Bosanskohercegovački Hrvati od patronizacije do dijaloga

...no teško je sa sigurnošću utvrditi je li to isključivo recidiv komunističkog totalitarizma i partijskog jednoumlja ili puka potreba ljudskog uma za pojednostavljivanjem, odnosno svođenjem osoba i ideja na zajednički nazivnik te crno-bijelih pogleda na svijet.

To se potvrdilo i tijekom određenih reakcija na nedavni dvodnevni posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića Hercegovini, odnosno Mostaru, Čapljini, Stocu i Međugorju. Milanović se tijekom boravka susreo s predsjednikom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslavom Bevandom, mostarsko-duvanjskim biskupom Ratkom Perićem i hercegovačkim franjevcima, čime je pokazao kontinuitet u spremnosti na dijalog s visokim političkim i vjerskim dužnosnicima Hrvata u BIH, započet od strane predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Takav odnos zapravo predstavlja zaokret u vanjskopolitičkom odnosu prema BIH i bosanskohercegovačkim Hrvatima, za razliku od paternalističkog odnosa 90-ih te potpune indiferentnosti i ignorancije u prvom desetljeću 21. st. Zbog nemogućnosti istinske koordinacije i dijaloga, uzrokovane ratnim okolnostima, paternalistički odnos i subordinacija u prvoj polovici 90-ih razumljivi su i nužni do određene mjere, ali ignorantski odnos iz prvoga desetljeća 21. st. nikako nije prihvatljiv, posebice kada se imaju na umu odredbe Ustava RH.

Reakcije na spomenuti Milanovićev posjet uslijedile su s raznih strana. Novinari medija u RH koji su tradicionalno neskloni bosanskohercegovačkim Hrvatima uputili su mu kritiku što nije posjetio Sarajevo te što nije uputio javnu ispriku za određene zločine nad Muslimanima/Bošnjacima u Hercegovini 1993., iako odgovornost za ta zlodjela još uvijek nije do kraja utvrđena. Također, skandalozno je svođenje Milanovićeva posjeta na isključivu potrebu javne isprike u trenutcima kada Hrvati u BIH proživljavaju teške političke udarce od strane Visokog predstavnika i bošnjačke političke elite u Federaciji BIH, čime ih se pokušava trajno dekonstituirati. Međutim, takvi stavovi ne čude, s obzirom da dolaze od strane onih koji gotovo dvadeset godina javni prostor kontaminiraju trivijalizacijom i prešućivanjem zločina nad Hrvatima u BIH te istodobnim predimenzioniranjem zločina koje su počinili Hrvati u BIH, zatim tezama o dogovoru između Tuđmana i Miloševića o podjeli BIH u Karađorđevu, osvajačkom ratu i agresiji RH na BIH, Ahmićima kao paradigmi zločinačkog karaktera HVO-a, prepuštanju ili prodaji Bosanske posavine srpskoj strani i sl., iako ih u svim navedenim tezama izvori i činjenice brutalno pobijaju. S druge strane, među ideološki ostrašćenijim Hrvatima u BIH, tradicionalno nesklonima Milanovićevoj političkoj opciji, u jednoj se mjeri osjeća pokušaj minorizacije značenja njegova posjeta i sumnja u iskrenost njegovih namjera, no spremnost na dijalog svakako bi trebalo pozdraviti, bez obzira s koje strane političkog spektra i s kojim stranačkim predznakom dolazila među bosanskohercegovačke Hrvate. Naposljetku, posjet premijera RH ne treba predstavljati ni poligon za glorifikaciju Milanovića, Ive Josipovića ili politike SDP-a RH, jer je otvaranje dvosmjerne komunikacije sa svim političkim predstavnicima iz RH tek prvi korak u rješavanju nacionalnog pitanja Hrvata u BIH te mogućoj istinskoj, a ne samo deklarativnoj podršci ravnopravnosti Hrvata u BIH.

Korake i staze kojima je nedavno kročio Milanović, prošle je godine utabao Josipović. Nekoliko mjeseci nakon njegova posjeta biskupu Periću u travnju 2012., u javnosti je objavljena Perićeva promemorija predsjedniku RH. Na nju se žestoko obrušio tadašnji potpredsjednik IDS-a i dugogodišnji zastupnik u Hrvatskom saboru, Damir Kajin, uspoređujući ju s „pokličima iz 1992. i 1993.". S obzirom na stvarni sadržaj promemorije, tako artikuliran stav zapravo govori kako se radi o Kajinovoj neupućenosti i površnosti te mogućoj zlonamjernosti. Istina, Kajin ne pokušava osporiti višim crkvenim dužnosnicima pravo i dužnost očitovanja o pojedinim društvenim, kulturnim ili političkim pitanjima i problemima, no pokušava sugerirati na kojoj bi liniji ta očitovanja i stavovi trebali biti, docirajući na sljedeći način: „Što se tiče Crkve, ona ima pravo progovarati o položaju Hrvata u BiH. Međutim, bilo bi bolje da je na pozicijama franjevaca iz Bosne Srebrenice, to jeste da je tražila rješenje za Hrvate u Bosni u suradnji s Bošnjacima.".

Pritom, Kajin nije dao nikakav valjan argument prema kojemu bi Crkva u Hrvata ili Katolička crkva u BIH trebala biti na navedenim pozicijama, kao što nije vidljiv niti argument prema kojemu bi Hrvati u BIH nužno trebali tražiti političko savezništvo s Bošnjacima. Valjda se to podrazumijeva samo po sebi i tu nisu potrebni nikakvi argumenti, izuzev onoga da Kajin tako razmišlja, što je u potpunosti u skladu sa sadržajem slogana, korištenoga u njegovoj kampanji za predsjedničke izbore iz 2009., gdje nam je poručivao "Svi za mnom!", uz stilsko uređenje plakata i zamišljen pogled u daljinu u maniri nekadašnjih komunističkih diktatora. Nije teško predvidjeti Kajinovu reakciju u nekoj zamišljenoj obrnutoj situaciji, gdje bi se, primjerice, niže rangirani hrvatski političar iz BIH usudio u negativnom tonu komentirati izjavu ili javni istup nekog istarskog društvenog, moralnog ili intelektualnog autoriteta, koji bi išao u smjeru istarskog regionalizma ili autonomaštva, docirajući o potrebi pristajanja uz ideju integralnog hrvatstva. Političar iz BIH u tom bi slučaju u najmanju ruku bio javno diskvalificiran kao osoba koja nije dovoljno upućena u problematiku i nije se pozvana miješati iz susjedne države u unutarnje odnose u RH, ako već ne bi bio označen nekim drugim, pogrdnijim epitetom.

Osim toga, u svojoj izjavi Kajin spominje isključivo "Hrvate iz Bosne", iako se promemorija biskupa Perića odnosi na čitav hrvatski nacionalni korpus u BIH, jednako na Hrvate iz Bosne, kao i na one iz Hercegovine. Također, ukoliko je njegova izjava u medijima dosljedno prenesena, Kajin je pokazao i elementarnu neupućenost, govoreći o franjevcima iz "Bosne Srebrenice", što je nepostojeći pojam, jer se franjevačka provincija u Bosni naziva Bosnom Srebrenom, dok je Srebrenica samo naselje u istočnoj Bosni. Naposljetku, franjevci Bosne Srebrene ne dijele svi iste političke poglede, uključujući tu i poglede na unutarnji preustroj države BIH, o čemu svjedoči i sadržaj izjave za javnost uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene od 30. svibnja 2011., prenesene u mnogim medijima. Iako nisu bili izravno prozvani kao čimbenici koji "minimiziraju političku važnost problema nejednakopravnosti Hrvata i svrstavajući se uz određene stranačke politike kojima takvo stanje odgovara", između redaka su se prepoznali fra Petar Jeleč, fra Luka Markešić i fra Ivo Marković, dajući negativne komentare, kako na samu izjavu, tako i na rad uprave provincije.

Što se tiče samoga sadržaja biskupove promemorije, u njoj su zapravo kronološkim redoslijedom pobrojane nametnute političke odluke kojima su Hrvati u BIH svedeni na položaj potpune institucionalne neravnopravnosti i političke podređenosti, dok je pitanje pokušaja rješavanja toga problema ostavljeno otvoreno, s više predloženih opcija. Takav sadržaj promemorije zapravo ocrtava prevladavajući stav među bosanskohercegovačkim Hrvatima, o čemu svjedoče brojne ankete, javni istupi te izborni rezultati u hrvatskom biračkom tijelu. Prema tim rezultatima, ono se dominantno svrstalo uz političke opcije koje su se u predizbornoj kampanji na posljednjim parlamentarnim izborima javno zalagale za uspostavu hrvatske teritorijalno-administrativne autonomije u BIH, iako istinska volja, kapacitet i djelovanje dvaju HDZ-ova tom smjeru i dalje ostaju vrlo upitni.

Reakcije na biskupovu promemoriju uslijedile su i od strane pojedinaca koji su Periću zamjerili na zakašnjeloj reakciji ili adresi na koju je njegova promemorija upućena. Međutim, takvi bi trebali na umu imati kako je Josipović legitimno izabran na mjesto predsjednika RH, za razliku od pojedinih pripadnika hrvatskog naroda u BIH koji nisu njegovi legitimni politički predstavnici, ali obnašaju funkcije koje pripadaju političkim predstavnicim Hrvata u BIH. Budući da isti kritičari Perićeve promemorije Željku Komšiću i Živku Budimiru opravdano zamjeraju na nelegitimnosti, Josipovićevu bi legitimnost trebali uvažavati. Osim toga, Josipović je pokazao volju i spremnost za razgovor i posjete bosanskohercegovačkim Hrvatima, odnosno njihovim političkim predstavnicima na područjima gdje predstavljaju većinu, kao i odlazak na stratišta Hrvata iz posljednjeg Muslimansko-hrvatskog sukoba (Križančevo selo), što je bitna novost, uzimajući u obzir ćinjenicu da je njegovu prethodniku Stjepanu Mesiću vrhunac posjeta BIH predstavljala lagana šetnja sarajevskom Baščaršijom, uz konzumaciju neke od gastronomskih delicija.

Domagoj Tomas/hrsvijet.net