BISKUP RATKO PODSJEĆA "Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlja zajednice osoba istog spola"

Biskup u mirovini msgr. Ratko Perić na portalu Vjera i djela osvrnuo je na najnovija dešavanja u Crkvi, te iznio svoja stajališta o blagoslovu istospolnih parova. Biskup podsjeća na odgovor Kongregacije za nauk vjere iz 2021. da Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagosivlja zajednice osoba istog spola. 

Njegovo promišljanje od 9. siječnja prenosimo u cijelosti i bez intervencija: 

"Izjavu Fiducia supplicans o pastoralnom značenju blagoslovâ izdao je Dikasterij za nauk vjere 18. prosinca 2023. Prva je to izjava iste ustanove nakon deklaracije Dominus Iesus o jedincatosti i spasonosnoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, 6. kolovoza 2000. godine.

Stvoriteljev blagoslov. Kako je bilo od početka?

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite! (Post 1,27-28). Iz te svetopisamske rečenice razabire se ovaj Božji čin i naum: Prvo, Bog je u početku stvorio čovjeka, tj. muško i žensko, na svoju sliku, udahnuvši im dušu s razumom i slobodnom voljom. Drugo, on ih je blagoslovio kao bračni uzajamno dopunski par s određenom životnom svrhom. Treće, ta svrha jest plodnost, množenje ljudi, napučenje i podlaganje zemlje njihovu upravljanju sa sviješću da je zemlja Božja. Četvrto, sve što je suprotno tomu stvoriteljskom planu, nije slika Božja, nema svrhe i cilja Božjega i zato nema ni blagoslova Božjega. Što se dogodilo tijekom vremena?

Sodomstvo

Naziv potječe od Sodome, s kojom je povezana i Gomora, susjedni gradovi na kojima je danas Mrtvo more, smješteno između Izraela, Palestine i Jordana. Ti su gradovi primjer spolne izopačenosti nazvane upravo sodomstvom. Biblija opisuje njihovu opačinu i njihovo uništenje vatrenom sumpornom kišom uz pripovijest o Abrahamovu bratiću Lotu i njegovoj obitelji: ženom i dvjema kćerima, kao što je već potopom „zbrisao s lica zemlje“ sve tadašnje ljude u tom dijelu svijeta, osim pravednoga Noe, jer je svaka pomisao u čovjekovoj pameti bila „samo zloća“ (Post 6,5), i kao što je sorio babilonski grad ljudima koji su svojom ohološću htjeli tornjem doprijeti do neba (Post 11,8). 

Stari Zavjet

Sodomstvo se smatra bezbožnom sramotom = nefandum flagitium, kako je naziva moralna teologija. Zašto? Zato što je Sodoma dopustila svaku vrstu grijeha protiv ljudske naravi kakvu je Bog stvorio, uzakonio i blagoslovio. Prema usmenim i zapisanim predajama koje su dospjele do konačne redakcije Mojsijeva Petoknjižja, u Postanku čitamo: „A žitelji Sodome bijahu veoma opaki, sami grešnici protiv Gospodina“ (13,13). Ovdje se ne opisuje u čemu se točno sastojao grijeh Sodomljana, ali iz ovakve formulacije: „veoma opaki“, očito se može zaključiti da nema grijeha koji nisu počinili protiv Božjega zakona i reda, odnosno protiv ljudske naravi ili zdrava razuma kao djela Božjega. Kao da je dovoljno reći „Sodoma“ i odmah se zna što je posrijedi.

U istoj knjizi Postanka Bog, koji se pojavljuje s dva anđela u ljudskom obličju, veli Abrahamu: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak“ (18,20). Još nije točno određeno po čemu je grijeh u Sodomi „pretežak“. Abraham se usmjeluje zagovarati kod Boga Sodomljane počevši od broja pedeset pa naniže. I svaki put Bog mu obećava da ne će uništiti Sodome ako bude toliko i toliko žitelja koji nisu zaraženi sodomskim virusom. Da se Abraham spustio niže od 10, vjerojatno bi Gospodin samilosno odgovorio i na tu Abrahamovu molbu, radi prijatelja Abrahama. Ali ih ne bijaše ni deset, tek Lotova četveročlana obitelj.

Knjiga Postanka u 19. poglavlju prikazuje specifičan sodomski zločin i kaznu. Kada dva spomenuta anđela dođoše pred Sodomu, nađoše Lota na ulazu u grad. On ih ugosti u svojoj kući.

Uto »građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: ‘Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?’« (Post 19,4-5). 

Ovdje se izričito govori o grješnoj praksi Sodomljana da muškarci tjelesno protunaravno griješe s muškarcima. Sodomljani bi čak i dvojicu anđela Božjih zlorabili u svoje sodomske perverzije.

Levitski zakonik, iz 13. stoljeća prije Krista, strogo zabranjuje:

»Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom. To bi bila grozota« (18,22). Taj isti starozavjetni židovski Zakon, malo dalje, propisuje:

»Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu, i krv njihova neka padne na njih« (Lev 20,13). I evo kazne nad građanima Sodome. Nakon što se Lot spasio, Gospodin »zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem, i uništi one gradove, i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji« (Post 19,24-25).

Grijeh protiv ljudske naravi prikazan na ova četiri navedena mjesta sastoji se u tome:

– da su sodomski žitelji „veoma opaki“, „sami grješnici protiv Gospodina“, tj. protiv njegova stvaranja, moralnoga reda i zakona; 

– da je njihov grijeh „pretežak“, tj. nepodnošljiv, ubija ne samo dušu, nego i tijelo;

– da je takav grijeh prava „grozota“, tj. grozota pustoši u području života; i

– da je takav grijeh tako „odvratno djelo“ koje zaslužuje smrtnu kaznu, štoviše uništeni su i svi žitelji Sodome i Gomore. Kao kada umre neki čovjek, epidemijski zaražen, te se sve njegovo spali, i odjeća i kuća!

»Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi; pouzdan je propis Gospodnji – neuka uči« (Ps 19,8). A ljudsko bezakonje i dušu obeskrjepljuje i neuka izbezumljuje!

Riječ je, dakle, o užasnim zločinima protiv ljudske naravi kakvu je Bog stvorio, blagoslovio i uredio da se poštuje i opslužuje, a ne da se ide protiv nje. Bog stvorio i odredio muško i žensko, obdario ih naravnom sposobnošću da kao komplementarna bića rađaju i odgajaju djecu, da održavaju život na zemlji. A ljudi tijekom vremena naopako izvrnuli Božji red i na svoju ruku odredili da muško s muškim, žensko sa ženskom griješi i poništava Božji stvoriteljski projektni zadatak i pripadni blagoslov. Bog odredio da žena rađa i kao majka s ljubavlju odgaja svoju djecu, a neki ljudi naopako izvrnuli Božji red i naučavaju da se što manje rađa ili da će oni sami eugenetski odrediti koliko će ih se roditi i koji će biti pravi.

Novi Zavjet

Gospodin Isus u svojoj nastupnoj propovijedi u Galileji izgovara prve riječi: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15). Temeljna Isusova poruka jest: obraćenje od svakoga zla koje upropaštava, i potpuna vjera u Evanđelje koje spasava! To je Isusova radosna vijest.

Apostol Pavao u poslanici Rimljanima piše o protunaravnim odjelotvorenim strastima i među muškima i među ženskima:

»Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako i muškarci, napustivši naravno općenje sa ženom, raspališe se pohotom jedni za drugima, te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svog zastranjenja« (Rim 1,26-27).

Apostol nadahnuto objavljuje da „muškoložnici“ ne će vidjeti kraljevstva Božjega:

»Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega« (1 Kor 6,9-10).

Pavao u isti popis, s obzirom na kršenje Božjega reda, ubraja i „muškoložnike“ i „razbojnike“! Nisu ti „muškoložnici“ samo oskvrnitelji dječaka.

Apostol na ova dva mjesta uzima najteže izraze za te zloporabe i muških i ženskih osoba: da zamijeniše naravno općenje s protunaravnim zastranjenjem. Ni izopačenici ni sodomiti ne samo da nemaju Božjega blagoslova, nego ne će baštiniti kraljevstva Božjega. Ima li veće kazne?

Svetootačko doba

Brojni sveti oci u komentarima navedenih biblijskih tekstova osvrću se i na sodomske opačine i na njihove kazne. Navodimo samo dva primjera:

Tertulijan veli: »[Sva] ostala bjesnila strasti – bezbožna i prema tijelima i prema spolovima – izvan naravnoga zakona, odgonimo ne samo s praga, nego iz svakoga zaklona Crkve, jer to nisu zločini, nego monstrumi«.[1] Augustin slično: „Opačine koje su protiv naravi treba svagdje i uvijek osuđivati i kažnjavati, kakve su na primjer bile opačine Sodomljana. Kada bi ih svi narodi počinjali, po božanskom bi zakonu svi bili jednakom krivnjom okrivljeni, jer taj zakon nije ljude učinio takvima da na taj način opće među sobom«.[2]

Neka učenja i tumačenja

Isusovci u 17. stoljeću. Godine 1612. vrhovni poglavar Družbe Isusove, Claudio Acquaviva (1543.-1615.), izabran za generala Reda 1581., obavljao predstojničku službu 34 godine, do smrti, osudio je moralno stajalište koje je držalo da neki lagan užitak u namjerno traženim spolnim željama ne uključuje smrtni grijeh. Ne samo da je obvezao isusovce na poslušnost tomu učenju pod prijetnjom izopćenja, nego im je nametnuo obvezu da otkriju imena onih isusovaca koji su prekršili čak i duh dekreta.[3] Tu je bila zapečaćena odluka da nijedan grijeh protiv Šeste i Devete zapovijedi nije imao lakoću ili malenkost materije – parvitas materiae, pogotovo ne na području sodomstva. Primjetno je da se ovo rigorozno stajalište nije odnosilo ni na jednu drugu Božju zapovijed.

Drugi vatikanski koncil nema ni u jednom dokumentu izričite riječi: homoseksualnost ili istospolnost. Persona humana, izjava o nekim pitanjima spolne etike, 1975. Kongregacija za nauk vjere s potpisom pročelnika kard. Franje Šepera i tajnika nadbiskupa Jeromea Hammera, a prethodno ju je „odobrio i potvrdio“ papa Pavao VI., kaže:

»Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima, lišeni su svoga bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto ih Pismo osuđuje kao tešku izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga«.[4] Kada se čovjek ne drži Božjega zakona, onda je osuđen da se drži ljudskoga protuzakona. Katekizam Katoličke Crkve, 1992., s uvodnom apostolskom konstitucijom Fidei depositum pape Ivana Pavla II., rađen pod vodstvom pročelnika Kongregacije za nauk vjere, kard. Josepha Ratzingera, navodi da se među pet grijeha koji vape u nebo nalazi i „sodomski grijeh“.[5] O homoseksualnosti Katekizam govori na više mjesta, obično s ovakvim kvalifikacijama: da istospolni odnosi ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni[6]; da su to teški grijesi[7]; da se homoseksualne osobe, koje imaju objektivno neurednu sklonost, svojim nastojanjem, borbom, molitvom, sakramentima, mogu približiti kršćanskom savršenstvu,[8] i da im u tom smislu Crkva treba pomoći da ih oslobodi iz grješna stanja. Veritatis splendor, 1993., enciklika pape Ivana Pavla II., spominje samo jednom pojam homoseksualnosti: »Na osnovi naturalističkoga poimanja spolnoga čina bili bi moralno nedopustivi kontracepcija, izravna sterilizacija, autoerotizam, predbračni odnosi, homoseksualne veze i umjetna oplodnja«.[9]

„Naturalističko“ poimanje jest ono nastrano teološko shvaćanje po kojem se nekim promjenljivim ljudskim ponašanjima pripisuje nepromjenljiv karakter. To neki „katolički“ teolozi govore da Katolička Crkva naučava, veli enciklika! „Oni kažu da čovjek, kao racionalno biće, ne samo što može nego upravo treba slobodno određivati smisao svoga ponašanja“. Treba sam sebi biti moralno mjerilo! Bez obzira na Božji zakon.

Quaesitum – Responsum. Na Upit: „Raspolaže li Crkva vlašću da podjeljuje blagoslove zajednicama osobâ istoga spola?“ – Kongregacija za nauk vjere, 2021., daje Odgovor, koji je potpisao pročelnik kard. Luis Ladaria, isusovac, i tajnik nadbiskup Giacomo Morandi, a o tome je obaviješten i odobrio da se objavi papa Franjo, proglašava ovu tradicionalnu istinu:

»Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola«.[10]

Definicija razumljiva i nesumnjiva, ne treba joj novih rasvjetljenja i responsuma, osim ako se pod pojmovima: „vlast“, „blagoslov“ i „zajednica istospolnih“ misli na nešto sasvim drugo.

Belgijski biskupi već godinama prakticiraju neke „blagoslove“ homoseksualnih zajednica, izvijestio je antwerpenski biskup Johann Bony, delegat na 5. općoj skupštini Sinodnoga puta, koja je održana u Frankfurtu od 9. do 11. ožujka 2023. Biskup je rekao da su belgijski biskupi prethodne godine bili u službenom pohodu Vatikanu, od 21. do 26. studenoga 2022., i da im je Papa u audijenciji od 25. studenoga, odobrio „blagoslivljanje homoseksualnih parova“ ako su svi biskupi složni s time. S time se slaže svih 11 belgijskih biskupa, izvješćuje antwerpenski prelat, samo što biskupi francuskoga jezika imaju iste tekstove na francuskom, a ne na flamanskom.[11]

Fiducia supplicans, 2023. Evo nas na Izjavi o pastoralnom značenju blagoslovâ koju je, bez konzultacije s kardinalima i biskupima članovima Dikasterija, sastavio novi pročelnik ureda za nauk vjere, kard. Victor Manuel Fernandez, supotpisao tajnik msgr. Armando Matteo, vratili se Ex audientia od pape Franje 18. prosinca, i objavili.

U strogom liturgijskom smislu, blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslivlje bude sukladno volji Božjoj koja je izražena u učenju Crkve.[12] Gospodin Isus na odlasku s ovog svijeta, podiže ruke pa učenike blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bȋ na nebo. Učenici se vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga (usp. Lk 24,50-53). Ovdje Isus u silaznu smislu daje svoj božanski blagoslov apostolima i apostoli u uzlaznu smislu blagoslivljaju Boga, tj. hvale ga, zahvaljuju mu na svemu djelu otkupljenja.[13]

Pod III. točkom Izjava od 31. do 41. broja govori o „blagoslivljanju parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova“. Izjava na sve načine nastoji da se uoči razlika između sakramentnoga blagoslova vjenčanoga para koji ide po crkvenoj formuli i obredu, od „blagoslova“ neregularnoga ili istospolnoga „para“ koji ne ide ni po kakvoj formuli ni obredu. Drugim riječima razlikuje se „pastoralni“, neformalni, neformulirani, neobredni, spontani, slučajni, usputni, trenutačni „blagoslov“ od „liturgijskoga“ sakramentnoga, obrednoga, formuliranoga, propisanoga blagoslova. Dvoznačan je ključ tematike u tome što se takvim neregularnim „parovima“ i istospolnim „parovima“ daje „blagoslov“ u „crkvenom“ kontekstu i to od „crkvenoga“ zaređena službenika. Spominje se pojam „par“ kao da je zakonit „par“, pa makar se napravila dva znaka križa na dvjema osobama. Iste se riječi „blagoslov“, „zaređeni službenik“ pridaju dvjema različitim stvarnostima i s različitim značenjima.

Svima nam je poznato da ni na jednom području u životu možda nema više dvoznačnosti, raznih aluzija, dvosmislenih doskočica, hotimičnih upadica, dvostrukih mjerila, višeslojnih pojmova, dvojakih poruka kao na području spolnosti odnosno Šeste i Devete Božje zapovijedi. I to u razgovorima, medijima, na filmu, u karikaturama. Ozbiljni evanđelisti nisu zapisali nikakve dvoznačne šale na Isusov račun, a može se pretpostaviti da ih je bilo od pokvarenih farizeja i saduceja. Od koje nam je potrebe unositi zabunu i ujedno govoriti: ovdje je zabuna, pripaziti na zabunu. Ističemo samo misao iz Izjave:

»Ne bi trebalo ni osiguravati ni promicati obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Istodobno, ne bi trebalo sprječavati ili zabranjivati blizinu Crkve ljudima u svakoj situaciji u kojoj bi oni mogli tražiti Božju pomoć jednostavnim blagoslovom. U kratkoj molitvi koja prethodi ovom spontanom blagoslovu, zaređeni službenik mogao bi moliti za pojedince da imaju mir, zdravlje, duh strpljivosti, dijaloga i uzajamne pomoći – ali također i Božje svjetlo i snagu da mogu u potpunosti ispuniti njegovu volju«.[14]

Pokušajmo raščlaniti navedenu točku:

Prvo, sve je stavljeno u kondicionalan oblik, ni na koji način obvezan.

Drugo, ne bi trebalo ni osiguravati ni promicati „obred blagoslova parova“ u neredovitim prilikama. Ovdje je istaknuta još veća neobveznost i ujedno kontradikcija u frazi „obred blagoslova parova“. To se protuslovlje proširuje.

Treće, ne bi trebalo ni priječiti ili zabranjivati da im se Crkva približi po zaređenu službeniku da moli mir, zdravlje, duh strpljivosti, dijalog, „uzajamne pomoći“.

Četvrto, moliti također Božje svjetlo i snagu da ti „parovi“ mogu potpuno ispuniti volju Božju i da ih kao pojedince „spontanim blagoslovom“ od nekoliko sekundi proprati, a da oni ostanu neraskajani i neobraćeni u preljubničkom ili sodomskom „paru“ i bezakonju.

Razuman se vjernik pita: ako je sve u ovakvoj kondicionalnoj formi, i ako Crkva ne bi trebala ni promicati ni ne promicati, „obred“ „blagoslova“ takvih „parova“, niti bi Crkvi trebalo zabranjivati niti ne zabranjivati blizinu, i to po „zaređenu“ službeniku, kako se možemo nadati da će ti „parovi“ u neredovitim prilikama ustrajna preljuba ili ustrajnih istospolnih odnosa posve ispuniti volju Božju bez ikakva uvjeta i znaka svoga kajanja i izlaska iz protunaravna bezakonja i griješenja?

U br. 41. Izjava kaže da izvan iznesenih naznaka ne treba od Dikasterija za nauk vjere očekivati druge odgovore na moguće načine da se normiraju pojedinosti ili praktični vidovi s obzirom na blagoslove ovakve vrste.

Međutim tek što su prošla dva tjedna i pojavila se kiša izjava pojedinih Biskupskih konferencija i drugih crkvenih organizama i osoba, ukazala se potreba da se izda posebno tiskovno Priopćenje.

Priopćenje o prihvaćanju izjave Fiducia supplicans, 2024. Dikasterij ovdje uvodi praksu da svoju Izjavu tumači novim dokumentom, Priopćenjem, od 4. siječnja 2024., tj. 16 dana nakon Izjave razvija katehezu o pastoralnom blagoslovu neregularnih i istospolnih parova. Zašto? Zato što je

– određen broj Biskupskih konferencija svijeta, svaka na svoj način, odbio prihvatiti pastoralni „blagoslov“ preljubničkih i homoseksualnih „parova“;

– još veći broj pojedinih kardinala i biskupa, svaki na svoj način, razumno i moralno kritizirao pojedine točke Deklaracije;

– nemali broj pojedinih svećenika, redovnika, laičkih osoba, svatko na svoj način, distancirao se od Izjave, a

– nekoliko katoličkih udruga izjasnilo se da nisu za takvu Izjavu.[15] Iz svih navedenih kritika proizlazi neumitan upit: Komu je stalo da se u Crkvu Božju s već postojećom dvomilenijskom doktrinarnom jasnoćom pripusti ovakva pomutnja? Da se s jedinstvom Crkve miješa raskol? S pravovjerjem hereza? Sa zdravom biblijskom i tradicijskom hranom ona bespotrebna?

Iz Priopćenja Dikasterija valja istaknuti misao o sadržaju i vremenu „blagoslova“:

»U tom slučaju svećenik može izmoliti jednostavnu molitvu: „Gospodine, pogledaj ovu svoju djecu, daj im zdravlje, rad, mir i da si međusobno mogu pomagati. Oslobodi ih od svega što je u suprotnosti s tvojim Evanđeljem i dopusti im da žive po tvojoj volji. Amen“. Zatim završava znakom križa na svakoj od dviju osoba. – Govorimo o nečemu što traje oko 10 ili 15 sekundi. Ima li smisla uskratiti tu vrstu blagoslova ovim osobama koje su ga tražile?«[16] pita se kardinal Pročelnik zajedno s Tajnikom, ovaj put bez Ex audientia.

Znači li to:

Prvo, kada dođe jedan stabilan „sodomski par“ pred svećenika, te ga s pouzdanjem zamoli (fiduciâ supplicans) za „blagoslov“, a svećenik izmoli gore formuliranu molitvu pojedinačno nad jednim i nad drugim homoseksualcem da se uzajamno pomažu, da ih Isus oslobodi svega što protuslovi Evanđelju i da žive po Božjoj volji, a oni uporno nastavljaju živjeti u „sodomskom paru“?

Drugo, ako svećenik učini znak križa ili „blagoslova“ nad homoseksualcima pojedinačno, koji ne priznaju protunaravan grijeh grijehom i tako griješe protiv Duha Svetoga, bez kajanja i bez obraćenja, izlaže li se općem mišljenju da „blagoslivlje“ grješnu zajednicu istospolnih osoba?

Treće, ako to svećenik sve završi na brzake, u 10-15 sekundi prema navedenoj molitvenoj formuli, može li se zanijekati takav spontani „blagoslov“ koji nije blagoslov, a jest blagoslov, pojedincima koji žive u protunaravnu stanju grijeha? Sva je preporuka Priopćenja bazirana na principu protuslovlja, jer se uvijek, od stvaranja preko otkupljenja do današnjega stanja takav jednostavni i spontani „blagoslov“ neregularnoga preljubničkoga „para“ i istospolnoga „para“ smatrao svetogrdnim, grješnim protuudarom na Božji blagoslov stvorenoga bračnoga para, muška i ženska (Post 1,28) radi rađanja djece i njihova uzajamna pomaganja u životu.

Zaključak

Pastor aeternus, dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi Prvoga vatikanskoga koncila, 1870. točno određuje službu Petrovih nasljednika:

»A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere [depositum fidei], primljen od apostola«.[17]

Stoga vjerujemo da Rimski biskup, Vrhovni svećenik, drži pred očima misao koju Gospodin Isus na Posljednjoj večeri reče Petru – i u Petru njegovim nasljednicima – Petre, ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvršćuj braću svoju! (Lk 22,32). U vjeri, istini i ljubavi.

Mi vjerujemo da Sveti Otac voli Isusa više nego drugi, kao što Gospodin traži i očekuje od Petra (Iv 21,15-17), i od njegovih nasljednika. A pri tom uskrsli Isus svaki put Petru zapovijeda da napasa njegove janjce i ovce, tj. da bude pastir Isusova stada.

Mi vjerujemo da Sveti Otac može obeskrijepiti i Izjavu od 18. prosinca 2023. i Priopćenje od 4. siječnja 2024., isprave za koje je u ova posljednja tri tjedna uvjerljivo pokazano – i pravno i liturgijski, i moralno i dogmatski – na svjetskoj crkvenoj razini da su prožete nejasnoćom, dvoznačnošću i protuslovljem koje nije nikada bilo učiteljska odlika Katoličke Crkve.

Mi vjerujemo da će Sveti Otac po djelovanju Duha Svetoga pronaći načina da „sveto čuva i vjerno iznosi objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola“, a odlučno obezvrijediti spomenute dokumente, jer „od početka ne bijaše tako“ (Mt 19,8) niti kroz svu povijest Katoličke Crkve do 21. stoljeća, dokumente dvoznačne, prožete poigravanjem između naravne zakonite ženidbe i neregularnih „parova“ i protunaravne zajednice istospolnih osoba. Apostolova je riječ: „Bog se ne da izigravati“ (Gal 6,7).