Mostar: Grad u kome je sport zadnja rupa na svirali

Sveučilišni grad sa toliko mladosti ima (nema) uvjete u sportu kakvi su prevaziđeni još u prošlom stoljeću. Klubova je mnogo, interesa za njih malo, a novca za sport još manje.

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu i sukladno tome u njega se najviše ulaže. Sa obzirom na interes to je i pravedno, ali nažalost iza nogometa ostali sportovi ili nemaju ništa ili dobijaju mrvice koje su dostatne za puko preživljavanje, ali i to je upitno. Da nema istinskih entuzijasta, bivših sportaša i pravih zaljubljenika u sport ionako siromašna ponuda ostalih (dvoranskih) sportova bila bi još siromašnija.

Po interesu gledateljstva iza nogometa je košarka, ali to je tako samo na papiru. Rijetki su oni koji bi htjeli pomoći klub koji se natječe u najvećem rangu, a proračun HKK Zrinjski je ubjedljivo najmanji od ostalih klubova u Premijer ligi. Možda zvuči nestvarno, ali istinit je podatak da postoje igrači u drugim klubovima čija su mjesečna primanja veća od mjesečnih primanja cijelog pogona Zrinjskog. Zahvaljujući samo par ljudi klub postoji, a kada se oni umore od financiranja bojimo se da će se i klub jednostavno ugasuti.

Iza košarke ide rukomet, sport sa dugom i velikom tradicijom u Mostaru. Nedostatak sredstava seljakao je HRK Zrinjski u niži rang, a borbenost i srce naših igrača vraćao je klub u društvo najboljih. Ove sezone klub je na dnu ljestvice, i ne postoje sredstva za plaćanje kvalitetnog trenera, a naravno ni za igrače koji bi predstavljali pojačanja. Podsjećano da su mlađe kategorije HMRK Zrinjski među najboljima u državi, ali ni to očito ne vide oni koji bi trebali.

Sa ženskim rukometom je ista stvar što se tiče financija, ali ŽRK Zrinjski je najuspješniji športski kolektiv u gradu je konstantno u vrhu. Njihove rezultate ne prati niti jedan relevantan subjekt ni u gradu ni u županiji, te je nejasno što ove sjajne djevojke drži na okupu i otkuda crpe snagu i energiju za sve ove sjajne rezultate kojima nas godinama raduju.

HRK Katarina je u sličnoj situaciji, a nedostatak sponzora ove godine je dodatno podmladio ekipu koja se više ne bori za vrh. Postojala je inicijativa da se dva kluba spoje, ali preovladali su neki drugi interesi koji nisu sportski.

ŽKK Zrinjski 2010 je najmlađi sportski kolektiv u gradu. U prošloj sezoni cure su se natjecale u Ligi Herceg Bosne, a ove godine su morale odustati zbog nedostatka sredstava. Par bivših igračica daje sve od sebe da klub održi na životu, ali osim dobre volje i entuzijazma potrebno je nešto više sredstava koja ne dolaze ni od koga.

ŽOK Mostar radi i natječe se u uvjetima koji bi se mogli nazvati i nemoguća misija. Samo ljubav prema sportu koji treniraju drži ove djevojke na okupu, a nije isključeno da će klub morati ugasiti zbog nebrige okruženja za njih.

Muški odbojkaški klub već je ugašen, tako da se njima više ne može ni pomoći. Da je postajalo samo malo dobre volje klub i danas postojao.

U gradu postoji Sportski savez koji ruku na srce pomaže sport, ali i tamo je stanje takvo da se gleda reciprocitet, a nikako uspješnost, i kada se gradski sportski kolač podijeli na sve registrirane klubove niti jedan ne dobije koliko treba i zaslužuje. Umjesto da se postojeći klubovi pomažu i podržavaju da budu stabilni osnivaju se novi koji samo dodatno razvodne sredstva, a bez sredstava nema kvalitete, a opet bez kvalitete nema ni nekog velikog interesa.

Sve ovo stanje oko sporta u gradu je žalosno kada se zna da su u Mostaru sjedišta svih velikih tvrtki i  banaka. Grad je i pun trgovačkih centara, i farmaceutske industrije, ali njima je očito cilj uzeti novac od građana, ali ne i  kroz sport pomoći mladost ovog grada.

Puni su stupci medija o porastu konzumiranja droge i alkohola u gradu Mostaru, ali zar mladi imaju nekakvu alternativu. Sport jeste alternativa, ali do koje granice strpljivosti, izdržljivosti mogu ići jedan mladić ili djevojka da ostanu sportaši u gradu u kome ima ili nimalo uvjeta za treniranje i natjecanje? O nedostatku dvorane više nećemo ni pisati, jer neko će nas možda prozvati papagajima što godinama ponavljamo istu priču.

Umjesto da "po mostarski" pričamo i kritiziramo sve što se kreće oko nas vrijeme je da dignemo glas za sport koji će našu mladež odvesti sa ulice u  dvorane (koje nemamo) i na sportska igrališta.

Marino Marić i Bojan Bogdanović primjer su koliko je ovaj kraj bogat sportskim talentima, a možemo li samo zamisliti koliko je vrhunskih talenata u Mostaru poput njih propalo jer nisu imali uvjete za treniranje kakve imaju njihovi vršnjaci u bilo kojem gradu u okruženju.

hercegovina.info