Mirjanu Lučić-Baroni prema vrhu vodi brat hrvatskog nogometnog reprezentativca

mirjana lučić
mirjana lučić
No, jednako pohvalno izražavale su se o Mirjani Lučić-Baroni i ostale njezine kolegice. Imaju i zbog čega.

U 36. godini (nakon što je u međuvremenu zbog obiteljskih problema praktično izgubila 15 godina karijere) dosegnuti najbolji plasman (u ponedjeljak će biti 23. na WTA listi!), to ne može svatko.

Malo više izlazim na mrežu

Tim nas je jedinstvenim pothvatom ovaj tjedan razveselila Mikica na jakom WTA turniru u Miamiju. Prvi put u karijeri ušla je u četvrtfinale na tom turniru nakon što je sa 7:5, 6:4 pobijedila Amerikanku Bethanie Mattek-Sands.

Amerikanka je u drugom setu povela s 4:2, ali poznato je da se Makaranka nikada ne predaje, pa je dobila četiri gema u nizu i još jednom (kao i na Australian Openu) stigla do Čehinje Karoline Pliškove, sada treće tenisačice svijeta. Mikica je prije toga u Miamiju, podsjetimo, izbacila i osmu tenisačicu svijeta Agnieszku Radwansku.

- Bilo je uspona i padova u meču s Mattek-Sands, njezini izlasci na mrežu vrlo su opasni, ali morate pobijediti i kad ne igrate najbolje - kazala je Mikica o meču osmine finala.

Njezini su rezultati u 2017. godini doista fenomenalni: polufinale Australian Opena, polufinale Acapulca, četvrtfinale Miamija... Ušla je u ovu godinu kao 79. tenisačica svijeta, a sada će otići tamo gdje nikada nije bila - među Top 25, piše Vecernji.hr.

- Tko bi mogao i pomisliti da ću s 35 godina postavljati osobne rekorde - istaknula je Mirjana nesebično otkrivši u čemu je tajna.

- Uvijek sam žestoko trenirala, ali sada to radim puno pametnije. Ne želim se ubijati šest sati dnevno, radim raznovrsnije. Imam dojam da igram sve bolje. Nastojim malo više izlaziti na mrežu. Imam jake udarce i dosad sam uglavnom ostajala na osnovnoj liniji, no ponekad je učinkovitije napraviti tih nekoliko koraka i udariti volej, nego lupati do iznemoglosti s osnovne crte. Uvijek se može napredovati, uvijek! - naglasila je Mirjana pohvalivši svog trenera Marina Bradarića s kojim je počela surađivati prošle jeseni. A upoznala ih je Jelena Kostanić-Tošić, bivša trenerica Ane Konjuh.

Iako je četiri godine mlađi od Mirjane, Splićanin Bradarić, nekad i sam tenisač, preporodio je Mikičinu igru.

- Kad sam bio mlad, Mirjana je bila moj idol. Počeli smo zajedno raditi u studenome. Nisam mogao vjerovati da je tada bila tek 80. s obzirom na to da sam je smatrao tenisačicom koja bi trebala biti među 20 najboljih igračica na svijetu - kazao je Marin nakon Australian Opena za New York Times.

I dalje je ostao pomalo samozatajan, ne želi biti u prvom planu.

- O mojem radu najbolje će govoriti Mirjanini rezultati. Ciljeve za ovu godinu već smo ostvarili, sad ćemo morati postaviti nove. Uživam od prvog dana suradnje s Mikicom, baš sam zahvalan što imam priliku raditi i družiti se s takvom osobom i takvom sportašicom. Ohrabreni smo pobjedama i njezinim igrama i s radošću idemo dalje. Radit ćemo uporno i davati sve od sebe, pa ćemo vidjeti što će se događati do kraja sezone. Mislim da do Roland Garrosa i Wimbledona još možemo poboljšati Mirjaninu formu, i to značajno. I da, po tome kako sada igra i kako dobro trenira, Mirjana može osvojiti i Grand Slam naslov. Samo neka je zdravlja - napomenuo je Bradarić iz sunčane Floride.

Putokaz Ani i Donni

Malo je poznato da je Marin stariji brat Filipa Bradarića (25), izvrsnog Rijekina nogometaša i novoga hrvatskog reprezentativca. Marin je dugo igrao tenis, 2013. godine došao je do 349. mjesta na ATP listi, ali ga je čudnovati niz zdravstvenih problema (ozljeda ramena, prometna nesreća u kojoj mu je napuklo rebro, mononukleoza) udaljio od aktivnog igranja. No, ne kažu uzalud "Svako zlo za neko dobro".

Sada je na pravom putu da se iskaže kao trener. Prije Mirjane trenirao je mladog Rusa Romana Safiuljina i odveo ga do naslova na juniorskom Australian Openu. Safiuljin danas ima 19 godina i 397. je tenisač svijeta. Mnogi u njemu vide nasljednika Jevgenija Kafeljnikova.

Uglavnom, Mikica je opet najbolja hrvatska tenisačica, što našim mlađim tenisačicama, Ani Konjuh i Donni Vekić prije svih, može biti samo poticaj. Da shvate da i one mogu tako visoko. Samo trebaju raditi, boriti se, nikada se ne predavati i ono što je možda i najvažnije - vjerovati u sebe./HMS/