdanski ručak, zaboli ga duša. Još kad u podne ustane iz kreveta i šmrcajući gadljivo zaštiti nos majicom pa pozdravi:

- Jutro! - na što Manje ne može prešutjeti kao mater, ona ine zamjera puno svom sinčiću.

- Znaš li ti Mirko kad ti je tetka Ruža tako pozdravila babu Mandu, svoju mater? A kako baba nije dobro vidila, upita kućnu čeljad šaporeć':

- Koja je ova, koda nije naše vire?

Zasmijali su se svi Manjinoj dosjetci, a Mirko je gledajući šerpu punu suhog mesa i kiselog kupusa, napravio isti kiseli izraz lica i počeo svoju priču, iritirajući oca.

- Kužiš, stari! Vremena se mijenjaju. I pozdravi se mijenjaju. Što ima loše u tome? Mislim da i kiseli kupus nije zdrava hrana kako vi stari mislite. Ali, tko to vama može objasniti. Kužiš?

Iako su se sve Manjine životne želje odavno ispunile jer su bile skromne, nije mogao podnijeti prijezir prema hrani, nazivajući tu pojavu narodnim izričajem „prišlo svitu priko zubi".

Onda odmjeri Mirka od glave do pete pa će ozbiljno:

- Ništa ti ja ne kužim pod milim Isusom, moj študentu. Ne mogu ja svatit' kako je kiseli kupus i meso kojeg sam ja bio željan u ditinjstvu, postalo mrska ‘rana mojoj dici? To meni ne mere u glavu, ali jedno znam - ne volim „sukadžije"?

Osjeti Mirko ironiju i prijekor u očevu glasu pa se nastojao izvući.

- Kužiš, stari!?

- Kužiš ti pi..., da ne kažem, materinu! - planuo je Manje.

- Znaš, ćaća! Ja ću s Tomom raditi u Švicarskoj. Nema više ništa od studiranja. Razumiš? Mirko je u dahu izgovorio spremljenu rečenicu i pokunjeno izišao iz kuće bojeći se ćaćina pogleda.

- Razumio sam ja to odavno! Radi, jašta ćeš? Dosta je bilo „sukanja!"

Iva Bagarić/ Tomislavcity