FOTO  Brčko – maćeha hrvatskog naroda?

Svima je poznata ona biblijska priča o bogatašu i siromahu Lazaru, u kojoj siromah Lazar; ponižen, gladan, iscrpljen i bolestan, jede mrvice koje su padale s bogataševa stola. Politika se zna često poigrati s ljudima, a još češće s Hrvatima. Političke spletke i (ne)sposobnost hrvatskih političara pretvorili su Hrvate brčanskog kraja u ovog nesretnog Lazara iz priče, pa poniženi i marginalizirani dobijaju samo mrvice iz proračuna Brčko distrikta, a u isti uplaćuju više nego ostali narodi.

Po popisu stanovništava iz 1991. godine, Hrvati su na prostoru brčanske općine, bili drugi narod po brojnosti (oko 23 tisuće), u našem vlasništvu je bilo oko 50 % zemlje, te smo po nekim pokazateljima bili ekonomski najmoćniji narod.
Samo 18 godina nakon popisa, postali smo treći narod po brojnosti, zemlju prodajemo ili nam je otimaju (dijelove Ulovića i Vitanovića je prisvojila muslimanska Brka), ostala nam je samo ekonomska moć.
vitan
Danas Hrvati (zajedno s onim iz Slavonije) dnevno ostave u brčanskim trgovinama na tisuće maraka od kojih naš narod nema skoro nikakve koristi.
Novac zarađen od Hrvata ulaže se u sam grad ili u infrastrukturne projekte koji, slu
čajno ili ne, zaobilaze naša sela.
Hrvatsko selo može dobiti samo spalionicu smeća ili kafileriju.

Poznato je da su svi organi uprave u Brčkom, pa su stanovnici na
ših sela prisiljeni da za svaki dokument po nekoliko puta putuju u Brčko, a svi znamo kako stoje stvari u institucijama Brčko distrikta.
Na „šalterima“ uglavnom rade, najblaze rečeno, babaroge. Bezobrazluk i nekompentetnost (
čast izuzetcima) su im glavne odlike.

Nakon priložene ovjerene kopije uvjerenja od nekakvog uvjerenja, možda se nakon par sati guranja, laktanja i nerviranja ne
što i riješi.
Osim toga, svako putovanje košta vremena i novca. Brčko je tridesetak kilometara udaljeno od nekih hrvatskih sela, plus mora se za svaki dokument koji vadimo u Brčkom računati i na poklončic poštenim i nepotkupljivim službenicima.

Hrvatski učenici na putovanje u školu u Brčko gube svaki dan minimalno dva sata.
To zna
či, dva sata manje za učenje, sport ili neke druge aktivnosti. Dok njihovi vršnjaci u Brčkom treniraju nogomet ili sviraju „klavir“ naša djeca gube vrijeme u autobusima vozeći se lošim cestama.
Hrvatska mladež je prisiljena odlaziti u inozemstvo u potrazi za poslom, za hrvatske povratnike nema novaca za obnovu kuća itd.

Ovo su samo neki od primjera koji govore o položaju hrvatskog naroda u Brčko distriktu.
U normalnim sredinama, ovi bi primjeri bili dovoljni da se upale zvona za uzbunu i da se počnu traziti alternativna rješenja.
Kod nas nije takav slučaj, mi naše probleme ignoriramo i nojevski guramo glavu u pijesak.

Bilo bi razumnu zapitati se: trebaju li Hrvati i dalje svojim novcem graditi tuđu? kuću (Brčko) ili je vrijeme da se probudimo i da za dobrobit generacija koje dolaze zajedno s Hrvatima s podru
čja Gradačca, Srebrenika i Tuzle počnemo graditii svoj kulturni i ekonomski centar?

Ili ćemo i dalje teško stečeni novac ulagati u Brčko a za uzvrat dobijati samo mrvice.

Anto Sluganović